"Zadnje dane u Vukovaru proveo sam na Mitnici, na položaju Dudik, i tu smo dočekali pad grada", započinje priču Antun Karaula, čovjek koji je do posljednjeg dana ostao u Vukovaru kao mladi branitelj, tada 19-godišnjak. Mitnica, koja je povezana s gradom samo jednom cestom i bolnicom, ostala je odsječena, a Sajmište je palo u noći 17. studenog. U tim trenucima trebalo je poduzeti prave korake.

Za spas civila

- Naši zapovjednici 204. brigade 2. bojne razmatrali su nekoliko solucija: hoćemo li se boriti do kraja i možda svi izginuti, ili će se ići u proboj, ali tada bi otišli svi vojnici i branitelji, a civili bi ostali nezaštićeni i nad njima bi nastao pokolj, pojašnjava Karaula dileme s kojima su se susretali u zadnjim danima obrane. "Treća opcija je bila da se predamo. I zapovjednici su to odlučili. Ponudili su živote branitelja za spas civila", kaže.

Svi branitelji su završili u logoru, zajedno s muškim civilima starijima od 16 godina, a ostali civili su odvezeni na slobodan teritorij Hrvatske.

- Sve je izgledalo jako čudno, nismo znali što nas očekuje. Prilikom predaje razmišljao sam hoće li nas odmah postrijeljati, hoće li nas uopće ubiti ili će nas mučiti, ali donijeli smo takvu odluku. Dvanaest branitelja s Mitnice je ipak otišlo u proboj i oni su izašli, a mi koji smo ostali krenuli smo u veliku neizvjesnost. Nisam znao ni što će se dogoditi za dva sata, a kamoli za nekoliko dana. Naša odluka o predaji spasila je civile s Mitnice. Skupinu u kojoj sam ja bio snimale su kamere, bilo je mnoštvo novinara, a tada je nastala i ona poznata snimka kolone koja napušta Vukovar, a u pozadini se vidi Vodotoranj. Neprijatelji su glumili dobrotu i do dolaska u logor su se pridržavali Ženevskih konvencija, govori Karaula.

Zarobljenici su prevezeni autobusima na Ovčaru, a zatim su preko Negoslavaca i Tovarnika stigli u logor u Sremskoj Mitrovici.

- Dovedeni smo u noći. Snimaju nas kamere, reflektori su u nas upereni sa svih strana. Iskačemo iz kamiona, zasljepljuje nas svjetlost, a onda, u jednom trenutku, osjetim udarac. Pogledam ispred sebe i vidim tridesetak policajaca poslaganih u špalir kroz koji je trebalo proći. Svi imaju dugačke pendreke i svi nas tuku. Postrojavaju nas na nekakvo igralište i tu ostajemo stajati do jutra, prije nego što su nas rasporedili po zatvorskim ćelijama. Sjećam se, dok su nas u kamionu vozili prema logoru, kako sam se smrzavao u tankoj odjeći. Svukao sam prethodno sa sebe sve što sam nosio za vrijeme ratnih djelovanja i obukao civilno odijelo koje sam prvo našao. Ne znam jesam li se tresao više od straha ili od hladnoće, prisjeća se.

Kaže da točan broj kamiona i autobusa koji su išli prema Sremskoj Mitrovici nije bilo moguće utvrditi jer je bila noć, ali pamti da je u njegovom kamionu bilo petnaestak osoba, njegovih suboraca

i nekoliko civila. U zarobljeništvu je ostao šest mjeseci trpeći torture, ali utjeha mu je bila saznanje da mu je obitelj na sigurnome. Tek su krajem prosinca, preko Međunarodnog crvenog križa, ostvareni prvi prijenosi poruka između zarobljenika i obitelji.

Čovjek najveća životinja

- Moja obitelj je znala da sam živ, jer je sestrična koja je tada živjela u Tovarniku, u okupaciji, na beogradskoj televiziji vidjela snimku na kojoj me prepoznala. Kada je izašla na slobodni teritorij Hrvatske, mojoj mami je poručila da me vidjela, da sam zarobljen i to je jedino što su znali o meni, sve dok Crveni križ nije dobio službeni popis preživjelih, priča Karaula.

U logoru se prema zarobljenicima, kaže ironično, nisu odnosili s ljubavlju i poštovanjem.

- Najviše boli to što osjećate da ste izgubili dostojanstvo, jer se ponašaju prema vama gore nego prema životinjama zatvorenima u nekom toru. Čovjek je najveća životinja. S vremenom se priviknete na udarce i na takav život, pa se to lakše podnosilo. Prvi dani, kad smo došli u logor, bili su najteži. Ali osjećaj nedostatka slobode, dok si zatvoren u prostoriji iz koje ne izlaziš šest mjeseci, najgori je od svega. Ćelija u koju su nas stavili je bila dosta velika, nekih 15

metara dužine sa sedam metara širine i tu nas je znalo biti od 30 do čak 120. Nekad smo spavali kao sardine, složeni, pa kad se netko htio pomaknuti, onda smo se svi morali okrenuti. Nisi mogao ni leći na leđa, jer onda čovjek pored tebe više ne bi imao mjesta. Uvjeti su bili dosta nehigijenski, iako smo imali jedan WC i umivaonik s hladnom vodom. Nije, naravno, bilo niti sapuna niti ičega drugoga, ali oni koji su bili po samicama prolazili su još teže, kazuje.

Na upit što mu je u tih šest mjeseci prolazilo kroz glavu i je li imao dvojbe oko izlaska iz logora, kaže da nije sumnjao hoće li izaći, ali se propitkivao je li to zbilja moguće i, ako jest, kada će se dogoditi. Kaže da je među stražarima bilo čak i onih s kojima su surađivali.

- Stražari koji nisu bili toliko okrutni kao ostali, prošvercali su nam neki mali radio, pa smo slušali vijesti. Jednom sam na vijestima čuo rečenicu "Za deset dana bit će pregovori o razmjeni zarobljenika" i pomislio sam, meni se deset minuta čini kao

vječnost, a kamoli čekanje od deset dana. Nakon deset dana čuli smo da pregovori nisu uspjeli, da se za deset dana ponovno sastaju. Nakon toga ode jedna skupina ljudi, mene ne izaberu, onda druga, pa treća, a ja stalno ostajem. Tada sam se zapitao, Bože, hoće li doći taj dan kad će me osloboditi, prisjeća se Karaula.

Bivši oficiri KOS-a

Na pitanje koliko je u logoru uopće moguća predodžba o vremenu, pojašnjava da su zarobljenici imali neki nametnuti ritam, od buđenja, preko obroka, do spavanja.

- Znali smo datume, znali smo kad je Božić, ali kad je Uskrs iduće godine, nismo znali. Po stražarima smo znali kad je vikend, jer ih tada nije bilo, osim dežurnih, pa smo po tome i određivali vrijeme i datume, navodi.

Osim fizičkog kažnjavanja, psihički pritisci su obilježili tih najdužih šest mjeseci života Antuna Karaule i drugih ljudi koji su tada dijelili sličnu sudbinu.

- Imali su skupinu ispitivača, bivših oficira KOS-a, koji su htjeli složiti sliku o tome što se sve događalo u Vukovaru i tražili su izgovore da se operu za svoj neuspjeh jer je zauzimanje grada tako dugo trajalo. Vukovar je napadalo između 30 i 40 tisuća ljudi, a branilo ga je svega nešto više od tisuću. Oni su se pred

svojom javnošću morali opravdati zbog čega im je za to trebalo čak tri mjeseca i onda su nas pojedinačno dovodili na ispitivanja, po popisu koji su napravili. Ljudima su izmišljali i pakirali terete zbog kojih su ih vodili na suđenje. Sjećam se izjave koju sam morao napisati na ispitivanju: Ja, Antun Karaula, rođen tad i tad, izjavljujem da sam sudjelovao u oružanoj pobuni protiv JNA i SFRJ i da sam tom prilikom učinio to i to. Onda su me tjerali da

pišem što sam sve radio, gdje sam bio od kojeg do kojeg datuma, pa kad bih sve napisao, govorili bi mi da je to malo. Svaki dan su nekoga ispitivali. Ako je netko uništio tenk, avion ili bio istaknutiji branitelj, odmah bi završio u samici i nad njim bi vršili žestoke torture. Ja nisam bio u samici, ali moj stric, koji je bio zapovjednik bojne, proveo je u samici svih šest mjeseci. Nekoliko mojih prijatelja koji su bili u samici, u Beogradu su tada osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne ili na smrt, ali su, srećom, poslije razmijenjeni.

U ćeliji gdje je on bio ljudi nisu umirali od premlaćivanja, ali u drugima jesu.

- Sjećam se ljudi kao što je bio pokojni Stjepan Tomašić Osa, kojega su doveli k nama u ćeliju. Kako je taj čovjek izgledao, to se riječima ne može opisati. Nema dijela tijela koji mu nije bio crn ili tamnoplav. Sav od modrica, nije mogao ni jesti, polomljene vilice, slomljenih rebara. Hranili smo ga onim što smo dobivali, što je bilo više voda nego hrana.

Umakali smo komad kruha u juhu i to smo mu davali. Takvih slučajeva sam vidio desetak. Ali Tomašića se sjećam, kao danas da ga vidim. Nije za vjerovati koliko netko čovjeka može prebiti, govori Karaula.

Konačno u razmjeni

Na razmjeni zarobljenika u svibnju 1992. Antun Karaula bio je među tristotinjak ljudi koji su bili odabrani za izlazak iz logora.

- Došli su u ćeliju, pročitali imena i rekli da se obučemo, jer smo dotad nosili njihove stare vojničke uniforme. Izašli smo van, bilo je tri sata ujutro, postrojili su nas i pet puta prozivali. Zatim su nas odveli u neki park, uveli u autobuse i u njima smo sjedili do 13 sati pognutih glava i s rukama na leđima. U međuvremenu su ulazili, tukli nas, izlazili i tako satima, sve dok autobus nije krenuo, prisjeća se.

Ta razmjena zarobljenika obavljena je 22. svibnja 1992. u 15 sati u Lipovcu. Karaula je zatim otišao u Zagreb, pa u Samobor, gdje je nakon nekog vremena ponovno stupio u redove HV-a. U kasnijem periodu radio je i s mladim vojnicima. U Vukovar se vratio 2001. godine. Danas, s odmakom od trideset godina, kaže da na period rata gleda kao na ladicu koju otvara po potrebi.

- Svakodnevno susrećem ljude s kojima sam bio u zarobljeništvu,

uglavnom smo ista generacija, uz nešto starijih. Uspio sam to nekako prebroditi, ne znam ni sam kako. Ne progoni me to toliko, našao sam si zanimacije u životu, imam troje djece, suprugu i dom. Nisam opterećen u mjeri da ne mogu spavati, kao što se ljudima zna događati. Nisam to, naravno, nikada zaboravio, prenosim ta sjećanja na svoju djecu i ljude s kojima se družim. Osnovao sam i nogometni klub preko kojega, kroz sport, pokušavam očuvati i sjećanja na Domovinski rat i vrijednosti koje su iz njega proistekle, kaže.

Karaula smatra da je jako malo političara koji iskreno dolaze u Vukovar. Kaže da nije na njemu da sudi, ali ima osjećaj da malo njih dolazi tamo na Dan sjećanja s poštovanjem prema žrtvi Vukovara i njegovih branitelja.

- Puno ih dolazi samo zato što su na takvim pozicijama i jer to moraju. Dođu se pokazati, da se zna da su bili, daju pred mikrofonima izjave koje već unaprijed znamo kako će zvučati. Reći će opet kako su im osjećaji pomiješani, kako Vukovar treba ovo, kako Domovinski rat treba ono, osjećaju se ponosno, ali ujedno i tužno. Nema tu ničega iskrenog. Jako malo ih dolazi otvorena srca, sve ostalo je gluma, zaključuje.

Samo istina oslobađa

Podjele u Vukovaru, navodi Karaula, još uvijek se osjete, ali on se osjeća dobro živeći u gradu koji je branio do kraja. Ističe da je Vukovar grad po mjeri čovjeka. S velikom vjerom i zahvalnošću Bogu, poručuje svima, a posebno mladima i djeci, treba govoriti

istinu o Domovinskom ratu.

- Ne treba biti izgovora da su djeca mala, da ne razumiju. Ona će uvijek razumjeti istinu. Moja djeca istinu znaju, nikoga ne mrze, jer sam ih tako odgajao, ali su svjesna tko je odgovoran za sve

ono što se događalo u Vukovaru. Samo istina, jer ona oslobađa, poručuje Antun Karaula.

Povezane vijesti

• Predrag Fred Matić: "Političari HDZ-a neće doći na prijem, a svojataju i rat, i branitelje, i cijelu državu. TO JE DEGUTANTNO!“
• Pulske braniteljice Domovinskog rata svoj dan proslavile u Vukovaru
• U Vukovaru identificirane dvije ženske osobe nestale u Domovinskom ratu