Jako sam sretan. Još kad sam u nedjelju konačno došao doma i kad su me tu svi čekali, puna kuća i dvorište ljudi, svi moji kolege konjanici, baš jedan predivan osjećaj. Ovo je očito moja godina jer sam osvojio prvu Trku u životu, a oko Božića očekujemo i drugo dijete, kaže Antonio Osip

U Draguzetima pokraj Barbana u nedjelju je bila velika fešta, nezapamćena već dugi niz godina. Do ranih jutarnjih sati brojni su susjedi, prijatelji i rođaci došli osobno čestitati junaku dana i podijeliti s njim i njegovim najbližima sreću. 34-godišnji Antonio Osip samo je nekoliko sati ranije postao slavodobitnik 45. Trke na prstenac, uhvativši kopljem u prvom trku jedan punat, da bi zatim u drugom i trećem pogodio u sridu. Do pobjede je došao ponajviše zahvaljujući povezanosti s kobilom Quarz, a ovo mu je prva pobjeda nakon pet dosadašnjih nastupa.

Na Gradišću je u nedjelju mnoge ganuo posvetivši svoju pobjedu kćerkici Juliji. Ona je još premala da bi mogla shvatiti zašto su toliki ljudi ovih dana nahrupili u njihovu obiteljsku kuću i zašto se tata neprestano smješka, ali je ujedno i jedina koja je dan prije trke ispalila „Tata će pobijediti“. I njen je tata zaista pobijedio.

- To je neopisiv osjećaj. To je konačno dobrodošla nagrada za sav trud koji godinama ulažeš, za sve one dane kad si došao s posla, presvukao se i odmah otišao na trening, jer si posvećen tome, jer te to veseli. Jako sam sretan. Još kad sam u nedjelju konačno došao doma i kad su me tu svi čekali, puna kuća i dvorište ljudi, svi moji kolege konjanici, baš jedan predivan osjećaj. Ovo je očito moja godina jer sam osvojio prvu Trku u životu, a oko Božića očekujemo i drugo dijete. Zanimljivo da mi se sve ovo događa točno 10 godina nakon još jedne jako uspješne godine, kada sam osvojio automobil na nagradnoj igri. Super. Neka tako potraje u ciklusima. Ja sam prezadovoljan, započeo je svoju priču slavodobitnik.

Antonio je relativno kasno ušao u konjički sport, sa 26 godina, i to zahvaljujući svom bratu, poznatom prvaku endurance utrka Stefanu Osipu, koji je 11 godina mlađi, a oduvijek je fasciniran konjima. Kad je Stefano dobio svog prvog konja, Antonio mu je počeo pomagati i tako se i kod njega rodila ljubav prema jahanju. Na Barbanštini, kad već imate konja i trenirate jahanje, kad-tad se u čovjeku rodi želja za učestvovanjem na trci, a tako je bilo i s aktualnim pobjednikom. Za prvu Trku na prstenac na kojoj se natjecao Antoniju je konja ustupio njegov prijatelj i kolega Toni Uravić, a kad se jednom uđe s konjem i nošnjom na Gradišće, vraćate mu se sve dok vam zdravlje i snaga to dozvoljavaju.

- Prva trka je trema najveća od svih. Takvo nešto u životu nisam osjetio. U jednu ruku vas obuzme dobar osjećaj i sreća jer znaš da si postao dio svega toga, da si sada konjanik, ali je trema nevjerojatna. Ova manifestacija se ne može usporediti s mojom prvom trkom, jer je tada, kao i svih godina do sad, na Gradišću bilo jako puno ljudi. Nije ti svejedno kad vidiš tu masu kad ulaziš na stazu, tolike gledatelje natiskane uz ogradu, ali kad dođeš na start, ništa od toga ne vidiš. Ti si skroz koncentriran na stazu, na konja i na prstenac. Moraš ostati koncentriran i ne smiješ se previše opustiti, iako imaš povjerenja u svog konja, ali to je životinja i može te u svakom trenutku iznenaditi. Neka ga samo nešto uplaši, može te baciti, može se početi ritati, može se početi micati lijevo-desno pa da ne kreneš po sredini kako treba. Svašta se može dogoditi. Imali smo jedne godine situaciju prije trke da je jedan zvučnik jako zakrčao u blizini mog konja, i gotovo. To više nije bio isti konj koji je došao na trku i već to mi je bio loš predznak, prisjeća se Antonio.

Ovaj put s konjem Quartz to se nije dogodilo. Sasvim suprotno. Na startu drugog trka Antonio kaže da je odjednom osjetio mir, osjetio je da sada Quartz zna što treba napraviti, osjetio je, kaže, kao da zajedno lebde i taj ga neobičan osjećaj nije napuštao. Kao da su oboje znali „sad idemo po sridu“. I tako je bilo. Čim je pogodio prstenac, prepričava nam Antonio, znao je da je pogodio sridu iako konjanik to i ne zna dok ne spusti prstenac na vrh koplja. Taj lijepi predosjećaj ga jednostavno nije napuštao, što se vidjelo i na njegovom licu, i u stavu. Nakon što je skupio u prva dva trka 4 punta, ostao je još onaj zadnji, presudni trk u konkurenciji 16 jednako vještih konjanika. Pred sam start prišao mu je legendarni Maksimilijan Rojnić koji se, nažalost, ove godine nije uspio plasirati u završnicu Trke, i poručio mu da se opusti, jaše i uživa.

Antonio je u zadnjem trku jahao predzadnji i u tom trenutku nalazio se u istom položaju kao i dan ranije, u Trci za viticu, kad je jahao zadnji u trećem trku, a morao je jurišati na sridu da bi odnio pobjedu. I to mu nije uspjelo. Možda, smatra on, upravo iz tog osjećaja da mora pogoditi sridu koji mu je stvorio pritisak. Zato je u nedjelju odlučio poslušati Maxa i jednostavno opušteno odjahati s Quartz prema prstencu.

- Mnogi konjanici su mi poslije rekli da se to jednostavno vidjelo već u trku, mada ne znam po čemu, ali da su vidjeli da je gotovo, da imam i tu sridu. Valjda im to iskustvo kaže, ne znam, ali ja sam bio presretan, nevjerojatno. Ovo je prvi trofej s Trke koji je stigao u našu kuću i to je jedan poseban osjećaj, jedan nenadmašan ponos, jer se tolike godine natječemo i brat i ja, i uvijek je to dvostruko iščekivanje hoće li jedan od nas pobijediti. I sad imam dodatni motiv za nastaviti dalje, dokle god budem mogao. To vam jednostavno uđe u krv, ne samo zbog pobjede, nego zbog samog natjecanja u kojem smo svi vješti jahači i samo sreća i nijanse presuđuju tko će pobijediti. Evo, Max je, recimo, danas jedan od samo dvojice konjanika u povijesti obnovljene Trke koji ima čak 4 trofeja pobjednika, on i pokojni Vazmoslav Vale. I siguran sam da će već iduće godine jurišati na peti trofej i oboriti taj rekord. I to je ono što je lijepo kod nas, što smo si međusobno prijatelji i podrška i zdrava konkurencija. Da smo u nekom drugom sportu, mi bi bili jedan tim, objašnjava Antonio.

Staza na Gradišću kojom konjanici jašu okrenuta je u smjeru Zapada i publici se vrlo često učini da oko 18 sati sunce blješti konjanicima direkt u oči i ometa ih. Međutim, Antonio kaže da to nije tako i da onih par metara udaljenosti publike od samog trkališta daje krivu percepciju. U tim trenucima, tijekom prvog trka, kod većine konjanika prevladava trema, jer svi žele sa što boljim pogotkom otvoriti Trku, a tamni prstenac vide itekako jasno nasuprot plavetnilu neba dok im sunce još uvijek ostaje s lijeve strane. Tek u trećem trku, uputio nas je Antonio, na nekoliko se minuta sunce nađe točno iza prstenca i konjanici gađaju praktički „na slijepo“ jer ih sunce zabljesne. Opovrgnuo je i još jedno dosta rašireno uvjerenje, a to je da se na Trci na prstenac tek zadnjih nekoliko godina pojavljuju natjecatelji i iz drugih krajeva Istre.

- To nije samo trka Barbanaca. Još od samih početaka to je bilo natjecanje na kojem su sudjelovali jahači iz cijele Istre, Liburnije i Kvarnera, i nekad je zapravo bila dosta šarolika grupa natjecatelja. I ove godine smo imali jednog debitanta iz Poreča koji je bio na treninzima, ali se nije uspio kvalificirati, tako da nije to samo barbanska trka, a i lanjski pobjednik Petar Benčić je iz Žminja. Nekad je u cijeloj Istri i na otocima bila čast da ako imaš jahača on nastupi na natjecanju, a zadnjih se godina stvorio jedan krug jahača na Barbanštini da nas je već tu dovoljan broj za natjecanje. I zato je svake godine časnom sudu sve teže i teže ocjenjivati konjanike i odlučiti koga će prije Trke poslati doma. To baš postaje mučna odluka, jer je većina jahača toliko kvalitetna da zaista neke sitnice budu presudne na kraju, kaže Antonio. 

Povezane vijesti

• Paus: Trka nije samo barbanska, već i istarska
• Večeras povorka konjanika središtem Pule
• FOTO / ANTONIO OSIP POBJEDNIK 45. TRKE NA PRSTENAC