Nedavno je u Zagrebu boravio državni tajnik Svete Stolice, kardinal Pietro Parolin, u prigodi 30. obljetnice priznanja Hrvatske te 25. obljetnice ratifikacije triju ugovora između Svete Stolice i Hrvatske. Kada se govori o Vatikanskim ugovorima, misli se zapravo na četiri međudržavna sporazuma: tri su potpisana 19. prosinca 1996., a četvrti 9. listopada 1998. godine. Sva četiri ugovora u ime Hrvatske potpisao je dr. Jure Radić, u to vrijeme ministar razvitka i obnove, potpredsjednik Vlade u mandatu Zlatka Mateše i predsjednik Državnog povjerenstva za odnose s vjerskim zajednicama.

Najprije su potpisani ugovori o suradnji na području odgoja i kulture, o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi RH te o pravnim pitanjima. Četvrti Ugovor o gospodarskim pitanjima naknadno su potpisali apostolski nuncij u Hrvatskoj Giulio Einaudi i dr. Radić, nakon dugih pregovora u vezi rješavanja pitanja povrata nekadašnje crkvene imovine i, kako se to nazivalo, financiranja javnog i društveno korisnog rada Crkve.

Ratificirane ugovore potpisali su prvi predsjednik samostalne Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman te papa Ivan Pavao II.

Nadbiskup i crkveni diplomat mons. Nikola Eterović ovako je komentirao Vatikanske ugovore: "Ugovorima se, posebno onima o pravnim pitanjima, prvi put u novijoj povijesti uređuju odnosi između Crkve i države u Hrvatskoj. Naime, slomom Austro-Ugarske 1918. prestao je vrijediti konkordat koji je bio sklopljen 1855. između Svete Stolice i Austrije i koji je, inače, vrijedio i u hrvatskim krajevima što su bili pod austrijskom, odnosno austro-ugarskom vlašću (…). Odnosi između Crkve i države nisu bili uređeni u Kraljevini Jugoslaviji u čiji su sastav 1918. ušli i hrvatski krajevi. Konkordat koji su 25. srpnja 1935. potpisali predstavnici Svete Stolice i Kraljevine Jugoslavije nikada nije ratificiran, posebno zbog protivljenja Srpske Pravoslavne Crkve. Za vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Sveta Stolica i beogradske vlasti potpisali su 25. lipnja 1966. tzv. Protokol, koji je skroman sadržajem te se, praktično, zaustavio na iznošenju nekih općih načela. Napokon, nakon što je Hrvatska postala neovisna i samostalna država, Vlada Republike Hrvatske odlučila je urediti odnose sa Svetom Stolicom na dobrobit svojih građana koji su velikom većinom i članovi Katoličke crkve. Ta će odluka imati dalekosežne posljedice u odnosima između Crkve i države."

Mons. Eterović je usto naglasio da se ugovorima između Svete Stolice i Republike Hrvatske prvi put s jednom zemljom proizišlom iz komunizma rješavaju temeljni odnosi o pravnim pitanjima te o suradnji na području odgoja i kulture.

Potpisivanje tih ugovora izazvalo je brojne polemike u javnosti, ponajviše što su njima preuzete brojne financijske obveze koje terete državni proračun. Hrvatska je preuzela obvezu osiguranja sredstava čiji godišnji novčani iznos odgovara dvjema prosječnim bruto plaćama pomnoženim s brojem župa koje postoje u Hrvatskoj. U taj su iznos uključeni: troškovi za općedruštveno vrijedan rad Crkve u službi građana na kulturnom, odgojnom, društvenom i etičkom polju; troškovi za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika; troškovi izgradnje i održavanja crkava i pastoralnih središta koja nisu na popisu spomenika kulture; doprinos za karitativnu djelatnost Crkve.

Općenito prihvaćeno pravno načelo glasi "Ugovorâ se treba pridržavati" (Pacta sunt servanda), ali ugovori nisu nepromjenjivi i nisu neraskidivi. Vrijedi to i za Ugovore između Svete Stolice i Republike Hrvatske. U Ugovoru o pravnim pitanjima, na kraju, kaže se: "U slučaju da jedna od visokih ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor, tako da ga treba mijenjati, započet će odgovarajuće promjene."

Zastupnici GLAS-a i HSU-a svojedobno su predložili radikalnu korekciju Vatikanskih ugovora i uvođenje njemačkog ili talijanskog sustava financiranja vjerskih zajednica, ali to nije prihvaćeno. Smatra se da Hrvatska za Katoličku crkvu godišnje izdvaja najmanje 600 milijuna kuna; GLAS je čak spominjao iznos od milijardu kuna, tvrdeći da je riječ o šest puta višem iznosu po glavi stanovnika od prosjeka zemalja EU-a. Kritičari ipak spominju da valja imati na umu da se Hrvatska obavezala Crkvi isplatiti obeštećenje za imovinu koju su joj oduzele komunističke vlasti u vrijeme Jugoslavije, a koju nije moguće vratiti, te da većina članica EU-a nema takav teret iz prošlosti.

Kritičari napominju da Vatikanski ugovori propisuju prava jedne strane (Katoličke crkve) i obaveze druge strane (Republike Hrvatske), dok Katolička crkva prema Hrvatskoj gotovo da i nema nikakvih obaveza. Koncipirani su tako da je hrvatska država podložna Katoličkoj crkvi te je stavljena u poziciju dobrovoljne sluškinje, čime se ugrožava i dostojanstvo i suverenitet zemlje.

Nadalje, Crkva određuje tko će biti zaposlen kao vjeroučitelj u javnim školama, a plaće vjeroučitelja osigurava država, odnosno porezni obveznici. Crkva određuje i program vjeronauka u javnim školama, dok je zadatak države da plati i osigura udžbenike.

Crkva ima "nevjerojatne ovlasti i na javnoj televiziji HRT te određuje tko će biti urednik vjerskog programa". Neprijeporno je, kažu kritičari, da javna televizija treba pokrivati i teme iz područja vjere ili religije, ali je "nejasno zašto bi Kaptol određivao urednički pristup tome, kao i kadar zadužen za to područje".

Katolička crkva je Vatikanskim ugovorima privilegirana i u policijskim istragama; jedna odredba propisuje: "U slučaju sudske istrage o kleriku zbog možebitnih krivičnih djela predviđenih krivičnim zakonikom, sudske vlasti će o tome prethodno obavijestiti nadležne crkvene vlasti." Ostaje nejasno, kažu kritičari, zašto bi policija ili sud morali obavještavati crkvene institucije prije nego što se uopće odluče pokrenuti istragu o nekom pripadniku klera. Ta je odredba dodatno upitna u odnosu na povijest crkvenog zataškavanja pedofilije u redovima svećenika.

Vatikanski ugovori su omogućili osnivanje Vojnog ordinarijata, a na meti javnosti našla se tada izgradnja njegovog velebnog zdanja; zgrada je otvorena 2003. godine, potrošeno je najmanje 35 milijuna kuna, a većina tog novca došla je iz državnog proračuna.

Najproblematičniji od četiriju vatikanskih ugovora onaj je o gospodarskim pitanjima. Osim što građani ne znaju kako Crkva troši taj novac, načelno najveći problem je što Ugovor o gospodarskim pitanjima prisiljava sve građane Hrvatske koji plaćaju porez da financiraju djelovanje Katoličke crkve u nas, neovisno o tome jesu li katolički vjernici ili nisu. Za razliku od nekih europskih država u kojima postoji tzv. crkveni porez i vjerske zajednice financiraju njihovi vjernici, u Hrvatskoj su i nevjernici prisiljeni davati novac za Katoličku crkvu. Misterij je i koliko točno svake godine država da novca Katoličkoj crkvi.

Povezane vijesti

• Rim i Katolička Crkva svađaju se OKO NOVCA IZ FONTANE TREVI
• Poznato je koji su ljudi dijelili novac Crkvi šakom i kapom i dali 53 od 58 milijuna kuna predviđenih za "ulaganje u zajednicu"
• GRAĐANI PULE MASOVNO PODIŽU NOVAC IZ SBERBANKE