Industrijska baština je sve donedavna bila najslabije valorizirana, registrirana i zaštićena, ne samo u nas, nego općenito u svijetu. Valoriziranjem i zaštitom industrijske baštine bave se arheolozi, a pojam industrijske arheologije počeo se upotrebljavati pedesetih godina prošlog stoljeća. I to u isto vrijeme kada je industrija u Europi počela stagnirati, najprije ona bazična i teška, zatim brodograđevna, pa prerađivačka.

U gradovima su ostali napušteni kompleksi nekadašnjih industrijskih zona, brodogradilišta i luka, rudarskih naselja. U krajoliku su ostali artefakti kao »velike ružne igračke« koje novim generacijama počinju značiti nešto sasvim drugo nego starijim generacijama u doba kad su ih aktivno koristili. Nove generacije otkrivaju u njima ljepotu, staro se ruho počelo cijeniti više od novog, pa osamdesetih godina prošlog stoljeća započinje intenzivna valorizacija industrijske baštine.

Žene na separaciji ugljena na Štalijama

Šoht, najljepši spomenik rudarenja

Istra, a u Istri Labinština, samo je djelomice »zagrebla« u primjenu industrijske arheologije, odnosno svega onoga što je bilo vezano uz djelovanje i ime Istarski ugljenokopi Raša. Svjetla točka je šoht koji je dugo čekao da se netko dohvati važa piture i pinela, pa Lamparna, te projekt Podzemni rudarski grad.

Šoht je danas jedan od najljepših spomenika i simbol bogate rudarske prošlosti Labinštine. Čelični toranj stavljen je u pogon 1940. godine, kada je počela proizvodnja u ugljenokopu Labin. Na svom vrhu (osim imena TITO) ima dva iznimno velika kotača, koji su se sinkronizirano kretali, jedan naprijed, a drugi unatrag. Tako su dizali, odnosno spuštali klijetke dizala. Klijetke, s po tri razine, prevozile su rudare, po 16 na svakoj razini, pune ili prazne vagonete i ostali materijal. Vodilice vertikalnog rova bile su izrađene od specijalnog drveta, ariša, koje se pokazalo kao najsigurnije u slučaju kočenja. Uže dizala, sastavljeno od isprepletenih čeličnih niti, svakodnevno se pregledavalo i podmazivalo. Visina šohta iznosi 30,93 metara, a dubina vertikalnog rova 570 metara. Veliki kotači posljednji put okrenuli su se u svibnju 1988. godine.

Zgrada separacije u Pićnu

Baština u staro željezo

Te sreće nije imao šoht u Ripendi: srušen je, a željezna konstrukcija završila je u staro željezo.

Vagoneti su rezani na komade da bi ih se lakše prevezlo do kupca starog željeza. Lokomotive iz vremena Italije, koje su rijetkost, Siemensovi primjerci električnih lokomotiva prodane su, ali ne zagrebačkom Tehničkom muzeju, već su prodane u staro željezo.

Na periferiji zanimanja i valorizacije industrijske arheologije ostala je ogromna baština višestoljetnog rudarenja na Labinštini. Konačno, iza ugaslog kopanja mrkog ugljena nije ostala samo hrpa željeza, već i nekoliko naselja: Krapan, pupak rudarenja na Labinštini, Raša, Podlabin i Potpićan.

Zatvaranjem ugljenokopa mnogo toga, čak previše toga, završilo je u staro željezo, razlupano i rasprodano, a malo se sačuvalo.

U kolovozu 1950. godine Istarski ugljenokopi Raša imali su četiri parne lokomotive, 12 benzinskih i dizelskih lokomotiva u jami, 11 električnih trolej lokomotiva u jami, 17 električnih trolej lokomotiva vani, osam jamskih žičara i lančara, dvije vanjske žičare (osim visećih), 5.150 vagoneta, 28 vagoneta prevrtača i 150 vagona prevrtača-istresača. Širina kolosijeka IUR-a u jami i na površini bila je 630 mm.

Veliki kompleks separacije ugljena u kršu

Kratka povijest IUR-a

Bivši vlasnik poduzeća Istarskih ugljenokopa Raša, Arsa Società Anonima Carbonifera, bio je vlasnik rudnika Raša, Podlabin, Strmac, Pićan, Vremski Britof (Timav) i Sečovlje. Društvo je bilo registrirano 1925. godine kod Trgovačkog pomorskog suda u Trstu. Godine 1945. rudnike i ostale dijelove imovine bivše Arse na upravljanje je uzela Vojna uprava Jugoslavenske armije (VUJA) za Istru, Rijeku i Slovensko primorje. IUR je 1947. godine prešao u vlasništvo države. U nadležnost Narodnog odbora Kotara Labin rudnici su prešli 1953. godine.

U vrijeme Prvog svjetskog rata proizvodnja iznosi oko 100.000 tona godišnje, a ulaže se u daljnji razvoj rudnika; povezuju se jame Krapan, Vinež i Štrrnac. Ukupna dužina rudarskih radova iznosi više od 100 kilometara. Uređena su okna Štrmac i Vinež, izvozni potkopi Leopold (Krapan), Karlota i odvodni hodnik Alfonzo. Izgrađen je i hodnik-potkop Plomin, od Štrmca do Plomina, a proizvodnja se penje na oko 200.000 tona godišnje.

Godina 1923. obilježena je krizom uvjetovanom povećanjem troškova, osiromašenjem rezervi, gubitkom kupaca i zalihama neprodanog ugljena od oko 70.000 tona. Zanimljivo, rudnik je zatvoren od studenoga 1923. do ožujka 1924. godine. Novi zamah slijedi već 1924. godine, kada počinje rudarenje i ispod razine mora u Karloti. Tih je godina rudnik elektrificiran.

Jame Vinež i Strmac se napuštaju, a glavninu proizvodnje preuzima jama Raša – polje Karlota s dubljim i sve debljim slojevima ugljena. Od 1936. do 1940. godine vrijeme je najveće ekspanzije rudnika. Godine 1939. po prvi puta proizvodnja prelazi milijun tona ugljena.

U razdoblju od 1936. do 1937. godine izgrađeno je naselje Raša, TE Vlaška, nova separacija Štalije. Rudnik ima oko 7.600 radnika. U 1942. godini. postignuta je rekordna proizvodnja od 1.158.000 tona ugljena, s ukupno 10.470 radnika. Intenziviraju se radovi na otvaranju jame Pićan - okno III, niskop i I. horizont.

U ovom prilogu podsjećamo na dva objekta u sklopu velikoga rudarskog pogona: na separaciju ugljena na Štalijama i separaciju u Potpićnu.

Odvozište iskopane rude nije se nalazilo u podnožju labinskog šohta, već se ruda prevozila kroz niskop Krapan uskotračnom željeznicom do separacije Štalije. Na taj je način transportirana i ruda iz Vineža i Štrmca jer su svi rudnici bili podzemno povezani.

Separacija Štalije, žene uz pokretnu traku

Jedno od rijetkih radnih mjesta gdje su se žene mogle zaposliti bile su separacija u Štalijama i u Potpićnu. U povodu Dana žena 1948. godine glasilo IUR-a, Raški rudar, piše: »U našem poduzeću, u separaciji Štalije, radi danas oko 180. Te drugarice su raskrstile sa starim predrasudama i došle su da dadu svoj udio u izgradnji naše zemlje. Iz dosadašnjeg njihovog rada je vidljivo koliko žene koriste na vanjskim radovima ugljenokopa, koliko svojim prijedlozima i sugestijama mogu pomoći boljom organizacijom«.

Brojne fotografije svjedoče o njihovom teškom radu sortiranja ugljena uz pokretnu traku.

Separacija Potpićan, ruševno betonsko zdanje

Separacija u Potpićnu, veliko betonsko zdanje na vrhu kojega piše TITO, zapuštena je kao i željeznička pruga Lupoglav – Štalije, koja prolazi pored nje. Iz rudnika su dolazili vagoneti nakrcani ugljenom i istresali ugljen u bazene odakle je traka ugljen nosila na vrh zgrade gdje je počinjala obrada. Ugljen na traci prolazio je ispod magneta koji je iz njega izdvajala željezo, a potom su radnici i radnice izdvajali kamenje, drvo i ostali otpad.

Tako očišćeni ugljen odlazio je u mlinove gdje se mljeo u četiri veličine zvane komad, orah, grašak i sitan. Skladišten je u silose iz kojih se ispuštao u vagone na pruzi ispod zgrade. Napunjene vagone lokomotiva je vukla do željezničke postaje Kršan gdje se uključivala u željezničku mrežu.

Kada je separacija 1950. izgrađena, ugljen je bio traženi energent i njena izgradnja bila je nasušna potreba. Nakon izgradnje TE Plomin 1971. dobar dio ugljena transportirao se kamionima u Plomin.

Separacija je prestala raditi 1980. godine, kada je zatvoren rudnik u Potpićnu. Rudnik u obližnjem Tupljaku otvoren je 1983. godine i sav će biti u službi termoelektrane. Posljednji rudnik ugljena u Hrvatskoj, onaj u Tupljaku, zatvoren je 1999. godine.

(Za pisanje ovog teksta koristio sam, među ostalim, priloge-članke i studije: Marijana Marinović, Industrijska baština u nastavi povijesti; Marijan Milevoj, Od socijalizma i natrag; Siniša Lajnert, Željeznička infrastruktura IUR, 1945.-1953.; Andrea Matošević, Pod zemljom. Antropologija rudarenja na Labinštini u XX. st.)

Povezane vijesti

• Priprema se izložba o pučkoj pobožnosti Rovinjštine
• Stare fotografije Ližnjana i Ližnjanaca
• Avantura upoznavanja i otkrivanja baštine