više od ukrasa u krajobrazu
Stancije na istarskom poluotoku: Vrijedni svjedoci i znameni prošlosti prepušteni zubu vremena
Velika Stancija je zaštićeno kulturno dobro (Privatna arhiva)
Stancije su nekada bile kuće u kojima su se odmarali težaci nakon naporna rada u polju, a danas su to uglavnom rustikalne kuće za odmor. Takav jedan slučaj je Stancija Meneghetti kod Bala, izgrađena početkom 20. stoljeća u blizini najvećih austrougarskih utvrda u Istri, a služila je kao mjesto zabave za časnike i njihove goste.
Zahvaljujući revitalizaciji istarskog sela, koja je počela sredinom 1990-ih razvojem agroturizma, obnovljen je veći broj očuvanih stancija: Marana, Detoffi, Negrin i Golubovo na području Vodnjana, Bašarinka, Kaligari i Červar na području Poreča, Komparička i Negričani, zatim Filipanski, Bičići i Vidasovi dvori na području Marčane, Marinoni između Pule i Medulina te Katun Boljunski u Boljunskom polju.
Stancije (prema tal. stanza: soba) ili dvori, graditeljski su gospodarski kompleksi temeljeni na obiteljskoj zadruzi kao gospodarskoj jedinici i povezani s gospodarskim korištenjem prostora. Stancije su karakteristične za južnu i zapadnu Istru, ali se pojavljuju i u ostalim dijelovima Istre. Sadrže sve elemente ruralne arhitekture.
Stambene jedinice nižu se ovisno o porastu broja članova obiteljske zajednice, a koncentrirane su oko gospodarskog dvorišta, dvora, po kojem se stancije u jugoistočnoj Istri nazivaju.
Iako su kod stancija zastupljeni isti kreativni momenti kao i kod tradicionalnih sela, one su sve do sredine 20. stoljeća uglavnom sačuvale identifikacijske osobitosti. Vrhunac u gospodarskom korištenju ruralnoga prostora dosegnut je potkraj 19. stoljeća. Procesi deagrarizacije i urbanizacije intenzivno su se nastavili nakon Drugog svjetskog rata, pa je velik broj stancija bio napušten ili je pao na minimum biološke održivosti. Neke su asimilirane u veće urbane ili poluurbane prostore, pretvarajući se u izdvojene stambene zone.
Arhitektonski stancije pokazuju veliku raznolikost. Dok to u okolici Pazina mogu biti kuće (kompleks kuća) nešto skromnijih dimenzija (npr. Stancija Pataj), koje uvelike karakteriziraju tradicijske arhitektonske odlike, na zapadnoj obali Istre česte su zgrade velikih dimenzija, sa stilskim elementima baroka, klasicizma ili historicizma koje sadrže niz zgrada (palaču, staje, crkvicu, itd.). Kao što je to slučaj kod Velike stancije - Stancije Grande.
Ovom prigodom upravo nas te i takve stancije zanimaju.
Stancija Seget: Znamenita građevina
Stancija Seget nekoliko je kilometara udaljena od Umaga kojemu teritorijalno pripada. Ovaj ladanjsko-gospodarski kompleks, zasnovan u 17. stoljeću, najmonumentalnija je takva arhitektura u Istri.
Nicolò i Marc’Antonio de Franceschi, sinovi Giorgia, kupuju 1720. godine od Catarine Bernardo Venier sve njezine posjede u mletačkoj Istri, pa su tako stekli i Seget. Već 1730. dobili su pravo građanstva u Umagu.
Obitelj de Franceschi došla je u Istru 1720. godine, izbjegavši s Krete nakon Kandijskog rata. Oni će ostaviti značajan trag u društvenom i gospodarskom životu Umaga tijekom idućih dvjestotinjak godina. (Jedna grana obitelji de Franceschi zadržala se u Gologorici).
Posjed u Segetu pripao je Marc’Antoniju de Franceschiju (1671. – 1758.) koji je bio civilni i vojni liječnik, oženjen Crissullom Marulli, s kojom je imao jedanaestero djece. Marc’Antonijevi nasljednici u muškoj liniji trojica su sinova, od kojih je Nicolò bio odvjetnik u Kopru i umro 1792. bez nasljednika, loza se nastavila preko Angela, čija je obitelj živjela u Brtonigli, te Alvisea, koja je živjela u Segetu tijekom druge polovine 18. stoljeća.
Stanciju su sagradili Marc’Antonio de Franceschi (1671.-1758.), civilni i vojni liječnik, i njegova supruga Crisulla Marulli, koji su imali jedanaestero djece.
Sklop stancije sastoji se od stambene palače (vile), gospodarskih zgrada te kuća za stanovanje kolona. Palača je dvokrilna, dvokatna građevina s tlocrtom u obliku slova T. Volumen zgrade čini veće glavno krilo i manje bočno koje se na njega nadovezuje s istoka tvoreći T-tlocrt. Raspored prostorija u glavnom krilu formiran u 18. stoljeću činila je na svakoj etaži središnja uzdužna prostorija (u prizemlju predvorje, na katu salon) i po dvije bočno s obje njezine strane.
Riječ je o karakterističnoj prostornoj organizaciji venecijanskih palača i vila koja je bila prisutna diljem jadranske obale, osobito u Istri. Otud je nastala venecijanska uzrečica: Quattro stanze un salon, ze la casa d’un Schiavon.
U velikom zahvatu 1843.-1845. godine, u vrijeme vlasnika Giorgia de Franceschija (1788.-1865.), palača se dograđuje – dodan je veliki stubišni blok, te novo klasicističko pročelje raščlanjeno nizovima kamenih prozora, dvama pilastrima i zabatom na vrhu. Unutrašnjost palače - predvorje, dvoranu, četiri sobe i stubište – tom je prigodom oslikao Michele Urban.
U drugoj polovini 19. stoljeća na stubišni se blok nadograđuje aneks s knjižnicom kojim se formira istočno krilo. Tijekom 18. stoljeća gospodarska aktivnost stancije bila je prvenstveno usmjerena na proizvodnju vinove loze, pa su u tu svrhu izgrađene dvije velike jednokatne zgrade konobe koje s palačom s triju strana zatvaraju ulazno dvorište.
Kada je u prvoj četvrtini 19. stoljeća proizvodnja preusmjerena na maslinovo ulje, sagrađen je 1840-ih godina i niz novih građevina, poput uljare i velike staje, te kuće za stanovanje kolona. (Godine 1812. dobili su dozvolu za otvaranje uljare u Segetu, a osim ulja, trgovali su vinom, žitaricama, šparogama, drvom i pticama).
Glede Stancije Seget valja uzeti u obzir da je riječ prvenstveno o arhitekturi koja je namijenjena gospodarskoj proizvodnji. Ipak, palača (vila) u svom današnjem oblikovanju iz 1843.-45. ukazuje na pomno osmišljen projekt nadahnut paladijevskom arhitekturom vila Veneta i Furlanije. U kompoziciji cjeline i detalja prepoznaju se elementi karakteristični za Palladijeve vile.
Arhitektonski sklop stancije de Franceschi u Segetu ima povijesnu, arhitektonsku i ambijentalnu vrijednost koja nadilazi regionalne okvire te ga je nužno očuvati u povijesnim oblicima i prostoru koji ga okružuje. Očuvanje podrazumijeva odgovarajuću brigu te poduzimanje koraka za opstanak fizičkog integriteta ovog spomenika, koji je s vremenom znatno narušen.
Riječ struke
Dr. sc. Petar Puhmajer, povjesničar umjetnosti i konzervator, u tekstu "Stancija de Franceschi u Segetu kod Umaga (Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske, 2019.)" je zapisao: "Na području Istre nalazi se nekoliko stotina stancija. Iako njihova arhitektura varira od skromnih ambijentalnih gospodarskih imanja pa sve do reprezentativnih ladanjskih sklopova, svaka od njih važan je čimbenik kulturnog krajolika područja na kojem se nalazi.
Stancija Seget najznamenitija je povijesna građevina umaške okolice, a obitelj de Franceschi koja ju je sagradila značajno je obilježila povijest Umaga tijekom posljednja tri stoljeća, bilo svojim političkim i kulturnim djelovanjem, ili pak kroz gospodarstvo i izgradnju svojih imanja. Njihovo je naslijeđe postalo svojevrsnim nositeljem povijesnog identiteta tog kraja.
Sagledavajući općenito istarsku svjetovnu arhitekturu iz razdoblja novog vijeka, ulogu naručitelja te važnost gospodarstva koje se na njima odvijalo, a na kojem je temeljen opstanak stanovništva Istre tijekom nekoliko stoljeća, a zatim i današnja minimalna nastojanja da sačuvamo njen fizički integritet, jasno uočavamo nesrazmjer zbog kojega su ovi vrijedni svjedoci prošlosti prepušteni tragičnoj sudbini.
Usprkos nešto većem zanimanju istraživanja za povijest arhitekture Istre, stancije, koje su upravo autohtoni i karakteristični tip istarske arhitekture, ostaju izvan stručnih valorizacija, a ujedno i bez adekvatne brige. Problemi su prije svega vlasništvo i namjena.
Za brojne stancije koje su u društvenom vlasništvu ne postoje odgovarajući planovi kojima bi se one revitalizirale ili uopće stavile u funkciju, a kod drugih je pak problem u tome da su pretvorene u višestambene zgrade, što znatno otežava bilo kakvo planiranje i obnovu, a kamoli osmišljavanje nove namjene. Stanciji de Franceschi u Segetu, nažalost, ne predstoji svijetla budućnost".
Stancija Grande: U iščekivanju Godota
Stanzia Grande, Velika stancija ili Villa Cesare kraj Savudrije, reprezentativni je primjer ladanjske kulture 19. stoljeća. Prvotno se nije zvala Velika stancija, nego Borozija po obitelji Borisi koja je nekad bila vlasnik zemljišta gdje je niknulo ovo ladanjsko imanje. Taj naziv još se može naći u starim katastarskim planovima.
Riječ je o poznatoj patricijskoj obitelji koja je iz Bara pobjegla pred Turcima na ove prostore. Primljeni su u gradsko plemstvo u Kopru, a kasnije su postali i vlasnici posjeda u Funtani. Borisi su u Funtani podigli kaštel 1610. godine i 1621. godine župnu crkvu.
Posjed Borizija kupila je 1819. godine obitelj Fabris, koja je ondje izgradila današnju stanciju. Od tog vremena imanje se naziva Velikom stancijom. Lokacija za gradnju kompleksa bila je savršena – na malom brežuljku otkuda se vidi čitava okolina.
Obitelj Fabris potječe iz Pirana. Giuseppe Fabris je bivši Borisijev posjed koristio u gospodarske svrhe, a ne i za ladanje. Tu se tada nalazila kolonska kuća te staje za krave, ovce i konje. Nakon njegove smrti 1839. godine imanje preuzima Angelo Fabris, vjerojatno njegov sin, i njegova supruga Anna-Maria.
Pretpostavlja se da je Angelo sagradio većinu današnje stancije jer se od tada stancija u dokumentima spominje kao imanje s gospodskom i kolonskom kućom, stajama, objektom za uzgoj dudova svilca i mnogo obradivih polja na površini od 127 jutara. Angelo je na Stanciji Grande počeo s uzgojem dudova svilca.
Očito je ovo lijepo imanje u jednom trenutku postalo prevelik financijski zalogaj za Angela, pa je bio primoran imanje prodati. To se dogodilo 1877. godine: imanje je za 33.000 forinti kupio Carlo Cesare iz Trsta.
Bogati brodovlasnik i industrijalac kreće s preuređenjem zgrade. Stancija Grande ponovno cvjeta i dobiva nekoliko novih elemenata – sagrađen je visok toranj u karakterističnom stilu gotico quadrato, nadahnut dvorcem Miramare i zgradom arsenala Lloyd Triestino u Trstu. Pročelje stambene palače ukrašeno je zupčastim kruništima u neogotičkom stilu. Slično je bio ukrašen i vodotoranj, podignut ispred južnog pročelja. Uređena je i unutrašnjost zdanja te su prostorije zgrade raskošno oslikane. Tršćanin je sagradio i spremište za kola te kolonsku kuću.
Stanzia Grande u tom razdoblju dobiva još jedno ime – Villa Cesare. Cesare je uredio i ladanjski vrt. Središnji dio ukrasnog vrta činio je poveći kružni paviljon željezne konstrukcije obrastao penjačicama. Bilo je tu i tropskog bilja, a puteljak je vodio prema moru gdje je bilo pristanište.
Kuća je tada imala sve blagodati grada: tekuću vodu, električni agregat za rasvjetu i slušanje radija, i to prije nego je struja 1936. došla u Savudriju.
Zanimljivo je da su se bavili i turizmom: izgradili su obližnje vile Lotta i Ziani, koje su iznajmljivali turistima. U luci je bilo uređeno kupalište. A tu se nalazio i njihov kajak sličan venecijanskoj gondoli. Imali su i kočiju, a kasnije i automobil. Vjerojatno prvi na ovom području.
Zlatno doba Velike stancije prestalo je s Drugim svjetskim ratom kada obitelj odlazi iz Savudrije. Stancija od jeseni 1943. godine postaje stožer njemačke obalne straže, a u ljeto 1945. godine preuzima je Jugoslavenska ratna mornarica. Vojska je ovdje ostala do kraja osamdesetih godina. Od tada zdanje rapidno propada.
Da li Velika stancija, Stanzia Grande, Villa Cesare uzaludno iščekuje Godota?!
Stancija Blek
Stancija Blek je arheološki lokalitet na lijevoj strani ušća rijeke Mirne, koji se poistovjećuje sa Starim Tarom, a u srednjovjekovnim izvorima spominje se u listini Otona II. iz 983. godine, praedium (...) Turrim quae est supra piscatione None.
Prva iskapanja na ovom lokalitetu počela su 2000. godine. Brojni nalazi dokazuju kompleksnost življenja na ovom području. Pokazuju transformacije prostora od rimske rustične vile iz 1. st. preko kasnoantičke ili ranosrednjovjekovne utvrde do srednjovjekovnog sela koje se u pisanim izvorima spominje kao Stari Tar.
Villa rustica, kao najraniji prepoznati oblik obitavanja na lokalitetu Stancije Blek, nalazi se u gušće naseljenom dijelu porečkog agera. Tragovi arhitekture vile očuvani su u dijelovima zidova kule rađenih u tehnici opus quadratum.
Pronađeni su razni nalazi, poput kamenih skulptura s natpisima iz ranog srednjeg vijeka, zatim predmeti iz materijalne kulture, stakla iz venecijanskog razdoblja. I još mnoštvo sitnih nalaza - novčića, posuda za kuhanje i transport ulja ili vina, čaša, tanjura, izrađenih od različitih materijala koji govore o razvoju i kronologiji samog lokaliteta.
Oni će biti izloženi u budućem Eko muzeju u Taru. Namjera je pak Zavičajnog muzeja Poreštine na području arheološkog nalazišta na Stanciji Blek, zajedno s obližnjim Loronom, realizirati Arheološki parka.
Stancija Silić
Stancija Silić je napuštena stancija kraj naselja Kostanjice u općini Grožnjan, na brežuljku sv. Pelagija iznad staroga korita Mirne. Središnji kolni ulaz dijeli stambeno od gospodarskog krila sa štalom i sjenikom. Štala je nastala adaptacijom srednjovjekovne crkve Sv. Pelagija, koja je, ostavši izvan kulta, u 19. stoljeću uklopljena u arhitekturu stancije. Potpuno su sačuvana tri zida crkve, dok je začelje porušeno zbog produljenja štale. Preostali dijelovi ciklusa fresaka (Uzašašće, Martirij sv. Pelagija) iz 14. st., što su bili u crkvi, skinuti su sa ziđa i čuvaju u župnom uredu u Bujama.
Uzvisina sv. Pelagija arheološki je lokalitet.
Stancija Silić krivo se u literaturi spominje i kao sv. Petuj. U popisu svetaca Katoličke crkve nema sv. Petuja. Zacijelo je netko krivo napisao Petuj umjesto Pelaj (Pelagije). Konačno, i brežuljak na kojoj je stancija zove se sv. Pelagije.
Još jedna zanimljivost. Kada se 2020. godine snimao film "Čuvaj me s leđa 2" (The Hitman’s Wife’s Bodyguard) s Ryanom Reynoldsom, Samuelom L. Jacksonom i Salmam Hayek u glavnim ulogama, neki dijelovi snimani su na Stanciji Pelaj. Stancija "glumi" toskansku staju. U filmu je stancija u prvom planu s glavnim glumcima, a Kostanjica u pozadini.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
