čita(j)mo istru
Fascinantno poglavlje povijesti Poluotoka - zavjetni žrtvenici svjedoče o bogatoj i raznolikoj religijskoj praksi antičkih naroda
(Snimila Vesna Girardi Jurkić)
Zavjetni spomenici autohtonim božanstvima u Istri predstavljaju fascinantno poglavlje u povijesti poluotoka. Ovi spomenici svjedoče o bogatoj i raznolikoj religijskoj praksi koja je oblikovala kulturu i identitet Istre.
Od drevnih vremena, stanovnici Istre obraćali su se različitim božanstvima, tražeći zaštitu, blagoslov ili vođenje.
Tolerantni vladari
Ti su se religijski kultovi u antičkoj Istri, unatoč mnoštvu orijentalnih, grčkih ili rimskih kultova, održali kroz stoljeća. To govori o snazi domaće duhovne ostavštine na istarskom poluotoku. Oni su ujedno na neki način sprječavali romanizaciju istarskog domaćeg društva, i u tome uspjeli čak do raspada Rimskoga Carstva.
Zahvaljujući duhovnoj ostavštini mogu se složiti neki od djelića njihova svakodnevna života. Autohtoni kultovi bili su popularni i istodobno se štovali kao i carski kultovi, imali su isto značenje. Tome je pridonijela rimska tolerancija na nerimsku religiju.
Budući da su Rimljani imali iznimnu toleranciju što se tiče religije i vjerovanja, autohtona su se božanstva mogla štovati usporedno s rimskim božanstvima. U istarskim se područjima to radilo na tršćanskom, pulskom i porečkom ageru. Smatra se da su autohtoni kultovi u Istri bili pod utjecajem helenističkih vjerovanja, te da su na njih uvelike utjecali Etruščani.
Najveći broj nalazišta nalazi se na području kolonije Pule, municipija Nezakcija, Labina i Plomina, a nekoliko je nađeno i u Poreču. Identificirano je i registrirano četrnaest domaćih božanstava, od kojih je trinaest ženskih (Samo jedno muško božanstvo!). Štovanje autohtonih božanstava može se pratiti do kraja 4. st., što je prilično dugo s obzirom na kršćanstvo, te rimska službena božanstva.
Većina kultova poznata je s pronađenih i sačuvanih natpisa na zavjetnim spomenicima podignutim u Istri u rimsko doba. Iznimku čini monumentalna prapovijesna skupina skulptura žene koja rađa (Magna Mater) i muškog božanstva (jahač) iz 5. st. pr. Kr. Ova kamena skulptura otkrivena je u Nezakciju, gradinskom naselju, prijestolnici Histra.
Kult plodnosti
Boginja plodnosti predstavljena je kao dio jednog trapezoidnog bloka na kojemu se s gornje strane nalazi goli konjanik s čizmama na nogama i uspravnim falusom. Boginja je s druge strane prikazana gola, u sjedećem položaju i s djetetom položenim na grudi.
Takvo prikazivanje u antičkoj umjetnosti u monumentalnoj kamenoj skulpturi nigdje nije prikazano na takav realističan način. Drevni su narodi slavili život (i plodnost), a budući da samo bog može stvoriti život, žena, koja daje život štovana je kao vrhovno božanstvo. Zato su se ženi, Velikoj Majci, molili za život.
Histri su, što je značajno, vrijeme računali prema mjesečevim mijenama, a protok vremena povezivali su s menstrualnim ciklusima žena. Općenito su slavili ženu, stoga su njihova božanstva uglavnom bila ženska.
Na području Istre nađen je (u Krnici) samo jedan spomen na jedino muško autohtono božanstvo. To je začuđujuće jer je u antičko doba bilo poznato puno muških božanstava. Radi se o Melosoku Augustusu, a smatra se da prapovijesni nalaz konjanika možda predstavlja ovo autohtono božanstvo.
Vesna Girardi Jurkić je napisala: »Budući da nam na temelju otkrivenih votivnih zapisa iz rimskog doba nisu poznata različita muška autohtona božanstva, kao što je to uobičajeno na području antičkog svijeta, već znamo za samo jedno autohtono božanstvo i to u obliku »interpretatio romana« kao Melosok August (Melosocus Augustus) i u grčkoj interpretaciji kao Theo Melisoko, također vjerojatno iz Nezakcija, moglo bi se skulptorsko ostvarenje itifaličkog jahača povezati s tim jedinim autohtonim muškim božanstvom kojeg su neki autori uvjetno nazvali »trački konjanik«.
Teza o tračkom konjaniku mogla bi se eventualno povezati s mitom o Argonautima koji je i reminescencija na trgovačke kontakte Jadrana s Egejem preko kojih se mogao afirmirati i kultni i religiozni utjecaj«.
Postoji još jedan prapovijesni nalaz, to je Dvojna glava. Prikazan kao skulptura sa sijamski spojenim glavama, s dva lica, podsjeća na Jan(us)a Bifronsa, najstarije latinsko božanstvo, boga svih početaka. Ovo božanstvo, koje simbolizira početak svih stvari, obično se prikazuje s dva lica, uz simbole ključeva i vrata.
Božice Histra
U najznačajnija božanstva Histra ubrajamo boginju Histriju, potom Tritu, Eiju, Boriju, Iriju, Nebru, Sentonu, Tritu, Iku, a od muških Jana i Melosoka.
Za Histriu, odnosno Terru Histriu, vjeruje se da je bila zaštitnica cijelog područja Istre, te općenito plemena Histra. Zavjetna ara Terrae Histriae otkrivena je nedaleko od rimske ceste koja je vodila iz Nezakcija za Pulu. Spomenik je izradio i postavio rob ili robinja.
Jedno poznato mjesto njezina štovanja nalazi se kod Rovinja, gdje joj je bio podignut manji hram, a štovala se i u Poreču: kod foruma otkriven je 1845. godine vrlo lijep zavjetni žrtvenik. Na njemu piše: »Karminija Lucijeva kćerka Priska Histriji zemlji zavjet ispunila od srca po zasluzi«.
Trita je vjerojatno bila boginja zdravlja.
Eia se kao lokalno božanstvo štovala u Nezakciju i Puli, a vjeruje se da su Eia, Trita i Histria predstavljale Mjesečeve boginje, odnosno različite oblike njezine pojavnosti.
Božica Boria bila je boginja vjetra, čije se ime povezuje s burom – hladnim, sjeverozapadnim vjetrom karakterističnim za ovo podneblje. Zavjetni žrtvenik posvećen Boriji pronađen je u Puli na kojem je uklesano: »Evangel, rob pulskih kolona, ispunjava zavjet Boriji od srca prema zasluzi«.
Za Nebru se vjeruje da je bila božica oluje, olujnih kiša i magle.(Žrtvenik pronađen na Marsovom polju u Puli, 1876.). Prema ovoj je boginji nazvana nevera, jako nevrijeme praćeno olujom, karakteristično za ovo područje.
Sentona, najpoznatije i najštovanije božanstvo na području Labinštine, predstavlja božanstvo slično vrhovnoj grčkoj boginji Heri ili rimskoj Dijani. Spomenici Sentoni pronađeni su u Labinu, ali i u Puli, Plominu i Katunu kod Boljuna.
Zanimljivo je božanstvo Ika, čije ime kao toponim nosi naselje nedaleko od Rijeke. Područje ispod Učke poznato je po brojnim izvorima slatke vode, te se ovim imenom možda nazivala lokalna nimfa izvora i voda. Poznata su dva zavjetna žrtvenika posvećena ovoj božici: jedan nađen ispod plominskog kaštela, a drugi u Puli. Plominska ara s posvetom Iki nalazila se uzidana iznad izljeva za vodu s jednog izvora. Na drugoj, što je otkrivena 1954. godine u Puli, razabire se u reljefu lik ženske osobe zaogrnute u kratki hiton sa srpom pod maslinovim stablom, a na drugoj strani nalazilo se stablo s neidentificiranim predmetima.
Ika je, očito, bila boginja izvora i vode, ali i maslinarstva i poljodjelstva.
S druge strane, za Iriju se smatra da je bila histarska boginja slična Veneri, a štovala se na istočnoj obali Istre.
Zaboravljene mudrosti
Prenosim zaključak Egli Ilić, autorice članka »Nepoznata duhovnost drevnih stanovnika Istre«, koja kaže: »Romanizacijom Istre, koja se dogodila u 2. st. po. Kr., autohtona histarska božanstva počinju padati u zaborav. S pojavom kršćanstva, posebno od 313. godine od kad je ono postalo službenom religijom Rimskoga carstva, važnu ulogu u životu ovog naroda počinje zauzimati kršćanstvo. Ono se, u obliku katoličanstva kao dominantna religija zadržalo do današnjeg dana.
Pa iako smo analizom dostupnih izvora iz duhovnog života Histra donekle uspjeli dobiti uvid u duhovna vjerovanja ovoga naroda, rastužuje činjenica da za razliku od kršćanstva o kojemu znamo gotovo sve, o vlastitoj (istarskoj) autohtonoj duhovnosti znamo vrlo malo ili gotovo ništa. Daljnjim istraživanjem ove drevne duhovnosti vjerojatno bismo otkrili mnoge – svevremene mudrosti svojih predaka, slične onima kakve pronalazimo u drugim duhovnostima koje oplemenjuju naš život, a koje, za razliku od histarske, nisu pala u zaborav«.
Božica žetve
Ajtika je bila božica plodnosti i žetve, a jedan od rijetkih spomenika u Istri posvećen ovoj božici je onaj pronađen u luci Rabac. Žensko božanstvo na sebi ima nabranu haljinu, a u lijevoj ruci klas. Spomenik je postavljen kao zavjetni dar nekog lokalnog stanovnika ili trgovca. Na njemu piše: »Ajtiki, božici plodnosti, zavjetovao je Gaj Valerije Optat, sin Gaja Valerija Feliksa, za dobrobit svoje obitelji i doma«. Spomenik iz 2. ili 3. st. po. Kr. predstavlja jedinstven primjer sukladnosti između domaćeg i rimskog kulta.
Štovanje Sentone
Sentona, najpoznatije i najštovanije božanstvo na području Labinštine, predstavlja božanstvo slično vrhovnoj grčkoj boginji Heri ili rimskoj Dijani. Spomenici Sentoni pronađeni su u Labinu, ali i u Puli, Plominu i Katunu kod Boljuna.
Što predstavlja konjanik s udignutim falusom?
»Uloga skulpture konjanika-ratnika s istaknutim uzdignutim falusom vjerojatno je spoj nekoliko faktora. Jako je dvojbeno isticanje njegove ratne uloge jer mu nedostaje oružje, bilo napadačko, bilo obrambeno. Konjanik je rezultat spoja čovjeka i životinje kojoj je čovjek tijekom povijesti ostao više no jedanput dužan iskazati poštovanje. U indoeuropskoj mitologiji ova dva čimbenika imaju simboličnu vezu s podzemljem. Naime, goli konjanik predstavlja heroiziranog pretka. Konj je životinja koja se povezuje uz zagrobni život. Tijekom razdoblja kasnog brončanog doba i starijeg te mlađeg željeznog doba konj je postao nezaobilazni element u izgradnji svakodnevnog života čovjeka.
Prikaz konjanika s falusom ukazuje na drugu stvar. On je pored zaštitnika predstavljao i snagu zajednice, muškost i potenciju. Takva je uloga sigurno dana i Epulonu kao vjerskom poglavaru iz Nezakcija koji predvodi mlade snage u rat, ali i umire za Nezakcij oduzimajući vlastiti život.
Osim ove skulpture, treba spomenuti i skulpturu dvojne ženske glave čije značenje i uloga još nisu razjašnjeni. U literaturi se povezuje s rimskim Janom koji je i sam jedno od najstarijih božanstava Latina. Ovaj antički bog međa, koji uvijek označava kraj nečeg i početak nečega drugog, zadržao je svoje značenje i u kasnijem razdoblju, a također ga karakterizira više glava koje gledaju u različitim smjerovima, tj. u prošlost i u budućnost.«
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
