Dr. sc. Jure Bogdan, 2014. ravnatelj Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima i rimski postulator kauze bl. Miroslava Bulešića, napisao je te godine članak "Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće za svećenike danas".

Koristim članak za bilježenje 104. obljetnice rođenje Miroslava Bulešića, 13. svibnja 1920. godine, koji je rođen u Čabrunićima, a ubijen u Lanišću, 24. kolovoza 1947. godine. Već kao sjemeništarac i bogoslov slušao je o ukazanjima Majke Božje pastirima u Fatimi, 13. svibnja 1917. Cijeloga života bio je obuzet činjenicom da se prvo ukazanje dogodilo 13. svibnja 1917., isti datum na koji je on tri godine poslije rođen.

Danas bi proslavio 104. rođendan!

Kauza mučeništva

Dr. sc. Jure Bogdan u međuvremenu je, nakon devetnaest godina službe u Rimu, imenovan 2015. godine vojnim biskupom u RH, a svećenik-mučenik Porečke i Pulske biskupije, Miroslav Bulešić, 28. rujna 2013. godine proglašen je blaženim.

Dr. sc. Bogdan, kojeg su neki priželjkivali na biskupskoj stolici Porečke i Pulske biskupije, upravo zato jer je upoznao Biskupiju kao voditelj postupka Bulešićeve beatifikacije, "obradio" je mladog ubijenog Čabrunca kao svećenika, zvanje koje je u Katoličkoj crkvi u dubokoj krizi identiteta.

Blaženik Miroslav Bulešić čovjek je jasnog svećeničkog identiteta, ljudski, kršćanski i svećenički opredijeljen jer u svakome trenutku svoga života jasno pokazuje kako se živi i svjedoči svećeničko zvanje, kaže autor.

Autor objašnjava kako se vodila kauza svećenika Miroslava Bulešića. Vodila se od početka kao kauza jednoga mučenika, sukladno crkvenim propisima. Vodilo se pri tome računa o njegovu životu, o krepostima, kako i koliko ih je ostvario u svome životu.

Ukoliko se eventualno kod kandidata za čast oltara uočavaju i neke nesavršenosti u životu, mučeništvo ih kao vrhunac ljubavi prema Kristu i braći sve briše. Reformom Kongregacije za proglašenje svetima 1983. godine predviđeno je da se kauza vodi na trima razinama.

Najprije dijecezanski biskup (posebno povjerenstvo) gdje je sluga Božji umro treba prikupiti sva pisana i usmena svjedočanstva o životu, djelovanju, smrti i o glasu svetosti kandidata za kanonizaciju ili o mučeništvu i o glasu mučeništva. Treba prikupiti svu potrebnu dokumentaciju koja se na bilo koji način odnosi na kauzu. Prikupljenu i sređenu građu prema postojećim pravilima treba dostaviti rimskoj Kongregaciji za kauze svetih.

Nakon što se tu provjerilo da se dijecezanski dio postupka odvijao sukladno normama, kauza se povjerava relatoru koji vodi brigu o tome da se napiše pozicija – knjiga na temelju pristigle građe o mučeništvu, odnosno o glasu svetosti i krepostima sluge Božjega. Kad je pozicija tiskana, ona će poslužiti stručnjacima za donošenje suda o svetosti, odnosno o mučeništvu sluge Božjega.

Poziciju za Bulešića napisao je Fabijan Veraja. Najprije ju je proučilo šest stručnjaka povjesničara konzultora Kongregacije te su donijeli i svoj pozitivan sud 26. listopada 2010. i o tome je tiskan zaseban svezak. Sljedeći je korak povjeravanje pozicije i prosudbe konzultora povjesničara teološkim stručnjacima konzultorima koji su donijeli pozitivni sud o mučeništvu sluge Božjega M. Bulešića.

Mučenik, ne heroj

Kao zaključak teološke prosudbe 30. ožujka 2012. godine, u zasebno tiskanoj knjizi, stoji: "Na kraju rasprave, svi konzultori su dali pozitivnu ocjenu affirmative. Također su izrazili želju da bi ovaj lik primjernog biskupijskog svećenika Hrvata, koji je krvlju posvjedočio svoju herojsku vjernost Kristu i Crkvi, mogao čim prije stići, ako li se to bude svidjelo Svetome Ocu, željenoj beatifikaciji.

O kauzi su u studenome 2012. godine izrekli svoj sud kardinali i biskupi članovi Kongregacije za kauze svetih. Papa Benedikt XVI. ovlastio je 20. prosinca 2013. Kongregaciju za kauze svetaca da proglasi Dekret o mučeništvu sluge Božjega Miroslava Bulešića.

Dr. sc. Jure Bogdan kaže: "Valja naglasiti da mučenik, kako ga poima katolička teologija, nije kamikaza, narodni heroj, slučajna žrtva, pravednik među narodima... Mučeništvo je povlastica koju Bog daje izabranim dušama. Mučeništvo je logički slijed intenzivna duhovnog života, povezanosti duše s Bogom. Ono nije i ne može biti slučajno. To je očito iz života svećenike danas".

Kao neposrednu pripravu za svećeničko ređenje Bulešić je obavio sedmodnevne duhovne vježbe kod benediktinaca uz baziliku sv. Pavla u Rimu, od 28. ožujka do 4. travnja 1943. Na sam dan svećeničkog ređenja, 11. travnja 1943. godine, u rodnoj župi Svetvinčenat, ujutro prije ređenja, zapisao je: "Svećeničko ređenje: još mi fali malo sati kada ću postati svećenik.

Moj Bože, sav Ti se prikazujem, sav Ti se darujem: sav hoću da sam Tvoj sada i uvijek. Tebi hoću da vjerno služim. Slava Tvoja i spas duša! Poniznost, požrtvovnost! Prikazat ću se sav za spas i mir našeg naroda! Misu ću prikazati za se: u zahvalu i oproštenje grijeha i da isprosim jaku volju u poslušnosti Bogu! P

rikazat ću je i za roditelje: za zdravlje svojeg milog oca, za moju predragu majku i sestre i brata. Spomenut ću se također svojih dobročinitelja, prijatelja, svih onih koji su mi se preporučili u molitvi. Svećenik navijeke!"

Nakon ređenja i svečanosti mlade mise zadržao se još mjesec dana u svojoj biskupiji. Nakon toga vratio se u Rim. U duhovnome dnevniku 23. svibnja bilježi: "Strašio sam se ipak poteškoća.

Preuzvišeni biskup me je ohrabrio svojim riječima, svojom očinskom besjedom: – ‘Idi naprijed hrabro! Ne straši se poteškoća! Imaš sredstva da ih možeš nadjačati: Svetu Misu i Brevir. – Budi poslušan i ponizan, daj se sasvim Bogu i moći ćeš biti i čist, i moći ćeš biti vjerni sluga Božji!’"

Duhovni spisi

Iz njegovih duhovnih zapisa, jednostavnih i vrlo dubokih, moglo bi se pomisliti da je to glas nekih dalekih stoljeća i škola duhovnosti, govor iz nekog danas nedostižna svijeta. Gotovo nezamislivo. A ipak, to piše naš suvremenik, koji je do jučer bio u našim aulama, kročio je našim ulicama, propovijedao u našim crkvama, boravio među nama, jedan od nas.

"Željno se vraćam svojom mišlju na onaj dan, na onu radost moju, moje drage majke i milog oca i braće, a i svih drugih koji su me molitvom pratili do oltara. Počeo je za me novi život: svećenički život. Oćutio sam u sebi nešto izvanredno, kada sam u ganuću i [sa] strahopoštovanjem izgovorio riječi Svete Mise, kada sam progovorio besjede žrtvovanja: ‘Ovo je Tijelo moje, Ovo je Krv moja’! – Smućujem se! Onda sam oćutio da nisam ni sam više svoj, onda sam osjetio da moje ruke nisu više moje, već da su Bogu darovane; onda sam opazio da moja usta nisu [više] usta moja, već Onoga u čije sam Tijelo pretvorio kruh i u čiju sam Krv pretvorio vino.

– Moja majka i otac i braća plakali su; a i mogli su: sin im je umirao, sam je prestajao biti njihova svojina i počimao biti stvar Božja. Biskup me je u ganuću primao, vidljivo mjesto Boga, i cjelivao me je cjelovom mira u Gospodinu, veseleći se što mu je Bog dao pomoćnika u vinogradu Gospodnjem".

Imao je samo 23 godine kada je zapisao te riječi. Na mladomisničku spomen-sličicu zapisao je geslo, svoj životni program, sintezu svoga budućeg svećeničkog djelovanja: "Dođi kraljevstvo Tvoje. Budi volja Tvoja".

Vrativši se u Rim nastavio je pripremati ispite i pohađati predavanja na Gregoriani.

Zbog ratnih operacija, preko ljeta 1943. godine, dogodile su se krupne promjene u Italiji pa tako i u Istri. Svrgnut je s vlasti Benito Mussolini. Italija je kapitulirala 8. rujna 1943. U Pazinu je 13. rujna proglašeno odcjepljenje Istre od Italije i priključenje matici zemlji.

I biskupu Raffaelu Mariju Radossiju i Bulešiću bilo je jasno da se on više ne može vratiti u Italiju na daljnji studij. Biskup upućuje Bulešića na župu Baderna, u kojoj je ostao do 1945. godine.

Ratna 1944. godina bila je posebno teška. Partizani su napadali Talijane i Nijemce, a ovi su im se onda osvećivali paljenjem sela i ubijanjem nedužnih ljudi. Najviše je bilo na udaru seosko stanovništvo koje su Nijemci i Talijani progonili kao osumnjičenike za suradnju s partizanima, ubijajući iz osvete brojne skupine talaca ili spremajući osumnjičene u daleke logore.

Od drugih, radno sposobnih seljaka, oblikovali su posebne radne jedinice, pod svojim zapovjedništvom. Partizani su, s druge strane, nastojali sve muškarce uključiti u svoje postrojbe.

Neprijatelji crkve

U ratnom se vrtlogu mladi župnik našao izravno na poprištu sukoba silnicâ triju velikih ideologija: fašizma, nacizma i komunizma. Svima je jednako bio kriv jer su ga svi htjeli za sebe a on je bio i ostao samo župnik dušobrižnik koji je svakodnevno pastoralno brodio kroz Scile i Haribde.

Na sve prijetnje i klevete njemu upućene javno je progovorio na Božić 1944.: "Ničega se ne bojim, jer znam da činim u svemu svoju dužnost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Ja, znajte, da ću se držati uvijek vjere, svojeg poštenja, koje neću prodati za nikakvu zemaljsku cijenu, bez straha ću svakome kazati ono što je pošteno. Prema tim ću načelima uvijek živjeti. A to su načela Kristova. Kud i kako je On išao, onuda i onako idem i ja".

Kako se rat bližio kraju, komunisti su bili sve agresivniji prema Crkvi, pa tako i prema mladom poduzetnom župniku Bulešiću. Na drugu obljetnicu svoga ređenja on je zapisao: "Koliko događaja, povoljnih i nepovoljnih, u tim dvjema godinama svećeništva! Od prije Božića protivnici su se digli protiv mene, smatrajući moje djelovanje u apostolatu kao neku politiku.

A ja sam činio samo svoju dužnost: učio sam djecu kršćanski nauk, sve sam pozivao na kršćanski život, na svetu misu, na svete sakramente. S djecom sam napredovao puno u nauci katekizma; učinio sam, da djecu malo oživim, i predstavu za ‘pust’. Sve to nije bilo po volji protivnika. Ništa za to. Ja sam učinio koliko sam mogao iz ljubavi za ovaj jadni mi narod. Moj Bože, opet Ti prikazujem svoj život! Neka bude Tvoja volja".

Dva tjedna poslije, svjestan da je u životnoj opasnosti, on piše svoj duhovni testament. U oporuci je poručio svojim neprijateljima: "Moja osveta je oprost".

Strah komunista

U jeku pripreme za pučke misije u župi Baderna biskup ga je premjestio u novu župu Kanfanar. O tome Bulešić piše: "Došao sam pak u ogromnu i zapuštenu župu. Prva mi je skrb bila pripraviti sv. Misije. Prve sv. Misije održale su se od 30. ožujka do 7. travnja 1946. Uspjeh je bio velik. Hvala Bogu".

U novoj sredini dao se na obnovu velike župe kao i kapelanija Sošići i Barat. Nedjeljom je prijepodne držao mise, a popodne pučke pobožnosti. Oživio je crkveno pjevanje. Uveo je pobožnost Presvetom Srcu Isusovu i prema Srcu Marijinu. Promicao je čestu sv. ispovijed, molitvu krunice, posebno među mladima i djecom.

Svojom komunikativnošću i radom u kratkom je vremenu osvojio srca svojih župljana, ali komunisti mu nisu davali mira. Bio im je stalno na meti. Plašili su i odvraćali djecu i mladež od vjeronauka i Crkve. Okupljali su mlade na noćne zabave i sastanke kako bi ih otrgnuli od utjecaja roditelja i župnika. Tu su ih u duhu socijalističke revolucije odvraćali od nedjeljne sv. mise, crkvenih obreda...

Uza sve to, župljani su najvećim dijelom slijedili svoga mladoga pastira. Promatrajući kako narod hrli na misu, a Bulešića kako u biretu i reverendi, odgovarajući na pozdrave, prolazi između okupljenih vjernika prema crkvi, neki su članovi Partije jedne nedjelje 1946. godine na kanfanarskom trgu zaključili: "Dok je ovaj živ, narod neće ići za nama, niti dolaziti na naše sastanke".

Župnika su preko rodbine pokušavali nagovarati da se makne iz Kanfanara u Italiju. On je samo odgovarao: "Ovdje je veća potreba za svećenicima, ovdje treba ostati". Otvoreno su mu počeli prijetiti smrću. A on je uzvraćao: "Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i Boga!"