(Arhiva Glasa Istre)
Neizostavna politika na naslovnici, tko će gdje, s kim, kako, kada, bilo je aktualno i na današnji dan prije 13 godina na naslovnici našeg lista. No, osim tema iz domene politike, koje su tada, kada i sada neizostavne, te nažalost tužnih vijesti iz crne kronike - a situacija se niti danas nije nažalost promijenila, bilo je na 48 stranica našeg lista i lijepih, pozitivnih priča iz raznih domena.
Politike je bilo i previše zadnjih dana na sve strane - da vidimo što se drugo dešavalo prije 13 godina.
Naš su list tada jednom tjedno krasili feljtoni poznatog pulskog arhitekta Franca Branka Ancelja, danas nažalost pokojnog, koji je donosio vrlo zanimljive, bogate podacima priče o pulskoj kulturnoj i arhitektonskoj baštini, a povod za to bilo je obnovljeno pročelje hotela Scaletta kod Arene.
Uzročno-posljedično, krenuo je s prisjećanjem na neke druge pulske građevine i na to kako su se arhitektonski uzusi i standardi mijenjali kroz godine.
Tko zna što bi rekao sada o arhitektonskom (ne)redu tritisućljetnoga grada okruženog sa sedam (ili više) brežuljaka, o (prevelikoj) apartmanizaciji.
Te je, 2011. godine, počeo Ancelj svoj sugestivni mali arhitektonski esej spominjanjem Vodotornja, zgrade koja je nekada u Puli bila gotovo pa "druga doktorska kuća" i o kojoj bi se mogli pisati čitavi traktati. Sada se mnogi pitaju ima li i dalje tu vode, ili je ostao tek naziv.
- Kad je građen Vodotoranj, još je vladalo nepisano pravilo da su novogradnje "lijepe" i "pristojne" samo ako su bijele ili sive. No, kako je zdanje na Vidikovcu po svemu bilo vanserijsko, nitko mu ne bi mogao zamjeriti kad bi istrčalo iz uniformiranosti. A nije - bilo je sivo. Ne zbog stege. Nego zato jer je upravo ta "boja" odgovarala njegovu dizajnu. Kad je fasada nedavno obnovljena, opet je ostalo u "c/b tehnici": kombinaciji bijeloga i nijansa sivoga.
Pun pogodak: kakvo jest, primjer je finoće i elegancije. Ali nije za oponašanje! Jer još uvijek važi ona rimska: Quod licet... (mi bismo rekli: Ne paše kravi sedlo). Pa bi bio kiks, kad bi se ovakva profinjena kombinacija aplicirala na neko nepretenciozno konfekcijsko zdanje. Jer ono time ne bi postalo otmjenije - ostalo bi obična bezbojna kuća", zapisao je tada Ancelj.
Što se od tada u graditeljsko-arhitektonskom smislu u Puli promijenilo? Odgovor može biti: sve i ništa.
Kao što i tijekom ovih dana pišemo o sportskim manifestacijama i uspjesima djece, tako je to bilo i prije 13 godina u isto doba godine. Mjesec svibanj, taman dovoljno toplo, a ne pretoplo, da djeca prije kraja pedagoške ili obrazovne godine pokažu najbolje od onoga što su savladali. Sada ima, moramo reći, za razliku od prije 13 godina, više sportskih sadržaja u predškolskim ustanovama, sportskih pedagoga i inicijativa i akcija.
- Mimohodom učesnika, podizanjem olimpijske zastave te pozdravnim govorom jučer je na terenima SRC Uljanik-Veruda svečano otvoren 10. olimpijski festival dječjih vrtića. Festival se održao pod pokroviteljstvom Grada Pule, a u organizaciji Saveza sportova Grada Pule.
Natjecanje, u kojem je prema procjenama sudjelovalo 200-tinjak djece, započelo je trčanjem na 50 metara za dječake, uslijedio je potom skok u dalj za djevojčice te bacanje loptice za dječake, pisala je tada kolegica Nera Softić. I današnji bi tekst mogao glasiti približno isto tako. Na mladima svijet ostaje.
Naravno, ne možemo ne spomenuti kulturu. Je li je bilo više događanja tada ili sada? Teško je odgovoriti jednoznačno, zadnje dvije godine izredali su se i događaji u "duploj dozi", oni koji su odgođeni ili održani u takozvanom "hibridnom" obliku (reći će netko, zar nisu hibridi samo oni turbo mega auti), a po količini smo, manje-više isti. Od svibnja do kraja rujna, i onda prosinac u gradu, koji je postao sada Advent. No, nebitan podatak za svibanj od prije 13 godina.
- Novu predstavu pulskog kazališta Dr. Inat "Posljednji marš ili (R) evolution" u režiji Šandora Slackog starijeg, koja je preksinoć imala premijeru u prostorijama kazališta u Rojcu, pohodila je brojna publika, a repriza je večeras u 20 sati.
Uloge u toj fantazmagoričnoj analizi sumraka civilizacije kroz slike ostvarili su Mirjana Ban, Dijana Burolo, Vladimir Butković i Ana Sušek, a za rasvjetu se pobrinuo Marko Bolković, piše novinar Boris Vincek o još jednoj predstavi INAT-a. INAT je aktivan i dan-danas, spomenuti akteri i dalje djeluju, a ima i novih imena i projekata. Iako je za manja kazališta razdoblje korone bilo itekako teško. A danas sve više pišemo i o Šandoru Slackom mlađem.
Istovremeno je u hotelu Monte Mulini svoj koncert priredio Julian Lage, s kojim su kao prateći bend nastupili svjetski poznati jazzeri Tupac Mantilla (bubnjevi i perkusije), Jorge Roeder (bas gitara), Dan Blake (saksofon) i Aristides Rivas (violončelo).
- Julian Lage ostvario je reputaciju svestranog glazbenika koji u svojoj glazbi kombinira elemente jazza, bluesa, folka, indijske i klasične glazbe. Njegov talent potvrđuju i brojne recenzije uglednih glazbenih magazina poput Down Beata, Planet Jazza, Just Jazz Guitar Playera, San Francisco Chroniclea, National Geographica i Los Angeles Timesa, piše kolega Aldo Pokrajac, u međuvremenu umirovljen koji ne miruje.
Dok kolega Mladen Radić priprema intervju s Damirom Zlatarom Freyem uoči još jednog izdanja Festivala komornog teatra Zlatni lav, o ovome je redatelju 2011. godine pisala kolegica, dugogodišnja novinarka i tada urednica kulture Bojana Ćustić Juraga.
- Opera "Romeo i Julija" Charlesa Francoisa Gounoda najnovija je režija Damira Zlatara Freya, a nastala je u produkciji Opere Slovenskog narodnog gledališča Maribor. Premijera opere kojom će ravnati dirigent Benjamin Pionnier zakazana je za sutra, 13. svibnja, u Velikoj dvorani mariborskog SNG-a.
Bit će to ujedno i tek drugo operno uprizorenje Shakespeareove tragedije o veronskim ljubavnicima na slovenskim kazališnim pozornicama!