susret istre i japana
Kako se Yoshi iz Tokija zaljubio u Ivana iz Kastva
(Snimila Sunčica Mustač)
Yoshifumi Maekawa, crtač u maniri japanskih tradicionalnih tehnika i cijenjeni restaurator firentinskih zidnih slika, klasični je orijentalno zakopčan tip.
Sav u pristojnom osmjehu koji ne otkriva točno što misli, oboružan je gestama naglih kimanja glavom u stalnom potvrđivanju da vas je razumio, toliko karakterističnom za europske Japance, ali i rasterećen dugačkim manga uzvicima poput jednostavnog silaznog "Aaaaaa" kada želi izraziti čuđenje.
Yoshi je savjetnik pri restauracijama remek djela koje nalazimo u svakom pregledu povijesti umjetnosti, tko bi rekao da Japanac može postići takav status u Italiji. Pozvan je ispred Andrea del Castagnu, Pietra Perugina i Giorgia Vasarija, vrsnih umjetnika rane i visoke renesanse, uposlen u Pompejima i Herkulaneu, antičkim gradovima čije su freske stradale u erupciji Vezuva 79. godine, da bi možda već slijedeći dan radio na kakvoj sličici kineske dinastije Song iz 12. i 13. stoljeća.
Vizitacija
U Istru je Yoshi došao jer je izvjesna Kuća fresaka u Draguću poslala poveći elaborat o istarskim zidnim slikama u Tokio, vodeći se devizom Istra do Tokija, ali i znajući da se u tom gradu smjestio prilično aktivni istraživački institut za kulturna dobra, zvan Tobunken (Tokyo National Research Institute for Cultural Properties) osnovan 1930. godine. On je kao voditelj odjela za mozaike i zidno slikarstvo Tobunkena odlučio pedantno provjeriti svaku stavku iz elaborata i eto ga za par mjeseci u Žminju kako se čudi rozastim aureolama svetog Antuna.
U tom je desetodnevnom obilasku s cijelom svitom vrsnih restauratora Međunarodnog vijeća za spomenike i spomeničke cjeline pregledao nekoliko desetaka crkava koje su mu vješto predstavljene. Od najranijih perjanica postotonske umjetnosti 11. stoljeća – crkve svetog Martina u Svetom Lovreču i svetog Mihovila u Kloštru, do uzoritih primjeraka kasnogotičkog slikarstva druge polovice 15. stoljeća – Alberta iz Konstanza u crkvi svetog Kvirina u Jasenoviku, Šarenog majstora u crkvi svete Marije od Lakuća kraj Dvigrada ili Vincenta iz Kastva i ostalih radioničkih majstora Kastavske slikarske škole u crkvi Marije od Škrilinah u Bermu.
Dvadestak, tridesetak crkava nizalo se u već ponešto zamornom kruženju Istrom, sve dok Yoshi nije izašao iz svoje Toyote pred crkvu Blažene Djevice Marije u Božjem Polju kraj Vižinade.
Crkva je to sagrađena masivnim lijepim sivim klesancima u 15. stoljeću, kako se čini na mjestu prethodne crkve spominjane u dokumentima 12. stoljeća. Tradicija hoće da je ta prva crkva podignuta kao dio hospicijskog sklopa crkvenog reda ivanovaca, važnog konačišta na hodočasničkom putu iz Kranjske prema Veneciji te dalje prema Svetoj zemlji, a koja se, eto, kasnije nanovo izgradila.
Cijeli sklop preuzeli su u 16. stoljeću franjevci, a danas se tek prigodno koristi, od samostana je moguće ostala jedna prostorija. Ta "nova" crkva 15. stoljeća velika je jednobrodna građevina gotičkih stilskih karakteristika koja ima isto tako visoki i duboki svetišni prostor (kor) rastvoren uskim duguljastim prozorima a ispunjen zidnim slikama radionice Ivana iz Kastva.
Poistovjećivanje
Iako je moguće da je cijela unutrašnjost crkve bila izvorno oslikana, do danas su sačuvane tek zidne slike na sjevernoj strani kora, sačuvan je i jedan mali naslikani oltarni retabl na zidu broda, ali i sve slike svih polja zvjezdasto-rebrastog svoda. Ikonografija ovih zidnih slika posebno je dojmljiva. U sredini svoda naslikani su simboli evanđelista koji u rukama drže rotuluse s početkom teksta Evanđelja, oko njih su apostoli s tekstom Vjerovanja, a u rubnim poljima svoda izvedeni su anđeli koji u rukama drže različite vrste starih glazbala i tekstove Slave.
Cijeli je svod slikarski "popravljan" 1720. godine, što je do sada najstarija zabilježena restauracija na istarskom poluotoku, o čemu postoji zapis u samoj crkvi u središtu svoda. Ipak, ta restauracija još nije u dovoljnoj mjeri istražena te njezin autor još uvijek nije poznat. Što je to u majstoru Ivanu što je majstora Yoshija prenulo, u prvi mah nije bilo jasno, ali on je odmah instinktivno ispustio ono "Aaaaa" s početka priče.
Prstima je prelazio centimetar iznad poteza kista Ivana iz Kastva, s poštovanjem dodirujući zrak iznad fresaka. Šutio je u poštovanju, dok su mu deklamirali druge radove ove radionice i govorili o crkvi svetog Trojstva u Hrastovlju, gdje se majstor Ivan potpisao 1490. godine, o njegovim freskama u Podpeči, Gradišču pri Divači, Barbanu, i novootkrivenom ciklusu u crkvi svetog Bartula u Roču - tek ovdje se prenuo.
Govorili su mu da crkva uskoro ide u još jednu restauraciju, kako je riječ o slikaru Kastavske škole, središnjoj pojavi kasnogotičkog slikarstva u Istri koju prvo predstavlja radionica Vincenta iz Kastva a koja je s mnogim drugim prepoznatim majstorima oslikala crkvu svete Marije na Škrilinah kraj Berma 1474. godine, ali i crkvu svetog Jurja u Lovranu i crkvu augustinskog samostana u Rijeci.
No Yoshi je i dalje pratio ureze u svježoj žbuci, svojevrsni predcrtež preko kojeg će Ivan dodavati boje. Pokazivao je rukama oponašajući majstora Ivana i na tečnom talijanskom objasnio kako je njegov potez siguran i pitak, nezaustavljivo dugačak, poput poteza majstora japanskog slikarstva koji ne dižu ruku dok ne završe crnom bojom namjeravani oblik. Kontemplirao je još dugo nad svakim likom kojeg je imao vremena obuhvatiti u tom kratkom posjetu.
Sajonara
Vjerojatno je baš Božje polje presudilo, Yoshi je obećao da će se vratiti i zaista jest, prije nepunih mjesec dana, s novim još pojačanim forenzičkim timom, kako bi istražio prve dvije od četrdeset crkava koliko ih u prvi mah namjerava proučiti.
Zanimljiva je ta povezanost dvije potpuno raznorodne kulture koje su se u Istri tako skladno stopile, možda je bolje reći – prepoznale, pa se sada ne čini toliko neobičnim da je prije kojih sedam godina oformljena katedra Japanologije na Filozofskom fakultetu u Puli ili da već dugi niz godina u istom gradu djeluje Aikido klub kojeg je posjećivao sensei Yoshigasaki, utemeljitelj nove vrste ove plemenite discipline umjetnosti življenja.
Yoshigasakijev zemljak Yoshifumi priopćio nam je meko, a samurajski odlučno, da smo prošli još jednu stepenicu te da se cijela ekipa talijanskih i britanskih restauratora s njim na čelu vraća uskoro kako bi istražila još naših crkava s freskama, barem njih četrdeset. Taj japanski intenzitet rada svima će nam dobro doći, netko će možda i doživjeti da o njemu priča. Do sljedećeg susreta, "Sajonara lijepi cvijete".
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
