dan zaljubljenih
Legende o ljubavnicima na "Poluotoku ljubavi": Sretne i tragične posljedice Kupidove strelice
Zaseok Sveti Valentin u općini Grožnjan (Osobna arhiva)
Sve je ili gotovo sve rečeno i napisano o Valentinovu, Danu ljubavi iliti zaljubljenih. Nije, međutim, zgorega nešto od toga ponoviti, pogotovo neka saznanja ili neke od manje poznatih predaja što se vežu uz sretne ili manje sretne ljubavne veze kao posljedica "biti zaljubljen do ušiju" ili "ljubavi na prvi pogled".
Premda su priče o iskazima ljubavi prema svojim miljenicama, onaj bečkog grofa Matternicha i onaj rimskoga cara Vespazijana, samo predaja, one pričaju zanimljivu priču o Istri - Poluotoku ljubavi.
Slučajno ili ne, dvije se veličanstvene građevine u Istri vezuju uz ljubav dviju zaljubljenih osoba: svjetionik u Savudriji i pulska Arena.
Priče s poluotoka ljubavi
Svjetionik u Savudriji (Salvore), najstariji na istočnoj obali Jadrana, nazivaju Svjetionikom ljubavi. Prema predaji, dao ga je 1818. godine izgraditi grof Klemens Metternich (1773.-1859.), utjecajan austrijski političar i državnik, namijenivši ga lijepoj hrvatskoj plemkinji Giseli u koju se zaljubio na jednom balu. Nažalost, zdanje u kojem su trebali zajedno živjeti nikad nije dočekalo svoje vlasnike: Gisela je umrla prije nego li je svjetionik izgrađen, a grof ga više nikada nije posjetio.
Bombastična je i poznata predaja o rimskom caru Titu Flaviju Vespazijanu, koji je opijen ljubavlju prema pulskoj ljepotici Antoniji Cenidi njoj u čast dao sagraditi amfiteatar, najveći i najsačuvaniji spomenik antičkog graditeljstva u Hrvatskoj.
U štorije o ljubavnim pričama u Istri, posebno mjesto ima Giacomo Casanova, zacijelo najpoznatiji svjetski ljubavnik. Povijesno je utemeljeno da je dvaput bio u Vrsaru. Sve ostalo može biti rekla-kazala.
Zanimljiva je i manje poznata predaja o ljubavnicima s Brijuna, o ljubavi i zločinu.
Brijunska priča ide ovako:
Iznad uvale Verige na Brijunima raskošnu vilu sagradio je rimski patricij Aulus Faesonius koji je nedugo nakon useljenja oženio ropkinju Lidiju. U njegovu susjedstvu živio je prijatelj Terentije Bassus čiji je sin Gaj Lekanije u ono vrijeme bio nepobjediv u utrkama kvadriga, konjskih zaprega koje su vukli četiri konja. Gaj Lekanije bio je poznat po tome što se natjecao diljem carstva i redovito pobjeđivao.
Nakon jedne pobjede u pulskoj Areni Gaj se brodom vraćao doma na Brijune. U njegovoj je pratnji bila i Lidija, supruga patricija Aulusa. Među njima planula je ljubav. Aulusov rob imenom Ruf sve je to prenio je svojem gospodaru.
Ljubomorni Aulus danima je razmišljao kako se osvetiti mladiću. Konačno, jednoga dana priredio je svečanu večeru u čast Gaja, kako bi proslavili njegove brojne sportske pobjede.
Gospodar je poslije večere pozvao mladića u podzemne hodnike da mu pokaže blago na koje je bio iznimno ponosan. Kada su ušli u jednu praznu prostoriju, zatvorio je vrata, a robovima naredio da zazidaju vrata.
Svi su se pitali gdje je nestao Gaj Lekanije, je li nestao tijekom plovidbe, jesu li ga oteli barbarski razbojnici?
Njegovo tijelo nikada nije pronađeno.
Zapisano je tek da je Paul Kupelwieser, bogati austrijski industrijalac i vlasnik otočja Brijuni, naredio istraživanje otoka i prilikom istraživanja arheolozi su pronašli sazidana vrata u blizini rimskog parnog kupališta. Iza vrata navodno se nalazio kostur kojem je na podlaktici visio zlatni lančić s urezanim imenom Gaius Laecanius Bassus.
Jedna manje poznata ljubavna priča iz 13. stoljeća vezana je uz jamu Baredine: porečki plemić Gabrijel zaljubio se u prelijepu pastiricu Milku iz Nove Vasi. Zla Gabrijelova majka nije mogla ugasiti njihovu ljubav pa je razbojnicima dala tri zlatnika da potajno ubiju lijepu Milku.
Razbojnici nisu ubili pastiricu već su je bacili u jamu. Saznavši zlu kob svoje ljubljene, Gabrijel je uzjahao konja i nestao, a nakon toga pronađen je samo konj.
Tko je "kriv" za Valentinovo?
Tko je "kriv" za Valentinovo, koji se slaviti 14. veljače gotovo u cijelome svijetu? Katolička crkva poznaje najmanje tri sveca imena Valentin: mučenika koji se slavi 14. veljače, Valentina od Viterba, 3. studenoga i Valentina od Raetie, 7. siječnja. I jedna svetica: Valentina, djevica mučenica iz Palestine, čiji je blagdan 25. srpnja.
Svi su živjeli u isto vrijeme i svi su bili svećenici. Mada se predaja o njima razlikuje, zajedničkim je opis: empatični, hrabri i romantični.
Iako se ne znao mnogo o svečevu životu, većina izvora slaže se da je svetac mučen i pokopan na Via Flaminia sjeverno od Rima. Nad njegovim grobom papa Julije I. dao je podignuti baziliku. Reformom 1969. Valentin je maknut iz Općeg rimskog kalendara, jer se o njemu zna jako malo. Crkva ga ipak i dalje smatra svetim, te se njegovo ime u Rimskom martirologiju spominje 14. veljače. Dok o postojanju ovoga sveca nema sumnje, tko je on bio, otvoreno je raspravama. Jedni ga smatraju rimskim svećenikom, dok ga drugi drže biskupom današnjeg Ternija u Italiji. Kako bilo, oko sveca su se isprele mnogobrojne legende, autentičnost kojih je u najmanju ruku upitna.
Najpopularnija prepada o Valentinovu je ona iz doba cara Klaudija II., koji je naredio svojim vojnicima da se ne smiju ni ženiti ni zaručivati. Držao je da se vojnici, kao oženjeni ili zaručeni muškarci, neće srčano boriti, već će gledati da prežive kako bi ostali sa svojom obitelji. Svećenik po imenu Valentin oglušio se na carevu naredbu i potajno vjenčavao parove. Sve dok ga vlasti nisu ulovile i bacile u tamnicu te 14. veljače 269. godine pogubili.
Neki povjesničari kažu da nastanak Valentinova, zaštitnika zaljubljenih, treba tražiti u Velikoj Britaniji. Britanci su slavili ljubav ne potaknuti starorimskim predajama, nego tzv. ptičjim vjenčanjem, koje priroda priprema 14. veljače. Gledajući buđenje prirode, ljubav ptica, izražen kroz cvrkut, običaj se počeo širiti Europom. Zapisano je da je Henry VIII., kralj Engleske i gospodar Irske (1491. - 1547.), Valentinovo proglasio službenim praznikom. Poznato je također da je imao sedam žena, a kada mu papa Klement VIII. nije poništio brak, samovoljno se oženio Katarinom Boleyn, odrekao se Katoličke crkve i osnovao svoju, anglikansku crkvu.
Spomenimo i priču starih Egipćana: vjerovali su da ljubavna vena prolazi kroz četvrti prst na lijevoj ruci i vodi direktno u srce. Zato se vjenčani prsten nosi na četvrtom prstu na lijevoj ruci.
Crkve sv. Valentina u Istri
U Porečkoj i Pulskoj biskupiji dvije su crkve posvećene sv. Valentinu mučeniku: ona u Kanfanaru iz 18. stoljeća i ona u Krnici.
Usto, sv. Valentin je suzaštitnik župe Sv. Silvestra u Kanfanaru, a također i suzaštitnik župe Sv. Kuzme i Damjana i Kašteliru, kojom se prigodom upriličuje procesija: mjestom se u procesiji nosi kip sv. Valentina. Njegov blagdan pada pred proljeće; blagdan dolazi između božićnog i korizmenog vremena, kada je Crkva i u povijesti preporučivala radost i veselje vjenčanja. Mnogi se tih običaja drže i danas.
Priču o Valentinu završimo spomenom da u Istri postoje mjesto, selo imena Sv. Valentin (San Valentino) u općini Grožnjan, odmah iza Šterne u smjeru Oprtlja.
Glas Istre je 14. veljače 2013. objavio kratku vijest: "Sveti Valentin je selo s dvije obitelji i ukupno četvero odraslih i jednim dječačićem. Pripremajući radio emisiju Žurnada Radio Pule, koja je bila posvećena zaljubljenima, novinar i kantautor Serđo Valić danas je svratio upravo u to naselje. "Odmah iza Šterne u pravcu Oprtlja prvo selo s vidljivom tablom je Sveti Valentin, jedino u Istri a navodno i u Hrvatskoj", kaže Valić".
Tada je nastala i ova fotografija: Valić stoji u sredini s čašom u ruci, ispred njega čuči Marino Jugovac, žitelj Sv. Valentina, poznati samouki umjetnik koji skulpture oblikuje u drvu.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
