Katolička crkva, po nauku Isusovom, koji je liječio i bolesnike, smatra da je svaki dan ljudskog života bitan. Papa Ivan Pavao II, sam iskušan bolešću, prije 32 godine, 11. veljače 1992. utemeljio je Svjetski dan bolesnika. I to na dan kada se u Lourdesu, 1854. godine ukazala Majka Božja i gdje su se zbile tisuće »čudesnih« ozdravljenja. Na isti se dan umirovio papa Benedikt XVI, upravo ukazujući na pogoršano zdravstveno stanje.

Snalazilo se kako se moglo

Svjetskim danom bolesnika želi se skrenuti pažnja prema bolesnim osobama i njihovim potrebama, a tom prigodom, o nekadašnjoj medicini, kao i onoj današnjoj, s nama razgovara velečasni Marijan Jelenić, do 2022. godine vodnjanski župnik, sada umirovljen.

- Sveti Anton Opat živio je u pustinji u Egiptu. Znao je što vrijedi ljudski život, i počeo se baviti bolesnicima. U ono vrijeme bez lijekova, bolesnima bi davali svinjsku juhu i meso. Svinje su tada slobodno lutale na otvorenom.

Nakon pojave kuge, svinje se moglo držati jedino u zatvorenom. Ali su svinje svetog Pustinjaka bile označene. Oko vrata su imale vrpcu sa zvončićem. Njegove su se svinje mogle slobodno kretati. Svi su ih trebali hraniti jer se znalo da je to za lijećenje bolesnika, kazao je velečasni Marijan Jelenić.

Velečasni Jelenić (Snimio Manuel Angelini)

U dugom srednjem vijeku, ljudi su se za zdravlje obraćali svecima zaštinicima. Svetom Blažu za bolesti grla, svetoj Luciju za zaštitu vida, svetoj Apoloniji protiv zubobolje, svetom Josipu za laku smrt. Svetom Antunu Opatu za zaštitu domaćih životinja. Gotovo i nema katoličke crkve bez sveca zaštitnika.

- U Istri su tijekom srednjeg i novog vijeka bili »lazareti« u kojima su skupljali okužene domaće ili namjernike; ondje su im besplatno pružali hranu, ali bez nade u ozdravljenje. Prije bolnica postojali su i ranarnici koji su činili što su mogli. U narodu su postojale obdarene osobe koje su pomagale bolesnima.

Jedan pukovnik JNA, istraživać etnomedicine je bio sretan kada je u Istri pronašao mjedeni kosirić kojim su bolesnicima puštali krv. A u Puli još živi čovjek kojega je moja majka Ruža prije 70-tak godina kao 11-godišnjaka vodila u jedno gračišćansko selo gdje je žena travom oštricom skidala očnu mrežu.

Prvu su bolnicu u Istri utemeljili Francuzi za svoje vojnike u bivšem kapucinskom samostanu u Vodnjanu kojega su zatvorili za potrebe francuskih vojnika. Tek su poslije sagrađene bolnice u Puli: Mornarička bolnica i Opća bolnica. Dok danas imamo novu u Puli modernu bolnicu, opremljenu najsuvremenijom medicinskom opremom. Medinska je mreža danas tako organizirana da za desetak minuta stiže Hitna pomoć, veli Jelenić.

Strmoglavi napredak medicine

Nekad su svećenici na teologiji imali predmet »pastoralnu medicinu«, priča velečasni. Ali, nije svako dobro vrraćeno istom mjerom. Tako, kaže, u Vodnjanu su 1535. tužili redovnika da u civilnom odijelu djeluje kao ranarnik. Svećenik je »blagoslivljajući kuće« imao zadatak da ljude savjetuje kako čuvati zdravlje ili kako postupati sa bolesnikom. Poznato je kako je biskup Dobrila za svojih vizitacija skrbio za zdravlje ljudi. Čak je kontrolirirao imaju li ljudi dovoljno pokrivača za zimu.

- Medicina je toliko napredovala da se danas presađuju organi, liječe smrtnosne bolesti i unesrećeni. Sofisticiranom se tehnikom praktički brzinom svjetlosti danas kontrolira čovjekov organizam.

A, ako je medicina toliko napredovala koz 1700 godina, od prašćića sv. Antona Opata, od srednjevjekovnih ranarnika, kad je sve išlo brzinom pješaka iii konja, što će tek biti nakon daljnih 1700 godina kada se danas sve širi brzinom svjetlosti?

Možda će medicina postići dugovječni život od stotina godina. Hoće li čovjek moći nositi takav »hibridni život?« Možda će samo iznimne ličnosti koje vrve izumima. To me podsjeća na umjetni uzgoj jagoda koje su usred zime lijepe i velike, ali kancerogene. Priroda ima svoje blagotvorno doziranje. Ili će prevladati »fiat voluntas tua« – neka bude tvoja volja!

Kroz život imao kontakte sa KBC Rebrom, bolnicom u Vinogradskoj, sa bolnicom u Rijeci, u Lovranu, te najviše zadnjih šest godina sa bolnicom u Puli. Kroz sve to vrijeme nisam vidio mobitel u rukama medicinskog osoblja, niti sam čup »nemam vremena«.

Doživio sam toliku prijaznost i dobrohotnost, uza sve što su i oni ljudi sa svojim brigama i problemima. Sjećam se i glasovitog kirurga koji se noću dizao u jedan sat iza ponoći i išao pješke vidjeti kako je pacijent kojeg je operirao.

Ostao mi je u sjećanju i kirurg kojeg sam dva sata pred salom čekao za intervju i prije nego sam bilo što rekao, on reče plačući: »Umro mi je pacijent«. Medicinsko se osoblje »svuče« od osobnih problema i anđeoskom dobrotom služi bolesniku. Mislim da je naša medicina uzorna, predana svom pozivu i ponos hrvatskog naroda, poručuje velečasni.