Rita Agnese Petrozzi, poznata kao majka Elvira, koju mnogi nazivaju "časnom sestrom ovisnika", rodila se u brojnoj, izrazito siromašnoj obitelji na današnji dan, 21. siječnja 1937. godine, u Sori, gradiću na jugu Italije.

Obitelj je bila opterećena ocem alkoholičarem, pa je teret ponajviše pao na majku koja se s time nosila hrabro i dostojanstveno. Elvira će reći: »Naučila nas je da život vrijedi više od problema, više od svake poteškoće, više od svake patnje«.

S 19 godina ušla je u samostan sestara milosrdnica i postaje časna sestra Elvira. Prvu Zajednicu Cenacolo osnovala je 1983. godine u Piemontu.

Cenacolo majke Elvire u Istri

Objasnila je zašto zajednica nosi ime Cenacolo: «Željela sam da bude nešto u vezi s Gospom. Stoga smo se upitali: gdje se nalazi Marija u Bibliji? Jedno od mjesta bilo je Cenacolo: Marija je bila tamo s apostolima puni straha nakon Isusove smrti. U Cenacolu Marijino majčinsko prisustvo ujedinjuje ih u molitvi. Potom silazi Božja snaga u obliku Duha Svetoga i oni postaju hrabri svjedoci. Zato smo je nazvali Zajednica Cenacolo, jer želimo da se slična promjena dogodi u životima mladih koje prihvaćamo!»,

Ovako je pak opisala rad u Zajednici: »Prvi zanat koji mladi moraju naučiti jest živjeti. Radom iznova izgrađuju svoju volju, uče se odgovornosti. Zadobivanju povjerenje u sebe same, vide da su sposobni za žrtvu i ustrajnost. Otkrivaju kako se bogate, ne toliko onim što čine, nego kako to čine. Rad je kod nas sasvim nešto drugo: sredstvo za poticanje dijaloga, poniznosti, alat za izgradnju vlastitih talenata. Rad je sredstvo obnove čovječnosti, mogućnost da se požrtvovnošću osjeti radost stvaranja«.

Ova izuzetna časna sestra milosrdnica, časna sestra ovisnika, nazočila je 2000. godine otvorenju Zajednice Cenacola u Štroligariji, u općini Brtonigla. Tu je njezina Zajednica djelovala četrnaest godina, od 2000. do 2014. godine. Selo zanimljiva (čudna) imena u 19. st. posjedovao je grof Francesco Grisoni, onaj isti koji je benediktincima, uz određene uvjete, darovao kompleks u Dajli.

Cenacolo Štroligarija

Zajednica je nazvana »Grad radosti« – »Citta della Gioia« (ponekad »Grad svjetlosti«, »Citta della Luce«).

U časopisu Zajednice Cenacolo ‘Uskrsnuće’ (rujan 2005.) objavljen je članak pod naslovom »Veliki dar otvaranja nove bratovštine« (Novigrad, Grad radosti) u kojem čitamo:

»Posljednje večere ovoga puta pripao je skupini od sedamnaest dječaka, koji dolaze iz svih već postojećih hrvatskih kuća i pripadaju raznim nacijama: Talijanima, Slovacima, Poljacima i Hrvatima.

Prvi kontakti za pokretanje ovog bratstva rodili su se zahvaljujući našem prijateljstvu s uršulinkama iz Varaždina, preko kojih smo mogli slati malu grupu od pet ili šest dječaka, svaki vikend nekoliko mjeseci, da pripreme teren gdje je bilo predviđeno postavljanje nekih kontejnera, u kojima bi se organizirale sve prostorije potrebne za život zajednice: od soba, preko kuhinje, do kapelice... jer su raspoložive zgrade bile u stanju koje nije dopuštalo stanovanje.

Zemljište kojim raspolažemo u vlasništvu je Porečke biskupije koja nam ga je htjela dati na korištenje, a vrlo je veliko jer se prostire na površini od dvadesetak hektara oranica i isto toliko šumskog zemljišta.

Na dan inauguracije biskup mons Ivan Milovan, sada pokojni, najdraži mons. Antun Hek, mjesni župnik don Josip Racan i don Milan Zgrabljić: svi ljudi bez kojih ne bi bilo moguće zaživjeti ovu novu Zajednicu. Bilo je i mnogo lokalnog stanovništva, iako je bilo nekih prosvjeda, posebno na početku, koji nisu željeli imati zajednicu »otrovnih« u blizini svojih domova. Zasigurno su ti ljudi imali opravdane razloge za sumnju i zabrinutost.

Poseban dar bila je prisutnost Presvetog Sakramenta u kapelici od prvoga dana: bez toga bilo bi nemoguće suočiti se i prevladati prve poteškoće i često neugodne životne uvjete, poput nedostatka vode, struje i telefona, oskudica alata potrebnog za prve poslove, nemogućnost malog terena na kojem bi se par puta šutnula lopta...

Kao i u svim novootvorenim kućama, u prvim smo danima vrijedno radili, bez pauze za slobodno vrijeme, vrlo često čak i navečer nakon večere, kako bismo nastavili s raznim aktivnostima. Ubrzo su se počeli dodavati i drugi poslovi: čišćenje šume, vrta oko kuće, sadnja smokava i maslinika, male štalice i povrtnjaka koji je postupno postajao sve veći, s obzirom da je istarska klima vrlo blaga i pogodna na uzgoj povrća.

Najveći duhovni poticaj za mlade

Najveći duhovni poticaj bio je dolazak majke Elvire, kada nam je svojom entuzijastičnom prisutnošću punom ljubavi, pažnjom prema malim stvarima i riječima punim žara za Isusa i za nas mlade, prenijela živu nadu i osobitu snagu da idemo naprijed na putu obraćenja koji nam Zajednica predlaže, nadilazeći male i velike poteškoće svakoga dana, uvjereni da je Gospodin vjeran i da nikada ne izdaje.

Posljednjih godina ovdje u Istri formirala se velika grupa roditelja koja se sastaje svaki tjedan na molitvu i šetnju sa Zajednicom a u Poreču su počeli razgovori za mlade koji se žele spasiti ulaskom u Zajednicu. Posljednjih godina mnogi mladi ljudi iz Istre ponovno su otkrili radost života!

Zahvaljujemo svoj djeci koja su znala trpjeti, a da ne pobjegnu, i koja su se založila da ova kuća nastavi rasti kako bi primila sve više djece.

Trenutno bratovština ‘Città della Gioia’ broji četrdesetak, ima veliki povrtnjak sa spremnikom za vodu za navodnjavanje, pašnjake, nasad smokava među najvećima u Hrvatskoj, maslinik, igralište za loptu, prekrasan vrt oko kuća i prekrasan pogled na more. Čak se i odnos prema susjedima promijenio i sve je više povjerenja i suradnje.

Danas ima mnogo ljudi koji nam pomažu duhovno i materijalno, koji vjeruju u naše pokajanje i obraćenje.

Sada bi nam želja bila izgraditi novu kuću za dečke, da mogu ‘ostaviti’ kontejnere, a možda i ugostiti parove Zajednice na nekoliko dana...blizu mora. Nadamo se da ćemo uskoro moći krenuti s radovima i jedva čekamo, kako bi ‘Grad radosti’ sve više postajao mjesto dobrodošlice i mira«, pisali su.

U vezi s ovom istarskom Zajednicom zanimljiv je članak pčelara Damira Gregurića »Bio jednom jedan pčelinjak«, objavljen:

»Nakon Ugljana, Varaždina, Vrbovca i Biograda krajem svibnja 2000. godine u malom mjestu Štroligarija kod Karigadora otvorena je peta kuća za bratovštinu koja je svom novom domu nadjenula znakovito ime: Grad svjetlosti. Svečanom otvorenju su uz sestru Elviru prisustvovali tadašnji biskup Porečke i Pulske biskupije msgr. Ivan Milovan, prečasni msgr. Antun Hek i mjesni župnik vlč. Josip Racan.

U svojoj je propovjedi biskup iskazao svu svoju vjeru i nadu u razvitak ovog bratstva i misije: ‘Mi kršćani znamo da Bog stoji na početku ove kuće. Zamolimo ga da nas nastavi slijediti u ovoj pustolovini’.

Tada zasigurno nitko od okupljenih nije mogao ni zamisliti što će se sve dogoditi sa Zajednicom i kako će završiti avantura braće iz Grada svjetlosti.

Iste godine kad je otvorena kuća u Štroligariji, grupa pčelara iz okolice darovala je komuni šest pčelinjih zajednica i svu potrebnu opremu, o čemu su više puta pisali u časopisu «Hrvatska pčela» Arduino Bubola (kao glavni donator, pokretač akcije i mentor) i moja malenkost (kao svjedok događanja i napretka Zajednice).

Ne podcjenjujući snagu duhovnosti i zajedništva, vjerovao sam da će štićenicima i skrb o pčelama pomoći u ozdravljenju duše i tijela bilo kroz nove spoznaje (jer je pčelinji svijet tako fascinantan i inspirirajući), bilo kroz nove obzore (pčelarstvo kao potencijalno zanimanje u budućnosti) ili tek kroz perspektivu pročišćenja i izlječenja organizma (med ima iznenađujuće pozitivno djelovanje na oboljela jetra i druge unutarnje organe).

U Kuću svijetla umješale se sile

Sjećam se s kakvim su se elanom mladići pripremali za božićnu priredbu (uprizorenje Isusovog rođenja), s kakvim su nas ponosom zbog svega urađenog na imanju i oko njega tom prigodom ugostili, sjećam se s koliko su ljubavi i volje gradili novu nadstrešnicu za svoj mali pčelinjak… A onda su se u priču o Gradu svijetla umiješale Sile tame i sve je krenulo nizbrdo, a da mladići iz Zajednice, sestra Elvira i njihovi prijatelji pčelari nisu ni najmanje krivi za takav razvoj događaja.

Prema novom ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske zemljište župe Dajla i Biskupije porečke i pulske na kojem se nalazi 15 ha poljoprivrednog zemljišta koje obrađuju mladići iz Zajednice, oduzima se benediktincima i vraća u državno vlasništvo.

Podsjetimo se da je vatikanska komisija koju je osnovao papa Benedikt XVI (u kojoj je bio i kardinal Josip Bozanić) svojevremeno donijela odluku o obeštećenju benediktinskog reda kako bi bar na neki način ispravila nepravdu bivšeg režima (nacionalizacija 1948.) i po Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme komunističke vladavine je sporno zemljište vraćeno župi Dajli, a benediktincima je preostalo da (prema Osimskom sporazumu) odštetu traže od Italije.

Sve je to unijelo mnogo nervoze i razmirica unutar crkvenih redova, u priču se 2011. godine upliće Državno odvjetništvo i politika, te više nitko razuman nije mogao predvidjeti rasplet ove zavrzlame.

Problem se multiplicirao činjenicom da je župa Dajla prodala dio spornog zemljišta tvrtki koja je odlučila Fratarsku šumu prenamijeniti u golf igralište. Taj je projekt tako dugo stajao zakočen pravničkim ogradama da više gotovo nitko nije vjerovao da će ikad biti realiziran.

Ipak se desilo neminovno: teren je u rukama ugovorima i zakonom priznatog vlasnika, a bivši stanari – stanovnici Grada svjetla moraju van! Nažalost, zajedno s njima morao se odseliti i pčelinjak koji se sad već s početnih 6 proširio na 12 zajednica. Tužno je bilo gledati mladiće kako se pakuju i odlaze iz Štoligarije koja im je postala drugi dom, ali još tužnije gledati kako nestaje pčelinjak koji nije bio samo mala škola pčelarstva za bivše alkoholičare i narkomane, već simbol jednog drugačijeg pristupa ovisništvu i pčelarstvu…«.

Posljednji posjet na Badnjak 2013.

Zabilježimo i prisjetimo se posljednjeg posjeta Cenacolu na Badnjak 2013. godine:

»Zajednicu su posjetili pročelnica Upravnog odjela za opću upravu, pravne poslove i društvene djelatnosti Grada Novigrada Ružica Mitrović-Maurović, Patricia Radošić-Šabalja iz Obiteljskog savjetovališta, volonterke udruge NSNO iz Pule Anja Svečarovski i Suzana Tuzlić, volonterke udruge Zdravi Novigrad Vivijana Fakin, Iris Jovanović i Sara Findrik, te volonter DVD-a Andrea Zancola.

Štićenici su goste poveli u obilazak prostora u kojima borave i onih gdje rade te upoznali sa svojim načinom života unutar Zajednice. Zbog prenamjene prostora na kojemu Zajednica Cenacolo postoji već više od 10 godina, ovogodišnji je posjet nažalost bio posljednji. Nekolicina momaka je već otišla, a preostala 14 ostat će još nekoliko mjeseci nakon čega će i oni biti premješteni u druge Zajednice diljem Hrvatske i Europe. Budući da na području Istarske i Primorsko-goranske županije ne postoje druge terapijske zajednice takvog tipa, odlazak Zajednice Cenacolo predstavlja gubitak za ovo naše područje, tim više što je ova Zajednica imala najbolje rezultate i zahvaljujući klimatskim uvjetima i mogućnostima te prihvaćenosti od strane lokalnog stanovništva, momci su se mogli naučiti mnogim poslovima što im je na neki način predstavljalo sigurnost kod izlaska iz Zajednice«, pisao je časopis »Uskrsnuće«.

Majka Elvira je umrla 3. kolovoza 2023. godine.