Ruke koje ne poznaju granice kreativnosti
Fažanka Vesna Baćac obožava svoj hobby. Materijal s kojim radi je svemoguć pa makar imala prljave ruke i nokte, teško ga ostavlja
Moja pokojna mama je šivala, tete su plele i dandanas pletu iako imaju skoro 90 godina. I pokojni tata je bio kreativan. Prije sam puno heklala, čim sam imala malo više vremena zbog posla koji je bio u smjenama, pa sam uglavnom bila kreativna navečer. Kao što i sada keramiku radim u noćnoj smjeni, od deset navečer nadalje, otkriva nam Vesna kroz smijeh
Vesna Baćac (snimio Duško MARUŠIĆ ČIČI)
U vječno pitoresknoj Fažani, mjestu s jednim od najljepših zalazaka sunca na Zemlji, živi Vesna Baćac. Umirovljenica je to čije ruke ne poznaju granice kreativnosti. Iako upoznata s brojnim tehnikama, kao sredstvo svog umjetničkog izričaja odabrala je keramiku. Ili je keramika odabrala nju, tko će znati? I premda njome barata tek šest godina, svaka polica u njezinom domu ispunjena je rukotvorinama od kojih svaka ima posebnu priču.
Od zdjelica do skulptura
A priča s keramikom započela je u trenutku kada je na dar dobila zdjelicu za šećer.
- Uvijek sam je gledala, razmišljala kako je lijepa i pitala se mogu li ja tako nešto napraviti. Nakon "hoću-neću" dobila sam poduke od naše Roberte iz Fažane (Weissman Nagy, op.n.) i tako je to krenulo, prisjeća se Vesna.
- Ne volim se ponavljati i uvijek se trudim birati druge boje, da svako djelo bude različito. Prije sam uvijek radila neke sitnice, neke malene stvari, njih posebno volim, a onda je sve krenulo u nekom drugom smjeru, priča.
A drugi smjer dogodio se u Rojcu, u Udruzi Art Studio pod vodstvom Igora Fabrisa kojeg Vesna ističe kao pravu osobu za usmjeravanje njezine kreativnosti.
- Srijedom odlazim u Rojc u udrugu u koju sam se uključila 2017. Od tih prvih malih zdjelica nastale su veće, pa još veće, pa jedna lutkica, druga malo veća i zatim skulpture koje jako volim raditi, govori.
Među Vesninim djelima mjesto su pronašle ne samo skulpture i prikazi ljudskih lica već i motivi životinja, cvijeća i morskih pejzaža. Svaka skulpturica ima svoju priču i, iako nastaje s jednom mišlju, realizacija može postati nešto sasvim drugo, jer, kako kaže sama stvarateljica, "keramika je živa".
- Već unaprijed imam predodžbu kako bi nešto trebalo izgledati, ali ne bude to tako, smije se Vesna opisujući kako izgleda planiranje izrade neke od njenih rukotvorina.
- Interesantno mi je to što pokušavam za neke stvari vidjeti mogu li ih spojiti, kako će ispasti, jer treba dobro poznavati glinu koja je ponekad mekana, a ponekad pretvrda, pa se neće oblikovati kako želim ili puca. Ali svaki rad me nekako vuče naprijed, da napravim nešto drugačije i novo, pojašnjava.
Po narudžbi Vesna radi pločice za djecu, uglavnom za svoju djecu i njihove prijatelje.
- Najprije sam radila male zdjelice, skulpture, lica koja su u startu bila samo kugle, a kasnije sam počela crtati i oči i detalje mada je to teško. Ali jedno vuče drugo, pojašnjava.
Okružena kreativnom obitelji
Iako se keramikom bavi tek od odlaska u mirovinu, Vesna Baćac oduvijek je, kaže, bila okružena kreativnošću.
- Moja pokojna mama je šivala, tete su plele i dandanas pletu iako imaju skoro 90 godina. I pokojni tata je bio kreativan. Prije sam puno heklala, čim sam imala malo više vremena zbog posla koji je bio u smjenama, pa sam uglavnom bila kreativna navečer. Kao što i sad keramiku radim u noćnoj smjeni, od deset navečer nadalje, govori kroz smijeh.
Za skulpturu "Ćakulone" koja prikazuje dvije osobe koje sjede na klupi uz izdanje Glasa Istre inspiraciju je, veli, pronašla u sjećanju na djetinjstvo, prisjetivši se kako je njezin otac redovito kupovao Glas Istre, kao što to i ona danas čini sa suprugom.
- Nije stalo u boršu, pa sam morala staviti sa strane, strah me bilo da ne pukne, kaže ova kreativka pokazujući na naš dnevni list napravljen u keramici.
- Moj pokojni tata je uvijek puno čitao, a Glas Istre smo kupovali još dok je bio tjednik. Taj list je oduvijek u našoj obitelji, veli s nježnošću se prisjećajući svojih roditelja i obiteljskih trenutaka.
U Rojcu se dvaput godišnje pripremaju velike izložbe od kojih jedna ima određenu temu, a druga je po slobodnom izboru. U pandemiji se radionice nisu održavale, ali je Vesna radila kod kuće iako nema peć. Nakon što je radni vijek provela kao konobarica, za rad s keramikom ističe da je to njezino vrijeme "za sebe". Dosad, tvrdi, nije imala nijednu narudžbu koja je bila neizvediva.
- S keramikom se može baš sve. Glina je zaista nešto posebno, kad je jednom uzmeš u ruke, teško se ostavi. Makar imali prljave ruke i nokte, ona vas jednostavno vuče, priča sa strašću.
Velika strpljivost koju posjeduje ova amaterska umjetnica ogleda se u svakom njezinom djelu koje pri nastajanju upravo i zahtijeva tu osobinu. Uz to, njezina empatija i blagost odveli su je do Odjela za pedijatriju Opće bolnice Pula gdje je, putem programa "Pripovjedač/ica priča za laku noć", jedna od "teta pričalica".
- Prije smo djeci čitali svaki dan, a sada se čita dvaput tjedno. To je isto jako interesantno i ispunjava me, skromno kaže dodajući da joj je ispunjen svaki dan. "I noć", dodajemo.
"Da, i noć", kroz smijeh govori Vesna Baćac kojoj je, iako u mirovini, 24 sata dnevno premalo vremena za sve što bi htjela napraviti. No, ono najvažnije, što ponosno ističe je - zadovoljstvo životom. A nije li upravo to cilj i svakoga od nas?
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
