presudan je bio izlet
Freskoslikar Hari iz Roča oslikava crkvice i poučava turiste izradi fresaka mineralnim bojama na svježe ožbukanom zidu
Hari Vidović (snimila Gordana ČALIĆ ŠVERKO)
Presudan je, u osnovnoškolskim danima, bio izlet u crkvu sv. Trojstva u slovenskom Hrastovlju i pogled na prikaz Plesa mrtvaca, majstora Ivana iz Kastva pa da se Hariju Vidoviću iz Roča srednjovjekovne freske uvuku pod kožu i da mu ta opsesija, možda i zbog tog zanimljivog, iz djetinje perspektive pomalo zastrašujućeg motiva, odredi životni put.
Profesor likovne kulture, samouki freskoslikar iz Roča koje do svojih spoznaja došao proučavajući literaturu, a izradu freske u buon fresco tehnici usavršio sistemom pokušaja i pogreške, danas je i turistički vodič. Interpretator kulturne baštine koji u svom ateljeu u rodnom Roču turiste dočekuje kostimiran u srednjovjekovnog slikara i prezentira tehniku nastajanja freske. Kulturno turistički projekt Ročka freskoslikarska radionica koji uz radionicu freski obuhvaća i obilazak crkvica te praktičan uvid u zidno slikarstvo, pokrenut prije trinaest godina, bio je i do danas ostao jedinstven takve vrste u Hrvatskoj.
Od malih nogu okružen freskama
Ne samo pretenciozno, već posve netočno bilo bi tvrditi da je jedini u Hrvatskoj koji je na praktičan način proniknuo u sve tajne srednjovjekovnog zidnog slikarstva, jer tome nije tako. Ali je zato vjerojatno jedini koji sam izrađuje freske mineralnim bojama na svježe ožbukanom zidu, koji svoje znanje kroz radionice fresaka prenosi na druge i koji je sve to uklopio u turističku ponudu.
Freske radi i po narudžbi tako da se neke nalaze po crkvama, u crkvi sv. Lovre u Ferencima kod Vižinade, u crkvi sv. Andrije u Gradini kod Vrsara, u Muzej Huma Aura te u brojnim kućama i vilama za odmor.
Odavno se, kaže ovaj 43-godišnjak, pronašao u toj tehnici, vjerojatno jer je okružen freskama kojih u Istri ima na nekih 140 lokaliteta, a među njima i u Roču, čije sve tri srednjovjekovne crkve kriju srednjovjekovne freske. Obiteljska kuća u kojoj je rođen svega je pedesetak metara udaljena od crkvice sv. Roka, poznate po dva sloja fresaka iz 14. i 15. stoljeća.
Nedaleko od nje je i crkva sv. Antuna u kojoj je na posvetnom križu urezan glagoljski abecedarij nastao oko 1200. godine. Moglo bi se reći da nije ni prohodao, a već je bio okružen freskama. No, tek ga je ikonografski obrazac, znamenita freska iz slovenske crkvice, dotaknula. Memorirao ju je, spremio u kašetin uspomena, a otvorio ga je tek tijekom studentskih dana kada se njegov seminarski rad o istarskim freskama poklopio s restauratorskim radovima u crkvici sv. Roka u Roču.
Restauratori su mu, prepoznavajući kod njega tu veliku strast, omogućili da i sam, pod njihovim budnim okom, skalpelom pažljivo sastruže tanki sloj žbuke ispod kojeg se ukazao motiv anđela. Bilo je to, kaže Hari Vidović, neprocjenjivo iskustvo. Tada je odlučio da će i sam okušati u ovoj zahtjevnoj tehnici.
- Tehnika zidnog slikarstva za mene je kraljica slikarstva jer je u biti najkvalitetnija tehnika koja traje i traje, i ostavlja svoj trag. Zato imamo srednjovjekovne freske koje su stare moguće i deset stoljeća, a pričaju priču kao da ih je netko jučer izradio. Moji prvi pokušaji bili su pravo razočaranje.
Mislio sam da puno bolje vladam tom slikarskom tehnikom, ali sam shvatio da imam jako puno za učiti, i to metodom pokušaja i pogreške. Kada bi ti netko pokazao i ubrzao proces, bilo bi lakše.
No, ja to nisam imao, jer kod nas nema fakulteta osim za restauratore gdje te više podučavaju kako restaurirati freske, a manje kako ih izraditi. Maštao sam da ću se tijekom studija prebaciti na drugi fakultet, upravo za restauratora fresaka, ali sam u međuvremenu osvijestio da ih zapravo želim raditi, stvarati nove, a ne zaštiti stare, prisjeća se Hari Vidović.
Kaže kako favorizira buon fresco tehniku. Naizgled vrlo jednostavnu, ali vrlo zahtjevnu s više slojeva vapnene žbuke.
- Prvi sloj žbuke priprema se od vapna i krupnijeg pijeska, a njome se popunjavaju neravnine na zidu. Drugi sloj se radi s finim pijeskom i malo više vapna. Drvenom lopaticom se kružnim pokretima žbuka poravnava kako bi se dobila jednolična površina. Zatim se stavlja završni fini sloj, intonaco, na njega polaže skica i lagano utiskuje šilom, potom ocrtavaju linije.
Jednom srednjovjekovnom majstoru trebalo je više mjeseci da oslika crkvu. Trebalo je slikati brzo dok je žbuka bila svježa što znači da se radilo po sistemu dnevnica. Ožbukalo se onoliko koliko se u jednom danu stiglo oslikati, a to je otprilike četvorni metar zida i to samo ukoliko nije prezahtjevna scena. Nekada se crkva smatrala gotovom tek kada je bila oslikana freskama, prenosi naš sugovornik.
Sačuvane istarske zidne slike nastajale su s prijelaza iz 8. u 9. stoljeće, dok zlatno doba oslikavanja sakralnih objekata počinje u 11. stoljeću i traje sve do 16. stoljeća. Najplodnije je, mišljenja je Vidović, bilo 15. stoljeće. U vrijeme svog procvata freska je služila kao Biblija za nepismene. Puk je bio većinom nepismen i na neki je način trebalo predočiti Bibliju, lakše je bilo pratiti misu.
- U početku sam freske radio nekako za sebe, kao vid umjetničkog izražavanja. Svatko se u jednom trenutku prepozna u nekoj tehnici i vjerujem da sam ja sebe prepoznao u freskama. No, s kolegicom Zdenkom Majcan, vlasnicom Istriana travel turističke agencije iz Vrha, koja me je potaknula na promišljanje o nekom inovativnom sadržaju, i s turističkim vodičem Deanom Prodanom, koji je na žalost nedavno preminuo, osmislili smo zajednički kulturno edukativni paket turističkog predznaka, originalan i u hrvatskim okvirima.
Tako smo 2010. godine krenuli s projektom prve freskoslikarske radionice, vremeplovom kojim se može vratiti petsto pa i tisuću godina u prošlost i okušati se u zidnom slikarstvu. Kulturni turizam je mala turistička niša, ali s velikim potencijalima. Grupa agencijskih gostiju iz Amerike, zadnji dan svog četrnaestodnevnog boravka u Hrvatskoj, provela je sa mnom u obilasku ročkih crkvica i fresaka. Rekli su mi da je to najbolja stvar koju su doživjeli u Hrvatskoj, prenosi Vidović svoja iskustva.
Danas nerijetko kao turistički vodič vodi turiste u obilazak ročkih, a i drugih crkvica gdje dobivaju jedinstveni uvid u srednjovjekovne freske. U ateljeu ih dočekuje kao likovni umjetnik kostimiran u srednjovjekovnog slikara, gdje mogu izraditi freske s vlastitim potpisom na glagoljici kao originalni suvenir iz Roča. Program je 2010. godine dobio nagradu "Zlatna koza-Capra d`oro" Istarske turističke zajednice, a osvojio je i prvu nagradu u kategoriji Kulturni turizam - interaktivni turistički programi, na natječaju udruge "Burza suvenira".
Svestrani promotor lokalnog turizma
Nakon što je otvorio freskoslikarski atelje u Roču, počeli su stizati upiti agencija i institucija zainteresiranih za radionice freskoslikarstva i prezentacije fresaka. Prošao je potom i edukaciju za turističkog vodiča. Upravo su lokalni turistički vodiči značajni promotori lokalnog turizma, uz povijesnu činjenicu mogu vezati i neku zanimljivost pa će tako i Vidović za ročku crkvicu sv. Roka.
Prema literaturi, oslikana je s dva sloja freski, iz 14. i 15. stoljeća. Stariji, iz 14. stoljeća, djelomično se nazire, no dovoljno da se prepoznaju scene mučeništva sv. Petra i Pavla. Nad njima se nalazi sloj fresaka koje se mogu povezati s krugom Ivana iz Kastva, čije se freske nalaze i u Hrastovlju, Gradišču i Podpeči, ali i u Barbanu i Božjem Polju. Međutim, tek rijetki, kaže naš sugovornik, znaju da postoji još jedan sloj iz ranijeg razdoblja, sačuvan u jednom malom fragmentu, na sjecištu novo građene apside.
- Zbog njene orijentacije, za ročku crkvicu sv. Roka smatramo da možda i nije bila primarno crkva. Uglavnom, apside crkvica orijentirane su prema istoku, prema Betlehemu, a ova je prema sjeveroistoku, što ukazuje da je možda bila dio neke veće građevine, možda i crkve, ali su je u 14. stoljeću odlučili preoblikovati u malu crkvicu i posvetiti sv. Petru i Pavlu, a kasnije su je posvetili sv. Roku, zaštitniku od bolesti. Stare freske bile su u lošem stanju, trebalo ih je obnoviti i uljepšati crkvicu s novim ciklusom, a s druge strane zaštiti se od kuge, prenijeti će Vidović.
Već je godinama vanjski suradnik ljetne Male glagoljske akademije "Juri žakan" Roč, gdje vodi freskoslikarsku radionicu i osnovcima prenosi tajne izrade freske u tehnici buon fresco. Vanjski je suradnik Kuće fresaka u Draguću, gdje se također bavi interpretacijom kulturne baštine. Podržao je nedavno i Udrugu Art studio i partnere, Povijesni i pomorski muzej Istre i Etnografski muzej Istre, koji provode projekt TikTokaj Kulturu, te je kroz radionice i prezentacije fresaka u Roču, mladima približio kulturu istarskog podneblja.
Petnaest godina radio je kao učitelj likovne kulture u Centru za odgoj i obrazovanje u Rijeci, predavao je djeci s posebni potrebama. Kratko vrijeme bio je direktor Turističke zajednice Buzet, a prije nekoliko godina odlučio se upustiti u privatne vode jer imao je, kaže, premalo slobodnog vremena da bi se mogao baviti svime što ga zanima. Otvorio je obrt za edukaciju i interpretaciju baštine My perfect day u sklopu kojeg nudi i usluge turističkog vodiča i drugih sadržaja poput radionice i prezentacije fresaka... Između ostalog, i pokaznog lova na tartufe jer je, uz vjerne pse tartufare, mješanca labradora i retrivera Badija i lagoticu Geu, odlučio i svoje iskustvo tartufarenja podijeliti sa svima koje to zanima.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
