Otvaranje i održavanje hospicija, ubožnica i svratišta nije samo istarski socijalni fenomen. Vežu se uz djelovanje i poslanje Katoličke crkve, napose redovnika, ali ne samo njih, već i brojnih bratovština. Nije bilo većih gradova u Istri a da u njima nisu bila otvorena svratišta za uboge

Nakon staroga vijeka, u kojemu su postojale različite ustanove za liječenje, u srednjem vijeku pojavljuju se hospiciji, hospitali, špitali, obično kao karitativne ustanove vjerskih redova, koje su djelovale poput nekog oblika bolnice, nahodišta, ubožnice i svratišta. U srednjem vijeku značajan je utjecaj benediktinaca koji na svojim posjedima duž zapadne obale pružaju pomoć nemoćnima i bolesnima. Oni uspostavljaju prve hospitale u Istri (kod Poreča, Vižinade i Limskog kanala). Prvi hospicij u Puli za siromašne i stare, bolesne osobe potječe iz 12. st.; on je dva stoljeća kasnije premješten unutar gradskih zidina na lokaciju pored Kaštela. Tu je ostao sve do 1842. godine kada je preseljen u sadašnju Ulicu Sergijevaca. U 18. st. broj hospitala značajno raste, pa Pula, primjerice,ima šest novih pod nadzorom grada, ali pod upravom crkvenih redova.

Dobročinitelji Masconi, Scampicchio i Grisoni

Giovanni (Ivan) Masconi oporukom ostavlja cijeli imetak i novac za osnivanje ubožišta i sirotišta u Pazinu, koje je otvoreno 1544. godine. Ono je pod nadzorom i brigom gradske komune i obitelji Mosconi. Grad bira priora za upravljanje ubožištem, a crkvenim redovima zabranju bilo kakvo uplitanje u njegovo djelovanje. Plemićka obitelj Mosconi podrijetlom je iz Bergama. Aleksandar Mosconi, uspješan trgovac i poduzetnik, kupio je 1532. godine od Ferdinanda I. Habsburškoga posjed Pazinske knežije (Contea di Pisino). Aleksandrovi sinovi Ivan (umro oko 1541) i Krsto bili su kapetani Pazina. Hospicij u Labinu osnovan je 1561. godine na inicijativu plemića Mateja Scampicchija, a onaj u Barbanu osnovan je 1576. godine i bio je specifičan po tome što su nemoćni i bolesni imali pravo u njemu boraviti samo tri dana. Zanimljiva je sudbina dviju zaklada grofa Francesca de Grisonija, poznat i "upleten" u naše vrijeme u slučaju Dajla. Prva zaklada je ubožnica u Kopru, poznata kao Grisonijev bogoljubni zavod (Pio Istituto Grisoni), koju je povjerio tršćansko-koparskomu biskupu pro tempore i župniku koparske stolnice. Druga je ladanjska vila u Dajli kod Novigrada, koju je oporukom ostavio benediktincima iz samostana Santa Maria di Praglia (pokraj Padove), uz uvjet da se brinu o obrazovanju stanovništva. Benediktinci su se uselili 1860. godine i ponovno utemeljili samostan koji je djelovao do 1948. godine kada su zgrade i posjed nacionalizirane. Do 1989. godine tu je bio starački dom i ubožnica.

Špital Martina Milotića u Gračišću

Ništa manje nezanimljiva je i priča o špitalu u Gračišću. Pok. mons. Ivan Grah, kada je o toj ubožnici riječ, napisao je da je Katolička crkva od najranijih vremena u našim krajevima posvećivala posebnu brigu bolesnicima i siromasima i za njihovo zbrinjavanje otvarala posebne ustanove. Gračišćanin Martin Milotić (umro 1727.), za svećenika je zaređen u Akvileji, obnašao je službu vojnog kapelana te se vratio u biskupiju (pićansku) s bogatom ušteđevinom. Kao umirovljeni svećenik vodio je župu Brdo kod Čepića. Potjecao je od imućne obitelji po kojoj se selo prozvalo Milotićev Brijeg (Milotski Brijeg). Svećenik Milotić oporukom je ostavio 22 tisuće lira s izričitim nalogom da se u Gračišću osnuje hospital za siromašne, domaće i strane. Hospital je počeo djelovati bez vlastite zgrade između 1756. i 1760. godine. Kad je 1778. godine gračaškim župnikom postao poduzetni domaći sin Franjo Godinić de Godember djelovanje hospitala je živnulo. Zanimljivo da se morao odreći župe jer se zamjerio austrijskim vlastima zbog prekoračenja dozvole u dogradnji župne crkve bez izričite dozvole. Kupio je i adaptirao jednu kuću za smještaj štićenika; hospital se uzdržavao od kamata: novac su od poduzetnog župnika posuđivali kratkoročno ili dugoročno župani, pokoji župnik, kanonik i svećenik. U hospitalu su štićenici imali besplatan smještaj, a za hranu su se morali sami skrbiti. To su uglavnom činili prosjačenjem. Priča se da su svaki za sebe spremali hranu u špitalu na velikom ognjištu, te da je bilo ognjića koliko i štićenika.

Ubožnice i humani liječnik Pergolis

U Rovinju su u ranom srednjem vijeku (kako čitamo u Istrapediji) samostani davali određenu vrstu gostoprimstva. Prisegom na vjernost Veneciji 1283. godine grad je počeo demografski rasti, popraćen širenjem bratovština. Najstarija među njima je bratovština Madonna di Campo (Majka Božja od Polja) koja je osnovana 1323. godine. Prema statutu, ustanova je imala više ciljeva, duševnih poput molitvi, i praktičnih, poput brizi o siromašnima. Zahvaljujući besprijekornom poslovanju bratovštine i na temelju stečene imovine, 1475. godine njen upravitelj Matio odlučio je utemeljiti ubožnicu. U početku je samo u jednoj sobi prihvaćala siromašne, društveno odbačene i usamljene starije osobe. Ustanova je bila nerazdvojivo vezan za crkvene strukture, prostorno, pa i arhitektonski. U glavnoj prostoriji boravili su muškarci i žene, a dodatne dvije manje sobe bile su namijenjene časnoj sestri nadstojnici i smještaju stranih svećenika. Kasnije su, početkom 18. st., uvjeti znatno poboljšani, pa su muškarci bili u jednoj sobi, a žene u drugoj. Vrata ustanove bila su otvorena lokalnom stanovništvu (u slučaju siromaštva ili ako nisu imali roditelje ili djecu), ali i strancima koji su svoje usluge plaćali i čije nekretnine i dobra nisu ostajali ubožnici nakon smrti. Zbog pogoršanja društvenog stanja u gradu, općina je 1763. godine osnovala bratovštinu od Milosrđa ili Nemoćnih siromaha(Suffragio della Carità o dei Poveri infermi). Od novca prikupljenog od javne i privatne milostinje, bratovština je nesretnicima (siromašnim, nemoćnim, bolesnim, rodiljama, udovicama te siromašnim i napuštenim ženama) osiguravala svakodnevnu hranu i lijekove.

Tijekom francuske uprave, 1807. godine, ukinute su sve rovinjske bratovštine te je skrb o siromašnima u potpunosti ujedinjena pod Komisijom za Milosrđe. Krajem 19. st. obje ubožnice u kontradi Montalbano bile su u veoma lošem stanju i financijski iscrpljene jer su potpomagale više od stotinu siromaha. Upravo iz tih razloga počela se kod Domenica Pergolisa (29. listopada 1829. - Rovinj - 18. listopada 1901.)stvarati ideja o izgradnji novoga prihvatilišta. Njegova je obitelj stekla blagostanje baveći se pomorskom trgovinom. Medicinu je studirao u Padovi gdje je 1855. godine specijalizirao kirurgiju. Iste godine diplomirao je i porodiljstvo. Kada se vratio u Rovinj dugi niz godina djelovao je kao liječnik. Usto, bio je društveno aktivan, gradski vijećnik i dužnosnik u gradskoj upravi. Svoj je utjecaj u više navrata iskoristio da isplati značajne novčane iznose. Posebno je bio osjetljiv prema siromašnima, pa je mnoge liječio besplatno. Posljednjih godina 19. st. rovinjske su ubožnice upale u teške financijske prilike. Pergolis je onda darovao 70.000 austrijskih kruna za izgradnju Doma za starije i nemoćne (Casa di Ricovero) koji je otvoren u Rovinju 1900. i koji danas nosi njegovo ime. Prigodom otvorenja nove ustanove darovao je siromašnima još 1.000 kruna. Pergolis je do smrti nastavio donirati sredstva za uzdržavanje korisnika.

Uskoro gradnja hospicija u Puli

Hospicij (lat. hospitium: gostoprimstvo, gostinjac) prenoćište je i prihvatilište za putnike i hodočasnike, a od srednjeg vijeka i karitativna ustanova - prihvatilište za nemoćne, stare, nezbrinute, siromašne osobe. Najranije su takve ustanove osnivali benediktinci, ivanovci, odnosno templari). Od kasnoga srednjeg vijeka osnivale su ih i bratovštine, komune ili pojedinci. S vremenom se naziv hospicij uglavnom zamjenjuje imenom hospital. U Istri hospiciji datiraju od početka 12. st., od dolaska vitezova templara, koji su ih osnivali na prostoru od Rižane do Pule i o njima se brinuli. Nakon ukinuća templarskoga reda tu su brigu u južnoj Istri preuzeli ivanovci. Bilo ih je na području Barbana, Buja, Buzeta, Grožnjana, Izole, Kopra, Labina, Limske drage, Motovuna, Novigrada, Pazina, Pićna, Pirana, Poreča, Pule, Rovinja, Trsta, Vižinade. U novije se doba u svijetu ponovno osnivaju hospiciji, kao ustanove za skrb o osobama treće životne dobi. Hospicij planira otvoriti i porečko i pulska biskupija. Biskup dr. Dražen Kutleša nedavno je imenovao vlč. Gorana Levaka koordinatorom projekta izgradnje hospicija u Puli. Biskup je stavio svoj potpis na Pismo namjere o izgradnji hospicija za palijativnu skrb, a to isto učinili su istarski župan Valter Flego i pulski gradonačelnik Boris Miletić.

Ubožnica u Motovunu

Ubožnica ili hospicij u Motovunu su postojali još u srednjem vijeku, a liječnik i ljekarnik u gradu su djelovali već 1331. godine. Ovim hospicijem, obnovljenom 1622. godine, upravljalo je liječnik koji je uz kirurga bio na gradskoj plaći. Obično su korisnici hospicija, beskućnici, prosili po gradu i okolici, a u zgradi su samo noćili i pripremali hranu. (Priredio Robert BURŠIĆ)

Povezane vijesti

• Hospicij dobivaju Pula i Pazin
• HOSPICIJ BLAŽENOG MIROSLAVA BULEŠIĆA U PULI BIT ĆE OTVOREN U SVIBNJU 2020. Bit će mjesta za 220 terminalnih bolesnika, a boravak u ustanovi je BESPLATAN
• NA GRADILIŠTU NEMA NIKOGA - izgradili prizemlje i prvi kat pulskog hospicija, no tu je SVE STALO