Velimir Srića redovni je profesor managementa i informatičke tehnologije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a u fokus javnosti došao je nakon što je javno istupio iz Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, ljutit zbog toga što se sindikati, kako tvrdi, »bave sitničarenjem« umjesto da pokreću promjene i iskoriste svoju poziciju za uvođenje pravih vrijednosti u obrazovni sustav, pa i u društvo. Tim povodom porazgovarali smo s njime o stvarnoj ulozi sindikata i aktualnom trenutku u hrvatskom društvu.

Nije li temeljna uloga sindikata da se bori za materijalna prava svojih članova?

- Možete gledati tu ulogu kako hoćete. Kad su sindikati prvi put osnovani, bili su zamišljeni da mijenjaju svijet i da imaju moć utjecati na promjene. Ja baš na to apeliram. Naime, sad je u Hrvatskoj, pa i u svijetu, nastala opća kriza vrijednosti. Više nitko ne vjeruje političarima, ne vjeruje poslovnim ljudima, ne vjeruje se ni institucijama na koje smo navikli, recimo braku. Volim studentima iznositi činjenice koje ukazuju na tu destrukciju. I povjerenje u medije palo je s 80 na jedva 20 posto. Sindikati su još na neki način institucija koja nije prošla taj proces. Možda članstvo malo opada, ali povjerenje javnosti u načelu ne. Jer ljudi danas traže nekog Robina Hooda, traže nekog tko će se boriti za njihova prava. Traže slamku spasa jer ne vjeruju više nikome.
I upravo u tome sam ja vidio povijesnu šansu i mislim da je i normalni ljudi vide. Jer kad ne vjeruješ nikome, a imaš instituciju koja očito može uzburkati javnost, a sindikati to mogu, jer mogu izazvati štrajkove u bilo kojoj djelatnosti, onda to treba koristiti na pravi način. A ne za čiste materijalne ciljeve, što je njima u fokusu. To je mene moja nona učila, bila je Istrijanka, da kad se boriš za načela onda materijalna prava dođu sama po sebi. Kao posljedica. Kad izboriš stanje u djelatnosti, onda se materijalna pozicija sama po sebi popravi. Ako se boriš samo za nju, ispadneš sitničavi trgovac koji zapravo ne zna šta hoće. Na taj način se svatko u Hrvatskoj danas osjeća. Svi bi izašli na ulice za svoje osobne interese i zato nitko ne dobiva podršku. Gdje je tu princip? Evo, meni to najviše smeta.

Politokracija nam šteti

Znači li to da je štrajk u obrazovanju promašen?

- Nijedan oblik pritiska nikad nije promašen, pitanje je samo za što se boriš. Ako se boriš za promjenu, ona je sama po sebi dobra, ali meni se čini da se u javnosti stvorio dojam da ne znaš kud ideš, pa će te svaki put tamo dovesti. Odnosno, boriš se za 6,11 posto i za koeficijente. Posebno sam ljut na ovo drugo, dakle, bitno je to da se sindikat de facto bori za birokratske, a ne za suštinske ciljeve. Birokratski ciljevi su hoćemo svima jednako, uravnilovku, a suštinski ciljevi su - hoćemo izboriti da oni koji vrijede, vrijede više. To generalno u Hrvatskoj ne valja. Mislim da su svi u društvu danas svjesni da nam ta jedna politokracija, gdje politika sve kroji, šteti. Kad si u stranci imaš prednosti, kadrovske i svake druge, a kad si dobar onda nemaš nikakve šanse ako te ne gura netko iz politike, Mislim da je to razlog zašto mladi odlaze. Vidite da i ankete pokazuju da su oni nezadovoljni materijalnim stanjem i mogućnošću zaposlenja, ali i korupcijom, i cijelom atmosferom u društvu. Stvorio se osjećaj beznadnosti. Pravo i pravila ne funkcioniraju, i sad kad imaš priliku boriti se za principe, ti se boriš za sitne ciljeve koji sami po sebi nisu toliko vrijedni.

Za politokraciju odgovorni su birači, oni odlučuju o tome kakvu će vlast imati...

- Na hrpu zadnjih izbora, a isto je u svijetu, u Hrvatskoj pobjeđuje stranka koja se zove »neću nikoga«. Ljudi na izborima danas apstiniraju u sve većem broju zato što ne vjeruju više u demokratska načela, jer su se sve političke stranke »izrodile«. I tu sad vidim opasnost da se i sindikat počne ponašati kao i političke stranke. Da tu isto zavlada klijentelizam, foteljaštvo, nepotizam. Nije više važno za što se boriš, nego se boriš za svoje pozicije. I generalno mislim da je to kriza demokracije u svijetu. Zašto ljudi sve manje izlaze glasati? Jer imaju osjećaj da se tu ne može ništa promijeniti i da su svi jednako crni ili jednako sivi.

Jaka energija za promjene

Nedavno je u zdravstvu nakon povećanja plaća stvoren novi sindikat koji je pokrenuo ljude na ulice. Je li u akademskoj zajednici moguće stvaranje nove snage koja bi pokrenula promjene u društvu?

- U Hrvatskoj i u svijetu u politici, ovoj koju zovem korumpiranom, stvori se neki pakt. Imate lijeve i desne, konzervativce i laburiste, republikance i demokrate, imate naš HDZ i SDP. I onda se ljudi de facto pretvore u navijače, navijaju za jednu od tih strana, a kad ona dođe na vlast, ako si njihov imaš privilegije, guraju te na posao.. Hrvatska ima 450 lokalnih uzajednica, općina, gradova, da se zadovolje sitni materijalni interesi svih tih birokrata ili njihovih pristalica. A s druge strane postoji ono što je jedan američki predsjednik rekao »tiha većina« kojoj se sve to gadi i ide joj na živce, ali ne vidi pravu alternativu. Povremeno se dogodi netko tko je kao neki »treći put«, pa upadne Most, pa upadne Hrast, dobro ne baš Hrast, Orah recimo, pa Živi zid, Kolakušići i raznorazni tipovi koji nude nešto novo. Međutim, ljudi su se u prošlosti sustavno razočaravali. To je počelo s laburistima, a evo završava s gospodinom kojeg sam spomenuo. Ljudi očekuju nešto novo, ali to nešto se obično izrodi i onda odluče da je bolje ništa. Ali ta energija da se promijene stvari je strašno jaka svuda u svijetu. Pogledajte ima li neka zemlja gdje se ne štrajka? Samo se čeka povod jer je model kapitalizma i demokracije kojim smo okruženi potrošen. Taj je model na izdisaju, ali je nevolja što nismo napravili bolji.

Rogovi u vreći

Tko bi se trebao pobrinuti za bolji? Intelektualci, sindikat, ili netko treći?

- Ne znam. Bio sam kratko vrijeme u politici, kao nezavisni volonter, čak sam pokušao nešto s jednom malom strankom. Uglavnom, intelektualci su moćni dio društva i obično čine srednju klasu koja je borac za demokraciju jer se oni trebaju najmanje bojati za svoj status pa mogu biti u prilici da kažu što misle. Međutim, ni kod nas ni u svijetu to baš nije tako jaka snaga. Revoluciju i društvene promjene pokreću oni koji nemaju što izgubiti, a intelektualna je elita danas svuda u svijetu ziheraška, boji se što će izgubiti, Zapravo, i ja se često nađem u poziciji da me deset ljudi vuče za rukav – daj reci ti, reci ti. Pa daj, idemo zajedno! Nažalost, te energije nema, Mislim da kod nas intelektualci puno više vole pljuvati po nečemu nego što se vole za nešto angažirati. Nažalost, to nije naš problem, nego globalni. Teško je reći tko će biti ta snaga, pa i ova moja gesta je na neki način vapaj da je vrijeme da se nešto mijenja, a oni koji bi to mogli, to ne vide i ne koriste svoju povijesnu šansu.

Očekujete li da sindikalno vodstvo promijeni stav i pokrene se?

- Jako bi me to veselilo, ali mislim da tu imate rogove u vreći. Nažalost, i sindikat je rezultat prostora i vremena u kojem funkcionira. Ono što se događa političkim strankama bojim se da se događa i sindikatima. Negativna selekcija, manjak ideja. Tamo sjede neki ljudi 30 godina s istim idejama. Treba malo svježe krvi i treba malo novih impulsa, naprosto, ustajala voda neće donijeti ništa dobro.

Povezane vijesti

• APEL PROFESORA PULSKE GIMNAZIJE Stalno smo izloženi prijetnjama, u strahu od roditelja zaključujemo DVOJKE UMJESTO JEDINICA
• Vlada daje ponudu sindikatima u štrajku: OVO JE PRIJEDLOG KOJI ĆEMO IM U PONEDJELJAK STAVITI NA STOL
• Vlada u srijedu sindikatima daje svoju konačnu ponudu: "Vjerujemo da će tada štrajk završiti"