Ibrahim Hoti s Kosova bio je početkom te godine kao hodočasnik na Bliskom Istoku gdje je došao u kontakt s virusom, a nakon povratka zarazio je više od 140 ljudi *   Posljednji zaraženi napustio je bolnicu 19. svibnja 1972. godine, a preživio je i Hoti * Panika je na ovim prostorima vladala i 1986. godine, kada je svijet potresla strašna informacija o nesreći u Černobilu

Te, 1972. godine, bivša Jugoslavija saznala je što znači epidemija. Psihoza koja je vladala nakon što se pročulo da velike boginje prijete cijeloj zemlji bila je slična ovoj današnjoj, s koronavirusom. Ibrahim Hoti s Kosova bio je početkom te godine na vjerskom putovanju kao muslimanski hodočasnik na Bliskom Istoku gdje je došao u kontakt s virusom, a nakon povratka zarazio je više od 140 ljudi u Beogradu, Novom Pazaru, Čačku i na sjeveru Crne Gore. Vlasti su tek 14. ožujka priznale da hara epidemija i onda je nastupila panika.

Krenula su masovna cijepljenja po cijeloj Jugoslaviji, ograničeno je kretanje ljudi, otvarale su se karantene. Vojska i policija bila je na ulicama gradova, kontrolirali su kretanje ljudi, a bili su raspoređeni i na mjestima za cijepljenje. Mobilizacija je bila provedena preko noći, a na ulazima i izlazima iz gradova kontrolirali su se svi putnici. Na perone željezničkih i autobusnih stanica nitko nije mogao ući ako nije imao potvrdu da je cijepljen.

Umirali u mukama

Epidemiolozi su u to vrijeme znali da je smrtnost od velikih boginja izuzetno visoka, da umire čak 20 do 30 posto zaraženih. Umirali su u strašnim mukama, a posebno je bilo dramatično u jednoj beogradskoj bolnici u koju je pomoć došao zatražiti 'nulti' pacijent, Ibrahim Hoti. Dopremljen je sanitetskim vozilom s Kosova, ali nitko nije znao od čega zapravo boluje. U vrijeme kada je upućen u beogradsku bolnicu još nije pokazivao simptome karakteristične za boginje, pa se u prvo vrijeme smatralo da ima burnu reakciju na antibiotike.

Smješten je na jednom odjelu gdje su bila i djeca, ali mu se stanje dramatično i brzo pogoršavalo. Počeo je izbacivati krv iz usta, izbio je strašan osip karakterističan za tu bolest, a virus je napao krvne žile u koži, ustima i grlu. Onda je liječnicima bilo sve jasno, a Hoti je zarazio druge pacijente u bolnici koji su umirali u strašnim mukama.

To je bila variola vera, zarazna bolest koja je u 20. stoljeću uzela između 300 i 500 milijuna ljudi. Oni koji su preživjeli imali su teške posljedice, a mnogi su oslijepili. Velike boginje u povijesti su uzimale brojne živote, naročito poslije otkrića Amerike kada su domoroci došli u kontakt s kolonizatorima.

U beogradskoj bolnici nastao je kaos. Ubrzo su došli ljudi obučeni u zaštitna odijela, zatvorili sve ulaze u bolnicu, blokirali cijeli kraj, a oni koji su ostali iza zatvorenih vrata umirali su. Cjepiva nije bilo za sve u prvo vrijeme, pa se bolest vrlo brzo proširila. Čim se pročulo za velike boginje zavladao je strah u cijeloj zemlji, jer se dobro znalo kako se virus brzo širi. U Europi u to vrijeme više nije bilo epidemija i smatralo se da je virus pod kontrolom, a onda je izbila neočekivana epidemija baš u Jugoslaviji. Mnogi gradići u Srbiji bili su okruženi policijom, nitko nije mogao ni ući, ni izaći, svi su željno iščekivali najnovije vijesti, slušao se radio, gledala televizija tko ju je imao. Bilo je i onih koji se nisu bojali, izlazili u restorane, ali svaka vijest o novoj smrti izazivala je ipak nelagodu. Kasnije će se mnogo govoriti da su vlasti prikrivale brojne smrtne slučajeve, pogotovo vojnika, a službeno je objavljeno da je od posljedica širenja virusa umrlo 35 ljudi. Pozvana je u pomoć i Svjetska zdravstvena organizacija i poznati epidemiolog Donald Henderson, a sve je trajalo dva mjeseca. 

Ovih je dana BBC objavio seriju razgovora s beogradskim liječnicima koji su bili na prvoj liniji.

- U to smo vrijeme naučili mnoge važne lekcije kako provoditi karantenu. Ispražnjena je jedna škola i u prizemlju su bili smješteni liječnici i sestre, a na prvom katu pacijente za koje smo sumnjali da su se zarazili. Na drugom katu bili su oboljeli. Za tu svrhu uređen je i jedan motel na Avali, ali smo s njim teško održavali radio vezu jer je bio smješten iza brda. Mjere su se provodile i u kasarnama, gdje je bilo mnogo teže jer higijenski uvjeti nisu bili zadovoljavajući. Problem je bio što smo ljude za koje smo smatrali da su možda zaraženi smještali u dvokrevetne sobe, jer jednokrevetnih nije bilo dovoljno, prisjeća se Milorad Filipović koji je u to vrijeme radio u Institutu za virusologiju u Beogradu.

Povezane vijesti

• Umijeće života: Otac i vanbračno dijete
• O cijepljenju i epidemijama variole kroz povijest
• Spašavanje vojnika Mezulića