obljetnica smrti
Bojan Žižović PROTIV: Ovo je Tuđmanova Hrvatska
Umro je Franjo Tuđman. Stajao sam kao posran s kaznom u ruci. Zar nije mogao malo prije skončati, zar je baš morao čekati da mi policija ispiše što sam sve zgriješio i na koji ću način zbog toga ispaštati? Jer ne bi mu ništa značilo da je otišao koju minutu prije, a meni bi donio barem malo sreće, ono što mi ni na trenutak nije podario svojim vladanjem ovom državom čiji je, kako to štovatelji njegova lika i djela vole isticati, utemeljitelj
Zaustavlja me policija. Petak je navečer. Vraćam se iz Monte Serpentea, tada popularnog pulskog kluba. Nešto se cugalo, kako to uostalom priliči za petak navečer. Istina, vožnja pod alkoholom ne bi trebala dolaziti u obzir, ali vrijeme je takvo da jedino piće pomaže.
- Jeste li pili štogod?, nema kod policajca okolišanja niti pristojnosti da barem prethodno kaže: "Dobra večer."
- Ma, dva piva, malo, ništa, šablonizirani je odgovor koji se upotrebljavao u takvim zgodama.
Puhanje u harmoniku
- Jeste li voljni puhati?, nastavlja s retoričkim pitanjima policajac, kojem iza leđa stoji kolega i gleda uokolo kao da pokušava pronaći nevidljive noćne zvijeri koje vrebaju isključivo plavce.
- Naravno, kažem i gasim motor dok u sebi izgovaram najgore psovke. Nevoljko uzimam u ruke usnu harmoniku i pušem u nju iz sve snage. Da sam barem malo odgodio stvar, da sam rekao da sam prehlađen, da sam zakašljao pa odgodio sve za koji trenutak. Lako je poslije biti pametan, ali tada mi ni na kraj pameti nije bilo da su me sekunde dijelile od toga da prođem nekažnjeno, da ta četiri piva koja sam popio ishlape u hladnoj prosinačkoj noći 1999. Dok mi je policajac ispisivao kaznu, motorola se probudila. Kratka poruka je glasila: "Umro je predsjednik. Svi natrag u postaju." Policajac mi je u ruku tutnuo kaznu, otrčao do auta i pod sirenom se s kolegom uputio u smjeru stanice.
Umro je Franjo Tuđman. Stajao sam kao posran s kaznom u ruci. Zar nije mogao malo prije skončati, zar je baš morao čekati da mi policija ispiše što sam sve zgriješio i na koji ću način zbog toga ispaštati? Jer ne bi mu ništa značilo da je otišao koju minutu prije, a meni bi donio barem malo sreće, ono što mi ni na trenutak nije podario svojim vladanjem ovom državom čiji je, kako to štovatelji njegova lika i djela vole isticati, utemeljitelj. Nije ovdje riječ samo o meni, puno je širi taj njegovom diktaturom unesrećeni ljudski rod. Nezaboravne su te 90-e, to uporno hrvatsko zatvaranje u vlastiti tor, to nekažnjavanje vlastitih zločina(ca), to ubijanje obitelji Zec, to inaćenje Europi, to brižljivo prisjećanje na hrvatske kraljeve iz kamenog doba, to korištenje medija za širenje mržnje, to predsjedničko biranje golmana za svjetska nogometna prvenstva, to bezobzirno bogaćenje odabranih likova, to dovođenje ustaša iz dijaspore, to pokušavanje izjednačavanja žrtve i zločinca, to stalno zveckanje oružjem, to prisvajanje Hercegovine, to poistovjećivanje predsjednika s državom, to obračunavanje s neistomišljenicima…
Franjo Tuđman je bio diktator, u to nema nikakve sumnje. Sva je vlast bila u njegovim rukama. Doduše, postojali su Ustav i zakoni, ali to je bila samo zavjesa u njegovoj monodrami. Dovoljno je pogledati HRT-ov Dnevnik iz tog doba. Prvih pola sata posvećeno je isključivo njemu. Helikopterom je sletio negdje blizu Rijeke, sjeo u auto, krenuo prema gradu, tamo ga je dočekalo razdragano mnoštvo, svi su mu klicali… Kamera prati svaki njegov potez, izvještaji su kronološki, od slijetanja do uzlijetanja. Pred nama je neprikosnoveni vladar, odabrani, svemogući, više od utemeljitelja - stvoritelj. On je stvorio državu pa polaže pravo na nju. To si je umislio u svojoj glavi. To su mu dopustili da si umisli. On je Bog. Na Pantovčaku prima slavnog Johna Malkovicha koji ga pita koja je razlika između Hrvata i Srba. Tuđman mu se unosi u facu i bijesno objašnjava holivudskom glumcu nešto što je ovome potpuno nerazumljivo. Tuđman ne shvaća da ono što je u njegovoj glavi ne razumije nitko osim njega i naroda kojeg je zarobio u nacionalističko ruglo.
Mrtav, a živ
"Do današnje Hrvatske mogli smo doći preživjevši hrvanje i borbu na život i smrt s mletačkim i osmanlijskim i s germanskim i ugarskim i s nacifašističkim i velikosrpskim imperijalizmom, ali morali smo isto tako preboljeti i vlastite pogibeljne slabosti i obnevidjela klonuća i samozatajne obmane… Stoga skrećemo pozornost i europskim i svjetskim čimbenicima da se ne može neodgovorno i bez posljedica prelaziti preko neospornih povijesnih činjenica iz nehude današnje stvarnosti. Na ovom tlu došlo je do raspada rimskog imperija na Zapadno Rimsko i bizantsko Istočno Carstvo, do raskola kršćanstva na zapadno katoličko i istočno pravoslavno. Jugoslavija stvorena voljom versajskih sila nije se mogla održati ni monarho-fašističkom, ni komunističkom diktaturom, ni pokušajem njezine demokratske preobrazbe. Zanemarivanje svih tih tvrdokornih činjenica nametanjem neodrživih regionalnih okvira moglo bi, i to ne tek u daljoj već i u bližoj budućnosti, prouzročiti nova tragična zbivanja. Valja također shvatiti da su demokratski nacionalni pokreti bili glavna unutrašnja snaga u slamanju komunističkog sustava i staljinističkog imperijalizma", dio je govora Franje Tuđmana prigodom primanja Hrvatske u članstvo Vijeća Europe koji jasno ocrtava o kakvom je stanju uma riječ.
Nažalost, živahni starčić F. T. je žilav. Mrtav je, a i dalje živ. Otporan je na razumske, humane, antinacionalističke metke. Na njegove slude ideje i danas se lijepe razne mušice. Svaki HDZ-ovac spomenut će Tuđmanovo naslijeđe, bez obzira pripada li desnoj ili desnijoj frakciji. On je njihova ikona, svetac na oltaru domovine. Umjesto da ga se srame, oni se njime ponose. Umjesto da ga se u Hrvatskoj ne spominje po dobrome, dižu mu se spomenici, ulice i aerodromi nazivaju njegovim imenom. Ovo je Tuđmanova Hrvatska.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
