Ugledna zagrebačka odvjetnica Vanja Jurić, koju je šira javnost zapamtila po žestokoj obrani prava na izbor trudnice Mirele Čavajde prije nekoliko mjeseci, u svom se profesionalnom životu bavi zaštitom ljudskih prava i medijima. Specijalizirala je medijsko pravo i u svojoj praksi često se susreće s masovnim SLAPP tužbama političara protiv novinara i novinskih nakladnika. Aktivna je i u GONG-u, udruzi koja tridesetak godina promiče demokratske procese u Hrvatskoj. Danas je u potpredsjednica Vijeća GONG-a.

U ožujku 2021. godine Europska komisija imenovala je Vanju Jurić članicom Stručne skupine Europske komisije za SLAPP tužbe. Stručna skupina Europske komisije za SLAPP tužbe nastala je u okviru strategije EK za učinkovitiju zaštitu novinara i civilnog društva od strateških tužbi protiv sudjelovanja javnosti (SLAPP) i kao jedan od prioriteta Akcijskog plana za europsku demokraciju. Skupina stručnjaka će pružati savjete o mogućim političkim inicijativama u borbi protiv SLAPP-a i pružati podršku žrtvama SLAPP-a.

Ženska prava

- Javnost je pomalo zaboravila "slučaj Čavajda", što je možda i dobro za tu ženu. No, smatrate li da je on dodatno senzibilizirao širu javnost za pitanje ženskih prava i prava na izbor?

- Možda je to bolje definirati na način da je njen slučaj upoznao javnost s činjenicom da je ženama, u praksi, prečesto uskraćeno korištenje prava koja po zakonu imaju. Mislim da ozbiljan dio javnosti nije uopće bio svjestan na kojim se sve razinama i koliko često to događa, čak i u okolnostima koje su izrazito teške. I koliko god je to zastrašujuće, bitno je da smo, kao društvo, to shvatili. Tek tada se stvari mogu početi mijenjati. Jedna žena morala je proći kroz pakao da joj sustav prizna prava koja nedvojbeno ima. Morala je angažirati odvjetnicu, pokrenuti postupke pred prvostupanjskim i drugostupanjskom komisijom, obratiti se za pomoć medijima i javnosti, sve to, da bi sustav prihvatio da se zakoni moraju primjenjivati.

- Političari koriste temu pobačaja kao narativ u svojoj međusobnoj stranačkoj borbi. Koliko tu po Vašem mišljenju ima pravednosti i uvjerenja, a koliko kalkuliranja?

- Bavim se pravom i odvjetništvom i ne volim se miješati u politiku. U ovakvim predmetima trudim se potpuno odmaknuti od politike jer ona često zamagljuje i relativizira sliku, čak i kad su stvari bjelodane. U konkretnom slučaju, situacija je pravno bila potpuno jasna od početka, budući da imamo zakon koji je na snazi i koji ženama, u sličnim situacijama, osigurava pravo na prekid trudnoće. Međutim, relativizacijom zakonskih odredbi, kroz ideologiju i svjetonazore, stvorio se dojam kao da nije sasvim sigurno postoji li takvo zakonsko pravo ili ne, što je pravno gledano nonsens.

- Ipak, to je bila politička tema tjednima?

- Političari i politički aktivni liječnici tjednima su javno raspravljali trebamo li primijeniti zakon koji je na snazi ili ne. To je potpuno nedopustivo u bilo kojoj demokratskoj državi koja počiva na načelu vladavine prava. Također, očito je da je ovaj problem bio problem sustava, a ne samo neke pojedine javne zdravstvene ustanove pa je jasno da politika ima presudni utjecaj. Općenito, sigurno je da u politici često ima kalkuliranja, budući da politički uspjeh uvijek ovisi o podršci birača. Pretpostavljam da dio javnosti smatra da je kalkuliranje u ovakvim situacijama legitimna politička metoda, ali kad govorimo o ljudskim pravima, ne mislim da su to metode kojima se ijedna odgovorna osoba treba služiti. Mora postojati neka granica koja se ne prelazi.

- Javna TV neprekidno ugošćava i reklamira ginekologe s prizivom savjesti. Promiče li se tako oficijelna politika Vlade koja ne želi mijenjati zakon iz 1978. godine bez obzira na naputak Ustavnog suda?

- Ne znam koliki utjecaj ima Vlada na izbor gostiju u programu javnog servisa. Znam da se o tome puno govori, ali mislim da za ta pitanja postoje puno upućeniji sugovornici. Ja, načelno, doista nemam problem s tim da se svakom relevantnom sugovorniku pruži prilika da javno iznosi svoje stavove o važnim društvenim pitanjima, koliko god se ja s njima ne slagala. Priziv savjesti u Hrvatskoj jest zakonska kategorija pa se i o tome može raspravljati. Ali bilo čije mišljenje o prizivu savjesti nema težinu zakonskih obaveza javnih zdravstvenih ustanova da primjenjuju zakon koji je na snazi i ženama pruže zdravstvenu skrb koja se odnosi zakoniti prekid trudnoće. To, naprosto, nije pitanje stavova, već pitanje primjene zakona.

Prastari zakon

- Treba li pravo žena na izbor biti ustavno pravo – ili je dovoljno zakonsko rješavanje odnosno ažuriranje tog pitanja?

- Zakon koji je donesen prije gotovo pedeset godina treba osuvremeniti, posebno jer se u njemu spominju neke organizacije koje kod nas, u tom obliku, više ne postoje. Pored ovog najočitijeg, postoje naravno i drugi razlozi, ali bitno je reći da postojeći zakon osigurava pravo na prekid trudnoće. Osim toga, pravo na zakoniti prekid trudnoće već jest i ustavna kategorija, a Hrvatska je i potpisnica velikog broja međunarodnih dokumenata koji su, u svojim tumačenjima i odlukama nadležnih tijela i sudova, to nebrojeno puta potvrdili.

- Ženska prava ugrožena su i u drugim područjima, od niže plaće, političke podzastupljenosti, žrtve su obiteljskog i seksualnog nasilja… Paradoksalno, u Hrvatskoj je, prema popisu stanovništva, značajno više žena od muškaraca. Kreće li se društvo u pravcu ispravljanja tih nepravdi?

- Velika je razlika i između onoga što je propisano zakonima i situacije u praksi, koja je često značajno drugačija. Činjenice su, na primjer, da žene i dalje u prosjeku primaju manje plaće za iste poslove i uz iste kvalifikacije, da imaju niže mirovine i da je veći broj nezaposlenih žena nego muškaraca. To možda nekome ne zvuči toliko strašno, ali pričamo o stvarima o kojima ovisi ekonomska neovisnost, a iz toga proizlaze i sve druge vrste sloboda. Ako je žena egzistencijalno ovisna, tada nema puno mjesta raspravi o bilo kakvoj ravnopravnosti. Različite vrste uznemiravanja i nasilja nad ženama pokazuju da se i dalje radi o vrlo ozbiljnom problemu, to skoro svakodnevno vidimo iz medijskih izvještaja. Mislim da su to stvari koje, nažalost, zahtijevaju puno vremena, ozbiljnog rada i veliku uključenost cijelog sustava, a tu dosta zakazujemo. Dug je put od patrijarhalnog društva do pune ravnopravnosti i, iako se pomaci vide, činjenica je da ih puno lakše vidimo mi koji živimo u razvijenijim sredinama.

Vanja Jurić (Snimio Darko Tomas / Cropix)

- Poznati ste i kao odvjetnica koja se bavi i medijima i pravima novinara. Posljednjih godina novinari su žrtve masovnih tužbi političara i drugih javnih osoba, tzv. SLAPP tužbi. Što su SLAPP tužbe i koliko ih otprilike ima danas po hrvatskim sudovima?

- SLAPP tužbe su strateške tužbe usmjerene protiv javne participacije koje se podnose s ciljem ugrožavanja egzistencije osoba koje progovaraju o pitanjima od javnog interesa. Žrtve su najčešće novinari, nakladnici, aktivisti i zviždači, a krajnja ideja tih postupka nije da tužitelji u konačnici u njima uspiju, već da postavljanjem visokih tužbenih zahtjeva, financijskim izdacima i odugovlačenjem postupka, iscrpe drugu stranu i uzrokuju autocenzuru. Radi se o postupcima koji jako loše utječu na slobodu izražavanja i medijske slobode, koji su temelj demokratskog društva.

Idioti i žohari

- Koliko u nas ima aktivnih SLAPP tužbi?

- Teško mi je reći koliko točno takvih tužbi ima na hrvatskim sudovima jer ne postoji sistematizirano praćenje svih takvih postupaka, ali prema izvješćima međunarodnih organizacija koje prikupljaju podatke u zemljama članicama EU, Hrvatska je pri vrhu te liste. A to je dosta značajan podatak kada usporedimo broj stanovnika u Hrvatskoj i u drugim europskim zemljama.

- Dobiva se dojam da novinare najviše tuže lokalni političari i oni nižeg ranga, odavno nije bilo tužbi nekog ministra kakve pamtimo iz devedesetih godina, pa i kasnije?

- Bilo je, u posljednjih pet godina, i tužbi ministara, i saborskih zastupnika i ostalih visokih dužnosnika, kao i tužbi različitih tijela javne vlasti. Ovo posljednje je posebno ironično da tijela javne vlasti javnim novcem financiraju tužbe protiv građana koji problematiziraju njihov javni rad. Tužbi lokalnih političara također ima dosta. Razlika s devedestima jest u tome što su tada tužbeni zahtjevi znali glasiti i na stotine tisuće kuna, što danas uglavnom više nije tako, uz povremene izuzetke.

- Gdje je granica kritike koju političar mora pretrpjeti jer je javna osoba na plaći iz proračuna, a gdje počinje sramoćenje i uvreda? Može li se ta granica uopće postaviti?

- Teško je načelno postaviti tu granicu jer odgovor na to pitanje ovisi o velikom broju parametara. I Europski sud za ljudska prava i naš Ustavni sud unisono naglašavaju da je sud dužan posebno cijeniti sve okolnosti nekog konkretnog predmeta, kad odlučuje jesu li prijeđene granice slobode izražavanja. To ovisi o tome radi li se o raspravi od javnog interesa, radi li se o političaru ili državnom dužnosniku, kakva je bila njegova ranija retorika, radi li se o vrijednosnim sudovima za koje postoji dostatna činjenična osnova i slično. Europski sud je uspostavio kriterije koji se u svakom predmetu moraju posebno ispitivati. Kao neko generalno načelo vrijedi da su političari dužni otrpjeti puno veću razinu kritike nego prosječan građanin, što uključuje i mišljenja koja su pretjerana, žestoka i uvredljiva. U posljednjim odlukama našeg Ustavnog suda utvrđeno je da nisu prijeđene granice slobode izražavanja u slučajevima kada su, na primjer, za političare korišteni izrazi idiot ili žohar.

- Na nedavnom savjetovanju o SLAPP tužbama i medijskim pravima u Varaždinu spomenuto je da je zakonska regulativa u redu, samo je treba primjenjivati? Pa kako spriječiti masovno tužakanje?

- Zakonska regulativa je u redu ako govorimo o zakonima koji reguliraju medijsko pravo općenito. Međutim, ne slažem se da naše zakonodavstvo omogućava ikakvu efikasnu zaštitu od SLAPP tužbi, kao specifične vrste postupaka. Ta vrsta postupaka uopće ne postoji u našem pravnom sustavu, nije definirana i ne postoje odredbe ili mehanizmi koji žrtvama SLAPP tužbi omogućuju konkretnu zaštitu u tim postupcima. Isti je slučaj i u ostalim zemljama članicama EU-a. Zato i jest u tijeku rasprava, na razini EU-a, o prijedlogu Direktive o SLAPP tužbama, a od travnja 2022. godine na snazi je i posebna Preporuka koja se odnosi na ove postupke. I Direktiva i Preporuka predviđaju specifične mehanizame koji se odnose upravo na ovu vrstu tužbi i nude vrlo konkretna rješenja. Mislim da bi trebali slijediti smisao prijedloga koji su sadržani u Direktivi i Preporuci.

Odštete do 30.000 kuna

- Tužitelji obično traže novčanu odštetu. Kolika je ona u prosjeku i može li dovesti do propasti izdavača? Ili novinara slobodnjaka?

- Treba raditi razliku između onoga što tužitelji u tim postupcima traže i onoga što im eventualno, u konačnici, bude dosuđeno. Postavljeni tužbeni zahtjevi znaju biti jako visoki, ali sudska praksa je pokazala da se ti iznosi uglavnom kreću do 30.000 kuna. I taj dio se dosta promijenio nakon odluke Europskog suda za ljudska prava, u predmetu Narodni list protiv Hrvatske, gdje je ESLJP utvrdio da se naknade moraju dovesti u korelaciju s dosuđenim odštetama u drugim slučajevima te da je, u tom predmetu, iznos od 50.000 kuna bio prekomjeran.

- Ugrožava li to opstanak izdavača, prije svega onih malih?

- Čak i obveza isplate takvih odšteta može ozbiljno ugroziti rad i poslovanje nakladnika. Najveći nakladnici imaju na stotine aktivnih postupaka pa ako kumulirate sve te zahtjeve, situacija nikako nije zanemariva. A neprofitni mediji, organizacije civilnog društva i novinari su doista, ne samo poslovno, već i egzistencijalno ugroženi.

- Traže li novinski izdavači da novinari solidarno podijele štetu, kako predviđa zakon?

- Prema mom iskustvu, ne. Svi nakladnici s kojima surađujem, a i ostali, koliko znam, doista staju u zaštitu svojih novinara, osiguravaju im zastupanje i obranu u postupcima, te isplaćuju tužiteljima iznose novčanih naknada ako izgube spor. Mislim da je to jedino i ispravno.

- Na kraju, kolike su medijske slobode danas u Hrvatskoj, kako ih vidite kao odvjetnica koja zastupa novinare?

- Teško je odgovoriti na to pitanje. U smislu zakonodavstva koje se odnosi na medije, mislim da se radi o relativno visokoj razini, u skladu s europskim standardima. I dalje postoje težnje za brisanjem kaznenih djela protiv časti i ugleda iz Kaznenog zakona, ali i taj dio je, iako ne idealan, na razini koja uglavnom omogućava uspješnu obranu novinara. Ako govorimo o sudskoj praksi, odnosno o presudama koje se donose protiv nakladnika i novinara, i dalje imamo dosta problema s tumačenjem nekih od osnovnih pojmova iz medijskog prava pa se često dešava da presude nisu u skladu s odlukama Europskog suda za ljudska prava, odnosno da sudovi pogrešno sude u korist tužitelja, kad za to nema osnove.

- Mogu li se te presude u praksi izmijeniti?

- Pogrešne presude često budu ispravljene na višim instancama, ali ne možemo govoriti da se radi o pravilu. To sve, zajedno s pravnom nesigurnosti koju generira i dugim trajanjem postupaka, sigurno utječe na razinu medijskih sloboda i osjećaj sigurnosti koji novinari imaju. Posebne su teme koje se tiču fizičke sigurnosti i sigurnosti radnih mjesta novinara, ovisnosti medija o oglašivačima i politici, ali to su problemi koji većim dijelom izlaze iz sfere odvjetništva pa o njima više mogu govoriti predstavnici sindikata ili Hrvatsko novinarsko društvo.

Povezane vijesti

• BOŽO KOVAČEVIĆ, bivši ministar vanjskih poslova i hrvatski veleposlanik u Moskvi: Ratni sukob u Ukrajini bio bi katastrofa i za tu zemlju i za Rusiju, ali i za Zapad
• ANDREA LATINOVIĆ: Novinarstvo devedesetih bilo je ono pravo, novinarstvo u punom smislu riječi. Znala su se pravila posla, nije bilo improvizacije, muljanja, senzacionalizma i "žutila". DANAS VLADAJU POTPUNO DRUGI KRITERIJI
• "U Hrvatskoj imamo tip nacionalizma koji ne želi imati nikakvu vezu s jugoistočnim susjedima, a istovremeno nismo stvorili neke osobite veze sa zemljama srednje Europe"