POVJESNIČAR TVRTKO JAKOVINA:
"U Hrvatskoj imamo tip nacionalizma koji ne želi imati nikakvu vezu s jugoistočnim susjedima, a istovremeno nismo stvorili neke osobite veze sa zemljama srednje Europe"
Tvrtko Jakovina (Snimio Milivoj Mijošek)
Ovih smo dana iskoristili posjet poznatog hrvatskog povjesničara Tvrtka Jakovine Premanturi da s njim razgovaramo o aktualnim temama kao što su rat u Ukrajini, položaj Hrvatske u međunarodnim odnosima, pa i rizicima atomskog ratovanja.
Podsjetimo, Udruga u kulturi Fenoliga, odnosno njen predsjednik David Pauletta, organizirala je prošli tjedan u prepunom prostoru premanturske "Škole" na placi predavanje Tvrtka Jakovine pod nazivom "Rat u Ukrajini i početak novog doba". Naziv predavanja je bio, sam po sebi, dovoljno intrigantan pa smo se odlučili priupitati Jakovinu kakvo nas to novo doba čeka.
U svom izlaganju u Premanturi predavač je uglavnom objasnio ključne točke ukrajinsko-ruskih odnosa u 20. stoljeću, problematizirao mjesto Ukrajine u povijesti srednjoistočne i istočne Europe, Sovjetskog Saveza, ali je prije svega opisao utjecaj sadašnje krize i rata na svijet u kojem živimo od 24. veljače 2022. godine.
Multipolaranost novog svijeta
- Kažete da je rat na istoku Europe završio razdoblje koje su neki povjesničari opisivali kao "Doba (europskog) blagostanja". Dalje tvrdite da razdoblje u koje smo sada ušli sasvim sigurno neće biti takvo. Kakvo je to "novo doba"?
- Neki povjesničari, među kojima i jedan kanadski hrvatskog porijekla, Reneo Lukić, smatraju da je početkom 2022. godine završena jedna epoha koja je, po njima, trajala od kraja Hladnog rata. Oni su je nazvali "Doba (europskog) blagostanja" kada su mnoge zemlje imale uspješan rast i napredak. Tog doba više nema, neovisno o ishodu trenutnog rata.
- Što nas čeka?
- Ne znamo točno, ali sasvim sigurno može doći do povećane militarizacije i većih izdvajanja za sigurnost, a manje za, recimo, kulturu. Mijenjat će se i izvori energije, plin i nafta će dolaziti iz drugih izvora i očito dolazi do zaoštravanja odnosa Zapada i Kine. Došlo je do dobrih odnosa i saveza između Kine i Rusije i to upućuje na novo doba, novi početak ili novo razdoblje, kako želite. Običan čovjek će biti sve siromašniji, sve će biti skuplje, pogotovo energenti. To je neminovno. Hrvatska je učinila to da više nemamo kapaciteta u tom smislu. Nemamo radne snage, inženjera, tvornica, nemamo sredstava za proizvodnju nečega što smo ranije proizvodili. Budući da je to tako, morat ćemo kupovati iz drugih izvora, naravno skuplje. Doba jeftinih putovanja, jeftine energije i jeftinih proizvoda je gotovo.
- Koliko dugo traje raspadanje tog "Doba blagostanja"?
- Jedno moguće datiranje može biti 2008. godina kada je Rusija procijenila da ideja o širenju NATO pakta na zemlje koje okružuju Crno more zapravo znači sprječavanje ruskog širenja prema Bliskom istoku, ali i dalje prema istočnom Mediteranu. Tada Rusija počinje mijenjati svoju filozofiju i vanjsku politiku. Onda imamo i 2014. godinu i prvu krizu u Ukrajini. Teško je uzeti neke točne datume, ali bi ovo mogli biti neki od ključnih trenutaka, odnosno početaka problema koji su slijedili.
- Polarizacija u smislu međunarodnih odnosa odavno više ne postoji, onakva kakva je bila ranije, između ruske strane i SAD-a. Što nas čeka nakon rata u Ukrajini?
- Taj će sukob trajati još neko vrijeme, to treba znati. Nakon bipolarnog svijeta, neko smo vrijeme imali unipolarnost sa SAD-om kao jedinim, neprijepornim i nedvojbenim hegemonom. Tako su Amerikanci ušli u Irak počekom ovo milenija, iako su im razlozi bili dvojbeni ili lažni. Tada je Amerika izgubila premoć i nastaje multipolarnost. Imamo jaku Kinu, pa Indiju koja ima vlastitu filozofiju, ali će i afričke zemlje u kratko vrijeme postati apsolutni faktori u međunarodnim odnosima. Ipak, Američka moć je vidljiva i ona će ostati.
Ruski imperij i prizvano carstvo
- Koja je, u kratkim crtama, geneza ukrajinsko-ruskog sukoba?
- Iz ruske perspektive, jedan od problema je nastao nasilnom promjenom orijentacije Ukrajine koja se okrenula prema Zapadu na način koji je zanemarivao legitimne ruske sigurnosne zahtjeve i legitimne zahtjeve dijela ukrajinskog biračkog tijela. To je s jedne strane, dok s druge u Ukrajini imamo znatni dio stanovništva koji je smatrao da njihova zemlja mora biti suverena i sama izabrati svoju orijentaciju, i to u Europskoj Uniji i možda u NATO-u. Rusija je imperij, a Zapad je ušao u ono što je Rusija smatrala svojom sigurnosnom zonom. Kroz povijest smo imali prilike vidjeti da se Rusija boji onih koji ulaze preblizu njihovoj jezgri ugrožavajući njihovu državnost.
- Ima li i druga strana svoje shvaćanje svog imperija?
- U američkom kontekstu to je nešto drugo. Za SAD se može reći da je takozvano "prizvano carstvo". One su pozvane od strane europskih zemalja da preuzmu dio brige oko sigurnosti da bi se one mogle brže razvijati. Mnogi žele da SAD ima takvu ulogu. U međunarodnim odnosima, ako imate vakuum, netko ga ispunjava. Recimo, u jugoistočnoj Europi nema EU-a i SAD-a, i tu će ući Kina, Turska ili Rusija. Ili sve tri. Ipak, Rusija je u doba Sovjetskog saveza bila precijenjena, njihov potencijal je bio slabiji nego što je izgledao.
- Kako je eskaliralo u Ukrajini?
- Sporazum iz Minska na kraju više nije htjela niti jedna strana. Naravno, u trenutku kad počne rat i kad imate žrtve, onda mnoge stvari dođu u neki drugi plan sve dok se ne riješi pitanje opstojnosti i života. Mi smo sada u situaciji, čini mi se, u kojoj bi Europa mogla iskoristiti situaciju u Ukrajini da se proba afirmirati u jugoistočnoj Europi jer to očito neće moći učiniti na istoku Europe.
Neobjektivne informacije o ratovima
- Situacija da se jedan imperij posredno približava drugome je već viđena kroz povijest i tu je obično dolazilo da sukoba. Pada mi na pamet Kubanska kriza, kada su Sovjeti instalirali nuklearne rakete na Kubi, pa se Amerika pobunila.
- Donekle jest. Moglo bi se i kroz taj ključ gledati na situaciju u Ukrajini. Međutim, druga je stvar kad netko započne s neprijateljstvom i ratom. Iako su neki ukrajinski političari imali anti-ruske stavove, ta zemlja nije bila neprijateljska prema Rusiji. Velik broj ljudi u Ukrajini je govorio prije svega ruski jezik. Zato nije bilo osobito pametno od ukrajinske strane da donosi zakon o zabrani ruskog jezika, i to u zemlji u kojoj, ponavljam, ogroman broj elita ne govori ukrajinski ili ga je počeo tek sada učiti. Neosjetljivosti je bilo s obje strane, ali sve to prestaje biti primarno u trenutku kada imate otvorenu agresiju. Svakako mislim da će rat u Ukrajini trajati još više godina.
- Kako je nama, koji smo dio zapadnog svijeta, prikazan taj rat? Dobivamo li sve relevantne informacije? Sagledavamo li ga objektivno?
- Ne sagledavamo ga objektivno, ali rijetko je koji rat bio objektivno praćen na način da ste mogli jasno vidjeti što je što. Ni rat u Siriji nije bio iznimka, Asadova strana je bila vrlo malo vidljiva, niti u slučaju Iraka nije bilo dovoljno mjesta da se otvori pitanje što se tamo dogodilo. Nisam siguran da imamo jasnu sliku. Ne vidimo neke posebne junake s ukrajinske strane, pa i one vijesti o Putinovoj bolesti su očito bilo besmislene, i tako dalje. Ne očekuje se da će se to promijeniti.
- U kojoj konstelaciji snaga ima više rizika za sukobe, bipolarnoj ili multipolarnoj?
- Bipolarni svijet je rijedak u međunarodnim odnosima. Osim sovjetsko-američkog bipolarnog sustava, on je postojao i u nekim drugim, davnim povijesnim epohama. Taj sistem može biti puno više stabilan od drugih, i to se vidjelo u doba Hladnog rata. Ipak, teško ćemo opet imati jedan ili dva centra moći. Danas je svijet multipolaran.
- Hoće li doći do jačeg sukoba u smislu nuklearnog ratovanja? Tijekom Hladnog rata, kada su bila dva spremna prsta na gumbu, s obje strane, sukob nikada nije eskalirao u takvo što.
- Rusija je dugo vremena bila smatrana racionalnom silom s kojom se na koncu ipak možete dogovoriti. Međutim, ona u svojoj obrambenoj doktrini ima upisano da si, ukoliko njen teritorij bude ugrožen, neće postavljati pitanje hoće li upotrijebiti atomsko oružje. Sve je na dispoziciji za obranu "Majke Rusije". To može biti izuzetno opasno. Produžavanje ovog rata može biti sve problematičnije i opasnije za svijet.
Nedovršena hrvatska vanjska politika
- Gdje smo mi u svemu tome? Od nesvrstane smo zemlje postali svrstana.
- Jugoslavija je svoje nesvrstavanje doživljavala vrlo pragmatično. Tito je bio zanimljiv i prihvaćen sugovornik na obje strane, svojevrstan posrednik. Ta je uloga propala, svijet se promijenio i to više nije ta zemlja. Mislim da je za Hrvatsku članstvo u Europskoj uniji i NATO-u vrlo važno, psihološki, materijalno, sigurnosno i tako dalje. Problem je u tome što Hrvatska nije, ispunjavanjem svojih strateških uvjeta, zadovoljila i dovršila svoju vanjsku politiku. Hrvatska bi trebala koristiti svoju vanjsku politiku da bi bila konstruktivna i da bi popravila svoj strateški položaj. Recimo, za nas je vrlo važno kojim će smjerom ići Crna Gora ili što će se događati u BiH, a ne da se brinemo samo za glasače HDZ-a u BiH. Za Hrvatsku je silno važno kako će se razvijati odnosi Kosova i Srbije. Ima tisuću stvari gdje smo se mogli postaviti konstruktivno i voditi politiku koja bi naše gospodarstvo mogla učiniti prisutnijim. Recimo, mi smo na Kosovu izgubili beskrajni dio tržišta, ne dajemo vize studentima iz susjednih zemalja, nemamo studijske programe za njih, nemamo ideju da iskoristimo veze koje su nekada postojale između, evo recimo, Zambije i Jugoslavije. Ako su Lončara pitali da intervenira, onda je sve jasno.
- Ima li još takvih primjera?
- Egipatsku filharmoniju i muzičku akademiju formiraju zagrebački profesori glazbe. Uopće ne vidim zbog čega se taj fenomen ne bi mogao iskoristiti. Ima još puno elemenata koji bi se mogli iskoristiti kao soft power. Međutim, hrvatski nacionalizam, na način na koji je građen, prevenira te politike. Moramo se okrenuti prema vremenu 20. stoljeća na drugačiji način nego što to radimo. Treba reći da smo u Jugoslaviji imali određena postignuća, učinili smo neke dobre stvari. Idemo na tim temeljima graditi naš utjecaj i mogućnost da se, recimo, naša brojna sveučilišta afirmiraju. Hrvatski utjecaj je tamo gdje se kupuje Bajadera i Franck kava. One mogu biti bolje od drugih proizvoda, ali ih nećemo prodati u Italiji. Mi smo se ogradili i izolirali. Naš cilj nije da budemo granična zemlja, već motor razvoja EU da ne bi na taj prostor, gdje smo mi poznati i gdje poznamo, ušao netko drugi, kao što su Rusija, Kina ili Turska. Moramo igrati što je moguće konstruktivniju ulogu za sve narode, a ne za članove jedne partije. Moramo iskoristiti činjenicu da imamo isti jezik s kojim možemo komunicirati. To je prednost. Možda smo izgubili zadnjih 25 godina, ali zapravo ni sada ne radimo na tome jer imamo taj tip nacionalizma koji ne želi imati nikakvu vezu s jugoistočnim susjedima, a istovremeno nismo stvorili neke osobite veze sa zemljama srednje Europe.
- Kako komentirate međunarodni uhidbeni nalog za predsjednika Rusije Vladimira Putina?
- Naravno da svatko tko je odgovoran za zločine treba za njih i odgovarati. Ali, mislim da će to, ukoliko se sutradan namjerava pregovarati s Rusijom u kojoj će biti Putin, biti otegotna okolnost. Neke su stvari mogle biti odigrane drugačijim redoslijedom. Prvo treba zatvoriti ukrajinsku okupaciju i rat, pa tek onda razmišljati o kažnjavanju.
O našem sugovorniku
Tvrtko Jakovina je redoviti profesor u trajnom zvanju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Predaje svjetsku povijest 20. stoljeća. Pročelnik Odsjeka za povijest bio je od 2014 do 2016, a predstojnik Katedre za opću povijest novog vijeka 2020/2021. Napisao je knjige: Socijalizam na američkoj pšenici, Američki komunistički saveznik; Hrvati, Titova Jugoslavija i Sjedinjene Američke Države 1945-1955, Treća strana Hladnog rata, Trenuci katarze. Prijelomni događaji XX stoljeća, Budimir Lončar - Od Preka do vrha svijeta.
Uredio je knjige Hrvatsko proljeće, četrdeset godina poslije, Dvadeset i pet godina hrvatske neovisnosti – kako dalje? I The Tito-Stalin Split 70 Years After.
Povijest bez katarze, knjiga eseja o 20. i 21. stoljeću, bit će tiskana u svibnju 2023.
Jakovina je autor niza članaka o vanjskoj politici Titove Jugoslavije, hrvatskoj i jugoslavenskoj povijesti 20. stoljeća. Knjige su mu nagrađivane državnim nagradama 2004. i 2014., dobitnik je nagrade Kiklop (2013.) i Nagrade Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika.
Diplomirao je i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pohađao je i University of Kansas, bio Fulbright Visiting Researcher na Georgetown University u Washingtonu, usavršavao se na Boston Collegeu. Magistrirao je na Katholieke Universiteit Leuven u Belgiji. Bio je visiting fellow na London School of Economics.
Voditelj je Poslijediplomskog studija Diplomacija Zagrebačkog sveučilišta i Ministarstva vanjskih i europskih poslova te zamjenik voditeljice Doktorskog studija moderne i suvremene hrvatske povijesti Odsjeka za povijest. Višegodišnji je predavač na Istituto per l'Europa centro-orientale e balcanica i programa MIREES (Master of Arts in East European and Eurasean Studies) Sveučilišta u Bologni, a predavao je i na Sveučilištu u Splitu, kao i na više doktorskih programa na Filozofskom Fakultetu i Fakultetu političkih znanosti.
Od 2010. do 2015. Tvrtko Jakovina bio je član Savjeta za vanjsku politiku i međunarodne odnose Predsjednika RH Ive Josipovića. Potpredsjednik je Croatian Fulbright Alumni Association, član Vijeća Hrvatsko-američkog društva, predsjednik Upravnog odbora Centra za pravo i demokraciju “Miko Tripalo” i član više strukovnih udruga i uredništva stručnih časopisa u zemlji i susjednim državama. Niz godina pisao je za dnevne novine Vjesnik i Jutarnji list, tjednike Globus i Express, a ranije i za Tportal. Od 2013. do 2016. bio je voditelj televizijske emisije Treća povijest na HRT3.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
