Malo tko u Hrvatskoj tako dobro poznaje prilike u Ruskoj federaciji kao Božo Kovačević. Nakon dva ministarska mandata, 2004. godine postao je hrvatski veleposlanik u Moskvi, gdje je bio sve do 2009. Bivši političar i jedan od osnivača Hrvatske socijalno-liberalne stranke već dugo nije u politici, radi kao profesor, a za Glas Istre kaže da bi ratni sukob u Ukrajini bio katastrofa i za tu zemlju i za Rusiju, ali i za Zapad.

- Dugoročno, taj sukob Rusije i Ukrajine bi, zbog nesumnjive podrške Zapada ukrajinskim nastojanjima, vjerojatno doveo do poraza Ruske Federacije, ali vrlo vjerojatno uz nezamisliva razaranja i žrtve.

- Koji su sve scenariji mogući kada je riječ o Ukrajini?

- Nažalost, nisu isključeni ni najkatastrofalniji scenariji. Tragičnost ukrajinske situacije sastoji se, između ostalog, i u tome što bi legitimni i na međunarodnom pravu zasnovani pokušaj Ukrajine da vojnom silom oslobodi dijelove svog teritorija vjerojatno doveo do dugotrajnog vojnog sukoba s tragičnim posljedicama, ponajprije za Ukrajinu.

Sporazum iz Minska

- A što podrazumijeva mirno rješenje?

- Mirno rješenje ili mirna reintegracija podrazumijeva provedbu sporazuma iz Minska i rezolucije 2202 Vijeća sigurnosti. Time se, zapravo, glavni teret provedbe te reintegracije prebacuje na Ukrajinu jer bi ona morala promijeniti Ustav, uspostaviti federalno uređenje te Donjecku i Luhansku dati mogućnost da s Ruskom Federacijom uspostave posebne veze. Budući da bez suglasnosti tih federalnih jedinica ne bi bilo moguće u Vrhovnoj radi donijeti odluku o ulasku Ukrajine u NATO, time bi Rusija stekla instrument za ostvarivanje svog strateškog cilja, a to je sprječavanje daljnjeg širenja NATO saveza na istok. Ukrajina je poligon na kojem Rusija i Zapad rješavaju svoje nerazriješene odnose. Zapad želi da i Putin doživi vojni i politički poraz kakve je Amerika doživjela u Vijetnamu, Siriji i Afganistanu. Putinova Rusija pak ne miri se s tim da se duž njezinih granica pojavi još koja članica NATO saveza.

- Je li situacija oko Ukrajine, bez obzira kako završi, povratak Hladnog rata u Europu?

- Mislim da bi Ruska Federacija htjela da se ponovno uspostavi hladnoratovsko stanje u Europi. To pretpostavlja jasno razgraničenje interesnih sfera i ravnotežu moći. Nakon kraja Hladnog rata ravnoteža je narušena u korist Zapada. Kako je vrijeme prolazilo i kako je Rusija ekonomski, politički i vojno jačala, tako je rasla odlučnost da se suprotstavi izazivanju obojanih revolucija u susjedstvu koje ruska vlast doživljava kao svojevrsnu najavu provedbe takvih scenarija u samoj Rusiji. Rusija bi, dakle, htjela obnovu hladnoratovske situacije.

- A što je sa Zapadom?

- Zapad, kao pobjednik u Hlandom ratu, ignorirao je upozorenja pa i očajničke vapaje Ruske Federacije da se i ruski glas treba čuti u raspravama u europskoj sigurnosti, da se i sigurnosni interesi Ruske Federacije moraju uvažiti. Veličina pobjede Zapada u Hladnom ratu je tim veća jer je ta pobjeda izvojevana bez ispaljenog metka. Sadašnja situacija – za koju suodgovornost snose i Zapad i Rusija – mogla bi eskalirati u ozbiljan vrući ratni sukob širih razmjera više od trideset godina neko svršetka Hladnog rata. Neovisno o ishodu tog mogućeg novog sukoba, samo njegovo izbijanje bilo bi sramota i neuspjeh i za Rusiju i za Zapad.

Katastrofa za Rusiju

- Koje bi bile posljedice za Moskvu i Putina ako dođe do intervencije?

- Ako vojska Ruske Federacije intervenira u Donbasu, to bi za Rusiju bilo katastrofalno. Nove sankcije dodatno bi ugrozile funkcioniranje ruske ekonomije i umanjile njezinu sposobnost za financiranje dugotrajnog ratnog sukoba u što bi se takva intervencija, vjerojatno, pretvorila. Današnja Ukrajina je, vjerojatno, u vojnom pogledu daleko spremnija i sposobnija za borbu nego što je bila 2014. godine. Može se pretpostaviti da bi sama Ukrajina bila najveća žrtva takvoga rata, neovisno o izglednoj pobjedi nakon dugotrajnog mrcvarenja. Ali posljedica za Rusiju bile bi nepovratno nepovoljne.

- Mogu li sankcije biti dovoljno efikasne da sruše Putinovu vlast?

- Pokazalo se da dosadašnje sankcije, nametnute u raznim povodima, nisu dale očekivane rezultate, odnosno, same sankcije nisu presudno utjecale na podršku građana Putinovoj vlasti. Mislim da bi kontinuirani i strateški definirani diplomatski napori bili daleko bolje rješenje od ekonomskih sankcija. Ne treba ni spomenuti da je kolateralna žrtva američkih sankcija bila EU koja je, solidariziravši se s Amerikom, smanjila opseg svoje vanjskotrgovinske razmjene s Rusijom poslije izbijanja ukrajinske krize 2014. godine dok je vanjskotrgovinska razmjena Rusije i Amerike tada porasla.

- Već se vide i pukotine među saveznicima kako dalje prema Rusiji?

- Vidljive su pukotine u odnosima između zapadnih saveznika, ali i unutar nekih od tih zemalja, primjerice u Hrvatskoj. To Rusija očekuje, to Rusija nastoji potencirati i okoristiti se time. Njemačka odbija Estoniji dati dopuštenje za prodaju oružja Ukrajini. To oružje sovjetske proizvodnje Njemačka je preuzela od vojske biše DDR. Prodala ga je Finskoj, a Finska Estoniji. No, u ugovorima stoji da je za daljnju preprodaju potrebna suglasnost i Njemačke i Finske. To su poteškoće, ali u slučaju ruskog otvorenog vojnog angažmana na ukrajinskom teritoriju te će poteškoće biti prevladane i Rusija će se suočiti s oštrim sankcijama.

- A što je s ruskim plinom, koliko on može Putinu poslužiti kao pritisak na Zapad?

- Što se tiče plina, to je istodobno i ruski i njemački adut. Ruska ekonomija ovisi o izvozu plina, a europska energetska stabilnost ovisi o ruskom plinu. Mislim da poremećaji u opskrbi ne bi bili u interesu nijedne od tih dviju strana. Ali zamislivo je da EU, pod pritiskom Amerike, donese političku odluku o zabrani kupovine plina od Rusije ako se rat u Ukrajini razbukta.

Ukrajina (ne)će u NATO

- Je li ruski cilj okupacija cijele Ukrajine ili samo onih dijelova gdje je ruski utjecaj ionako veći?

- Koliko ja razumijem, cilj ruske politike je spriječiti ulazak Ukrajine u NATO savez. Način da se to postigne je provedba sporazuma iz Minska, odnosno rezolucije 2202 Vijeća sigurnosti UN-a. Izostanak provedbe te rezolucije, odnosno opredjeljenje Ukrajine da vojnom silom oslobodi Donbas, dovelo bi do ruske vojne intervencije u tom području radi, kako ruska strana kaže, zaštite interesa ugroženog stanovništva koje govori ruski jezik.

- Je li NATO zapravo mrtvac na aparatima ili bi imao snagu reagirati u slučaju ruske vojne intervencije?

- NATO će reagirati u slučaju da bude napadnuta neka od njegovih članica. Mislim da Rusija na to ni ne pomišlja. S druge strane, bez jasne misije NATO nema pravi razlog postojanja, a predimenzioniranje opasnosti od Rusije može pomoći njegovoj homogenizaciji i, što je još važnije, povećanju cijene američkih sigurnosnih jamstava. Mislim da je u okviru razmatranja ukrajinske krize potrebno i taj aspekt uzimati u obzir.

- Koliko je Putin sklon širenju ruskog utjecaja i u drugim europskim državama?

- Svaka država, a osobito ona koje sebe smatra velesilom, nastoji ostvariti utjecaj izvan svojih granica. Najbolji način za to su ekonomske veze i trgovina. Uzajamni interesi pridonose potrebi stvaranja stabilnosti, mira i sigurnosti. Meni se čini da su mnogi vanjskopolitički potezi ruske vlasti zapravo vid očajničkih vapaja za uvažavanjem. Razumljivo da agresija i prisvajanje teritorija drugih država nisu prihvatljiv način traženja uvažavanja. No, ne treba zanemariti da je dugogodišnje zanemarivanje ruskih upozorenja i potpuno ignoriranje svega na što su Rusi upozoravali u vezi sa svojom sigurnošću prethodilo tim očajničkim akcijama.

- Može li stanje oko Ukrajine ugroziti i BiH? Dovesti do daljnjih nastojanja da se RS izdvoji iz BiH?

- Može. Ako Zapad i, ponajprije, Amerika budu fokusirani na zbivanja u Ukrajini i ako zanemare BiH, moglo bi se dogoditi da Rusija intenzivira svoje djelovanje ondje ako ni zbog čega, a ono barem radi toga da i ona Zapadu priredi neugodnosti u njegovom dvorištu kao što Zapad čini u dvorištu Rusije.

- Kakva je u svemu pozicija Hrvatska, kao članice EU-a i NATO-a? Slijedi li i angažman hrvatskih vojnika ako se stanje u Ukrajini dodatno zakomplicira?

- Kako sad stvari stoje, ne predviđa se vojna intervencija NATO saveza u Ukrajini. To znači da ni angažman hrvatskih vojnika u Ukrajini nije na dnevnom redu. Ako bi sukob zahvatio cijelu Ukrajinu i ako bi zaprijetio da se prelije preko njezinih granica, to bi moglo poslužiti kao izlika za izravni angažman NATO saveza. Podsjećam da je svrha osnivanja NATO saveza bilo odvraćanje SSSR-a od namjere da napadne Zapadnu Europu. Današnja Rusija je slabija od nekadašnjeg SSSR-a, a NATO jači i brojniji nego što je nekad bio.

Status supersile

- Postoji li onda i mogućnost da Rusija napadne NATO?

- Ne vjerujem da bi Rusija mogla napasti NATO. Nadam se da će pregovori između SAD-a i Rusije te između Rusije i NATO saveza dovesti do uspostave barem takve razine povjerenja koja će isključiti mogućnost da bilo tko koga napadne. Zasad, potrebnog povjerenja nema. Hrvatska bi se diplomacija mogla angažirati u pokušajima uspostave povjerenja. Bez iluzije da bi se iskustvo s Erdutskim sporazumom moglo kopirati u Ukrajini, Hrvatska ipak ima što reći u vezi s mirnom integracijom, razminiranjem i poslijeratnom obnovom. Nažalost, izostanak obnova poslije katastrofalnih potresa pokazuje da se sami ne znamo okoristiti iskustvima poslijeratne obnove.

- Što bi kompliciranje cijele situacije značilo za hrvatsko gospodarstvo?

- Vrlo je vjerojatno da bi bilo ugroženo poslovanje hrvatskih kompanija koje danas uspješno rade u Rusiji kao i interesi hrvatskog turizma.

- Kakva je budućnost ujedinjene Europe sada kada se sve više zvecka oružjem?

- Kako znadete, već se godinu dana odvijaju rasprave u okviru Konferencije o budućnosti Europe. Kad su se razgovaralo o mogućim temama koje će biti predložene za raspravu, ovakva vrsta sigurnosnih prijetnji kakvima danas svjedočimo nije bila predviđena. EU je jedan od proizvoda Hladnog rata. Uspjela je u razdoblju dužem od 70 godina eliminirati izbijanje ratnih sukoba između svojih članica koje su u prvoj polovici 20. stoljeća izazvale dva svjetska rata. To kao i proširenje i opći porast blagostanja za sve građane EU najveći su njezini dosezi. Dosad EU se nije pokaza spremnom za uspješno rješavanje oružanih sukoba u svom susjedstvu, čega se i sami sjećamo. Bojim se da bi snaženje percepcije o Rusiji kao prijetnji sigurnosti EU moglo povećati ovisnost EU o sigurnosnim jamstvima Amerike i na neodređeno vrijeme odgoditi ostvarivanje zamisli o strateškoj autonomiji.

- Ima li Putin namjeru obnoviti SSSR u novim okolnostima?

- On sam je rekao da bi to bilo nemoguće i nerazumno. Što se tiče drugih zemalja s područja bivšeg SSSR-a, s njima Rusija ima različite bilateralne ili multilateralne ekonomske i sigurnosne aranžmane. Jedna od takvih organizacija je Organizacija sporazuma o kolektivnoj sigurnosti koja je, prvi put u svojoj povijesti, uspješno intervenirala u Kazahstanu. Važna je Šangajska organizacija za suradnju u okviru koje surađuju Rusija, Kina, Indija i Pakistan te još pet drugih zemalja. Ove četiri sam spomenuo jer su sve one nuklearne sile.

No, Putin nedvojbeno želi Rusiji pribaviti status supersile, kakav je status imao nekadašnji SSSR. Taj cilj današnja Rusija ne može postići. Kina je glavni strateški suparnik Amerika, kako na ekonomskom, tako i na vojnom planu. Rusija i Kina suglasile su se prilikom stvaranje Šangajske organizacije za suradnju da će se zauzimati za multipolarni svijet, dakle, za svijet kojim ne dominira jedna supersila. Cilj ruske vanjske politike je da Rusija bude jedna od nekoliko ravnopravnih velesila. Eskalacija napetosti u i oko Ukrajine jedan je od načina kojima to pokušava postići. No, Amerika u toj igri nema što izgubiti, a Rusija ima. A o cijeni koju će platiti Ukrajina ne treba ni govoriti.

Povezane vijesti

• Rusija bi mogla prekinuti diplomatske odnose s Ukrajinom
• Ukrajina upozorava svoje državljane da ne putuju u Rusiju
• Moskva: Policija evakuirala 3.000 ljudi nakon dojave o bombi