IVO GOLDSTEIN PIŠE ZA GLAS ISTRE POVODOM 40 GODIŠNJICE MARŠALOVE SMRTI: Tito jest bio diktator, ali je bio i čovjek s vizijom. Za njegove vladavine jugoslavenski prostor doživio je društveni i ekonomski procvat kakav se nije NIKADA DOGODIO, NI PRIJE NI POSLIJE NJEGOVE VLADAVINE

Dok je za njegove suvremenike Churchilla, Roosevelta, Staljina, De Gaullea, Hitlera, Mussolinija, Pavelića već prilično jasno kakvo im je mjesto u povjesnici njihovih naroda i svijeta, o Titu na prostoru bivše Jugoslavije, pa i izvan tog prostora, još traje tvrda podvojenost

Josip Broz Tito (1892-1980) bio je jedinstven čovjek, fenomen, ne samo u svome vremenu - bez obzira kako ocjenjivali njegovo djelovanje i ulogu - u pozitivnijim ili negativnijim tonovima.

Njegove osobne kvalitete i mane, njegovi ispravni instinkti i zablude, dobra rješenja i teške greške, umnogome su određivali povijest jugoslavenskog prostora u znatnom dijelu 20. stoljeća.

Dok je za njegove suvremenike Churchilla, Roosevelta, Staljina, De Gaullea, Hitlera, Mussolinija, Pavelića već prilično jasno kakvo im je mjesto u povjesnici njihovih naroda i svijeta, o Titu na prostoru bivše Jugoslavije, pa i izvan tog prostora, još traje tvrda podvojenost, iako se o njemu iznimno mnogo pisalo.

Životni put Josipa Broza Tita bio je više nego neobičan. Od siromašnog djetinjstva, preko odlaska u Sisak, gdje je namjeravao izučiti za konobara ("jer je to najljepši poziv, jer si uvijek lijepo obučen, radiš sa finim svijetom, a nema mnogo muke ni znoja"), do lutanja i rada po Češkoj, Njemačkoj i Austriji, mobilizacije u Prvom svjetskom ratu, ratovanja u Galiciji, zarobljavanja, prihvaćanja ideja Oktobra, povratka u Hrvatsku, sve do profesionalnog angažmana u sindikatima i Partiji. Biva uhapšen i osuđen na pet godina zatvora, potom postaje član najužeg partijskog rukovodstva i odlazi u Moskvu.

Kada su njegovi drugovi 1937./ 8. stradali u čistkama, imenovan je za generalnog sekretara KPJ. S približavanjem rata organizacijski ojačava KPJ i, nedugo po okupaciji Jugoslavije 1941., podiže ustanak. Postepeno izrasta u najvećeg gerilskog vojskovođu Drugog svjetskog rata, u hrabrog državnika koji odolijeva svim pritiscima moćnog tiranina Staljina, u začetnika i predvodnika međunarodnog političkog pokreta koji je okupio preko stotinu država, u političara koji predvodi neveliku, perifernu državu, ali i sebe i nju često dovodi u središta svjetskih zbivanja. Istovremeno je u Jugoslaviji izgrađivao sustav koji je trebao biti "treći put" - srednje rješenje između bešćutnog kapitalizma na Zapadu i neefikasnog socijalizma na Istoku.

Jedna od osnovnih Titovih odlika bila je da je bio hrabar čovjek - pokazao je to već 1928., kada je na suđenju hrabro govorio krivnju znajući da tim iskazom sebe šalje na višegodišnju robiju. Pozvao je 1941. na ustanak te je stvarao partizanski pokret praktički ni iz čega, hrabro se pouzdajući u procjenu da će uspjeti okupiti dovoljno pristaša i ljudi spremnih na borbu u trenutku kada su njihove nacije već duboko zaglibile u međuetničko nasilje i rat. Ratnim zaslugama uspio je nadrasti ulogu sovjetskoga pijuna, koja mu je u ratu, a i u bilo kakvom poslijeratnom razvoju bila namijenjena. To mu je dalo oslonac da se u odsudnom trenutku suprotstavi Sovjetima, opet se hrabro pouzdajući u procjenu da će uspjeti okupiti dovoljno pristaša i ljudi spremnih da ga podrže u otvorenom sukobu, sve do moguće oružane borbe protiv tadašnje komunističke supersile.

Tito ima najveće zasluge kao ratni vođa: iskazao se kao vojni komandant koji brzo uči (i na greškama), znao je uspostaviti odnos s podređenima, znao je komandirati. Na političkom planu, partizanski se pokret obraćao svim jugoslavenskim nacijama i svakoj na specifičan način obećavao ukidanje predratnih nejednakosti, oličenim, po Titovim riječima, u klasnoj eksploataciji i velikosrpskoj hegemoniji. Nakon što je neslavno propao njegov eksperiment u Srbiji ("Užička republika") s uspostavom preuranjeno oslobođenih teritorija i njihove frontalne i odsudne obrane, Tito je vješto prešao u BiH, gdje je ustaška vlast, vršeći teške zločine, već razbuktala snažan otpor, između ostaloga i krvavu četničku osvetu. Na tom prostoru, uključujući i znatne dijelove Hrvatske, Tito je osigurao najsnažniju podršku svome pokretu, nudeći državu lišenu stranih osvajača, ustaškoga terora i velikosrpske hegemonije. Istovremeno je te četiri ratne godine iskoristio za svoju osobnu promociju koja ga je lansirala u neprijepornog vladara u zemlji sve do smrti.

Preuzevši 1944./5. vlast u Jugoslaviji, Tito je stvarao boljševički sustav par excellence. On se od najgorih varijanti staljinizma razlikovao po tome što nije bilo masovnih partijskih čistki, kao ni najrigidnijih oblika staljinističke represije nad književnošću i kulturom općenito. U trenucima kada je raskidao sa Staljinom 1948. Tito nije imao neku viziju reforme sustava, ali je u sljedećim mjesecima, shvativši da se i ideološki mora odmaknuti od Istoka, zaključio da valja krenuti u postupnu i limitiranu liberalizaciju i demokratizaciju. Izbacivši parolu "tvornice radnicima, zemlja seljacima" pragmatično je odustao od tjeranja seljaka u zadruge i stvarao osnove za više slobode u poduzećima i u društvu općenito. No, kako je vrijeme protjecalo, pragmatizam je kopnio, starost je od njega stvarala kompromisera s jedne, a zatočenika mladalačkih ideala i zabluda s druge strane.

Još će dugo vremena naša spoznaja o Titu biti uvjetovana našim odnosom, razumijevanjem onoga što je bila socijalistička (ili komunistička) Jugoslavija. Da li je Jugoslavija sama po sebi, pa tako i socijalizam/komunizam zajedno s njom, bila od samog početka osuđena na neuspjeh, na rasap? Ako je tako, onda je Tito bio liječnik - čudotvorac, jer je fascinantnom vještinom 35 godina držao pod kontrolom zloćudno čudovište koje je sam stvorio, a i ono je proživjelo još deset godina nakon njegove smrti. Nema nikakve sumnje da je socijalizam/komunizam bio osuđen na propast, ali je pitanje da li je s njim na tako krvav način morala propasti i Jugoslavija. Međutim, stvari se mogu postaviti i ovako: ako je Jugoslavija bila dobro zamišljena tvorevina, onda se može postaviti i teza da je Tito neprimjerenim rješenjima bio i limitator njezina pozitivnog razvoja.

Iz brojnih Titovih javnih istupa razabire se da je cijelo vrijeme svoje vladavine bio svjestan ozbiljnosti međunacionalnih problema, ali ih nije znao razrješavati demokratskim putem. Nastojao ih je suzbijati na tipično komunistički način - propagandnim parolama o "bratstvu i jedinstvu", kombinirajući ih sa zabranama, ekskomunikacijama i kaznama. Stvorio je sustav koji, iako na posve novim osnovama, nije uspio razriješiti pitanje ustroja Jugoslavije tako da bi veći dio političke elite i javnosti bio zadovoljan. Stalna ustavna kriza iz monarhističke Jugoslavije u raznim se transformacijama prenijela u socijalističku Jugoslaviju.

Komunistička se Jugoslavija ipak relativno dugo održava prividno stabilno, bez vidljivo dramatičnih konflikata, uglavnom zahvaljujući Titovu osjećaju za ravnotežu snaga te sposobnosti da svakoj grupi (naciji, društvenom sloju, itd.) autoritarno odmjerava podjednaku količinu sloboda i represije. O tome se, naravno, za Titova života nije moglo javno govoriti, ali se u svim nacionalnim sredinama potmulo širilo vrlo jako uvjerenje da je Titova Jugoslavija protežirala "onu drugu" ili "one druge" nacije, a na račun vlastite, uvijek "potlačene", "zakinute" ili "obespravljene" nacije. Poslije Titove smrti ta su vrlo raširena, ali strogo prigušivana uvjerenja odjednom prsnula, eksplodirala, izbila u javne svađe i razdore s kojima se posttitovska vlast više nije bila sposobna nositi. Međutim, Tito nije bio nikakav antisrbin, antihrvat i nije imao ništa ni protiv koje druge nacije, kako su tvrdili i dan danas tvrde uspaljeni nacionalisti iz različitih sredina.

Višenacionalna zajednica mogla bi eventualno zdravo funkcionirati samo posjeduje li istinski demokratske institucije, što Titova Jugoslavija nije imala. Doduše, Tito je radio s najboljim namjerama i s osjećajem da se uistinu radi "pravedno", ali je često i najbolja arbitraža "odozgo" lošija od otvorene rasprave i od demokratski slobodnog usklađivanja mišljenja o najbolnijim problemima. U Titovu je sustavu oduzeta demokratska mogućnost slobodnog izražavanja pluralnih ideja i interesa. Takvo uskraćivanje sloboda pokazalo se kobnim ponajviše u slučaju nacionalnih osjećaja, jer je njihovo potiranje vodilo razvoju ekstremnih nacionalizama.

Nakon poslijeratne petogodišnje staljinističke diktature u Jugoslaviji se od 1950. stvarao te je funkcionirao "titoizam", svojevrsni sustav vrijednosti, politička praksa i politički sistem koji je ne samo nazvan po Josipu Brozu Titu, nego je Tito bio njegov ključni protagonist i autor, sa svim njegovim dobrim i lošim stranama. Bio je to, po jednom od mnogobrojnih tumača, termin koji podrazumijeva "ponovno ujedinjenje Jugoslavije nakon kaotičnog loma u Drugom svjetskom ratu, kao i uvođenje novog i relativno liberalnog oblika komunizma".

Međutim, Tito je u tim reformama prestao ustrajavati do kraja šezdesetih. Naime, tada je bio suočen s prvim većim sporovima u državi - diskusijama o ekonomskom razvoju, pravcu institucionalnih reformi, međunacionalnim trzavicama. U zemlji su se javljale ideje koje ostarjeli predsjednik nije razumio, mlađe generacije su tražile rješenja koja nije prihvaćao, bojao se nacionalizma. Zapravo, reforme su u prethodna dva desetljeća dosegnule onu razinu na kojoj su počele dovoditi u pitanje monopol SK na odlučivanje o svim bitnim pitanjima. A Tito je zaključio da se taj monopol nikako ne smije ispuštati iz ruku - govorio je da "SK mora biti glavna vodeća snaga", "Tko će drugi nego komunisti biti odgovorni za razvoj socijalističke Jugoslavije", itd. Ostario i onemoćao, nesposoban da se nosi s izazovima relativno razvijenog i demokratiziranog društva, pokušao je krizu prevladati zastarjelim mehanizmima - zapravo, vratio se dogmatizmu, konceptima koji su mogli djelovati uvjerljivo prvih poslijeratnih godina, ali su sada bili anakronizmi, bez pravog sadržaja i s posve promašenim ciljevima. Poduzimao je i represivne mjere - od 1971./2. pokrenuo je val čistki - prvo u Hrvatskoj, potom u Srbiji, kao i drugim republikama.

Usprkos čestim reformama, brzom rastu životnog standarda i nekim drugim značajnim uspjesima, nema sumnje da je i gospodarski sustav Titove Jugoslavije u konačnici doživio neuspjeh. To se najočitije iskazalo u produženoj krizi u osamdesetima, koja je ostavila za sobom, ako ne siromašne, onda razočarane ljude, što uvijek otvara mogućnosti za demagoške manipulacije.

U socijalističkoj Jugoslaviji je stvoren kult ličnosti Josipa Broza Tita, a on sam živio je u raskoši. Bilo je neprimjereno da se prvi čovjek jedne u osnovi siromašne zemlje, kakva je Jugoslavija bila, tako ponaša. Strani diplomati isticali su njegovu ekstravaganciju, i građanski krugovi u Jugoslaviji potajno su se zgražali. Međutim, u širim slojevima takvo mu je ponašanje samo priskrbljivalo veću popularnost. "Narod je bio naviknut da njime vladaju iz dvoraca".

Usprkos svemu, Tito je i na Zapadu i Istoku bio prihvaćen i toleriran takav kakav je bio. U sedamdesetima se susretao s vodećim svjetskim državnicima u ritmu koji je praktički nedostižan za bilo kojeg državnika, premijera ili predsjednika danas, ali i u ono vrijeme. Nesumnjivo je bio međunarodni faktor velike vrijednosti i važnosti. O njemu se u svijetu znalo zapravo više negoli o zemlji koju je predstavljao. Ne zato što je bio demokrat ili zato što je bio ideološki obljubljen, nego zato što je stvarno bio strateški uteg u ondašnjoj hladnoratovskoj situaciji u Europi. No, nije ga zapadni svijet uvažavao samo zbog toga, nego i zbog njegovih zasluga u Drugom svjetskom ratu. Bliskost i ljubav između zapadnih saveznika i Tita nisu bile samo rezultat Rezolucije Informbiroa i nezavisne Titove pozicije nakon Drugog svjetskog rata, nego one datiraju još iz ratnih vremena. A prijateljstva koja se stvore u ratu - brothers in arms - dulja su i trajnija od ideoloških prijateljstava.

Uz neosporne zasluge za vodstvo antifašističke borbe i raskid sa Staljinom koji je značio i odmak od rigidne staljinističke politike, tri velike ideje definirale su Tita kao državnika. Prva ideja je ideja socijalizma ili komunizma, druga je ideja jugoslavenstva, i treća ideja nesvrstanih. Sve su te tri ideje nestale u vihoru povijesti: Jugoslavija se ugasila u strašnoj krvi i krvoproliću, socijalizam je nestao s lica Europe na vrlo bijedan način, a nesvrstani početkom 21. stoljeća postoje kao svojevrsna avet prošlosti. Dakle, ono čemu je Tito posvetio čitav život i na temelju čega je gradio vlast nestalo je desetljeće nakon njegove smrti. Sve su te tri Titove velike ideje - nesvrstanost, komunizam i Jugoslavija - propale zato što ih je vrijeme pregazilo i zato što se njihovi promotori u desetljeću nakon Titove smrti više nisu znali ili nisu mogli prilagođavati brzim promjenama u svijetu. Stoga se ne može a priori tvrditi kako je Tito bio u svoje vrijeme u krivu. Jugoslavija mu je bila zadana. Osim Jugoslavije za koju se toliko zalagao, on nije mogao izmisliti nikakvu drugu formu državne zajednice kojoj bi bio na čelu. Zadan mu je bio i komunistički okvir. On je do kraja života u mnogim stvarima bio zatočenik svojih mladalačkih ideala, dakle, uvjereni, dogmatski komunist, ali on je sebe isto tako doživljavao i kao reformatora unutar komunističkog sustava. Smatrao je da je moguće popraviti negativne posljedice staljinizma u istočnoeuropskim komunističkim režimima, jer za njega komunizam sam po sebi nije bio loš. Bio je i ostao kominternovski đak koji zapadnjački kapitalizam jednostavno nije podnosio. Kako je nakon 1970. ostao jedini živući osnivač nesvrstanog pokreta, postao je neka vrsta njegova zaštitnog znaka. No, to nesvrstanom pokretu nije priskrbilo trajniju snagu.

Vjerojatno je u jednom trenutku, šezdesetih i sedamdesetih godina, mogao napraviti iskorak u pravcu veće demokratizacije i tu jest, nema sumnje, njegova glavna odgovornost. S druge strane, baš je tada vodio računa o podizanju standarda vlastitog naroda, pa i po cijenu dizanja kredita koje je bilo teško za vraćati, za što recimo Staljin ili neki drugi komunistički diktatori uopće nisu marili.

U pogledu obnašanja vlasti Josip Broz Tito je svakako bio vrlo uspješan jer je vladao bez velikih poremećaja punih 35 mirnodopskih godina i mirno umro uz sve počasti, međunarodne i domaće, koje čovjek samo može zamisliti. Cinici će reći da je svoj dugi vijek, pogotovo onu drugu polovinu, proveo na najljepši mogući način vladajući jednom zemljom bez ikakvih ograničenja i bez mnogo trzavica, a ispraćen s ovoga svijeta uz dotad nezamislive počasti i ljubav svih, i u zemlji i u inozemstvu. U trenutku smrti nezadovoljstvo njegovom 35-godišnjom vladavinom bilo je marginalno.

Tito jest bio diktator, staljinist i bonvivan, ali je bio i veliki vojskovođa, ratni pobjednik, oslobodilac, reformator i čovjek s vizijom, za čije je vladavine, pogotovo u pedesetim i šezdesetim godinama, jugoslavenski prostor doživio svestrani društveni i ekonomski procvat kakav se nije nikada dogodio, ni prije ni poslije njegove vladavine. Svaka skrupulozna analiza Titove ličnosti i djela treba načelno počinjati od ovih premisa, uzimajući u obzir sve limite koje je dijelom i on sam sebi postavljao.