Države koje zatvaraju pjesnike i oporbene političare nisu demokratske pa se u skladu s time sasvim točno može zaključiti da je svih 35 godina vlasti maršala Josipa Broza Tita njegova ruka upravljanja bila oštra poput sablje koja tiho, brzo i smrtonosno prodire kroz ljudsko tijelo. Titova vlast je bila bezobzirna i beskrupulozna, a on neobičan, nekima (polu)šarmantan, ali svakako (polu)diktator. Maršal je pak bio socijalno inteligentna osoba s izraženim vještinama manipulacije masama zaluđenim sustavom vrijednosti proizašlim iz ideološke platforme komunizma i jednakosti. Naravno, komunizam i jednakost u praksi nemaju veze jedno s drugim, jer se komunistički moćnici izdvajaju od običnih komunista po brojnim životnim privilegijama.

Tito je tome svjedočio svojim primjerom. Iako je bio kominternovski đak koji zapadnjački kapitalizam jednostavno nije podnosio, brzo je prihvatio sve blagodati zapadnjačkog i kapitalističkog načina života, prije svega potpuni luksuz kojim se okružio tako da mu ništa nije bilo nedostupno. Po tom pitanju Tito je bio licemjeran isto kao i Karl Marx. Taj autor znamenitog Komunističkog manifesta čiji je cilj proleterska revolucija i svrgavanje kapitalizma, preživljavao je koristeći novac klasnog neprijatelja - oca svog suradnika Friedricha Engelsa koji je bio tekstilni industrijalac i predstavljao je sve protiv čega se on (Marx) borio. Marx je istodobno pisao tekstove protiv proizvođača tekstila čiji je novac privatno koristio! Po istoj matrici tako je i Tito prezirao Zapad, a u njemu je uživao!  

Taj Zagorac vedrog duha i vesele naravi uveo je za totalitarne režime specifičan model upravljanja društvom i politikom tako što je po kratkom postupku, preciznim i unaprijed namještenim sudskim procesima, eliminirao svaki otpor prema jugoslavenstvu, titoizmu te monolitu jedine stranke, svemoćne i sveprisutne Partije. Svako propitkivanje o višestranačju ili većim ljudskim pravima ocjenjivano je moralno i politički neprihvatljivim, za bezazlene viceve se robijalo, a za kritičko razmišljanje samovalo u trulim i prohladnim ćelijama lepoglavskog zatvora ili se do iznemoglosti i potpunog gubitka razuma tucalo pa besmisleno od "točke a" do "točke b" prenosilo kamen na golootočkom arhipelagu.

Bilo je to mjesto na koje se dolazilo s kartom u jednom smjeru i gdje se zatvorenicima, prisiljenim na međusobne fizičke borbe, iživljavanja u najmonstruoznijim oblicima i cinkarenja, u bestijalnim uvjetima ubijala ljudskost i osobni integritet. Na tom mjestu Titova im je vlast pokušavala preoblikovati pamet i usaditi novu ideološku matricu.

U jednoj fazi njihovog života ispreplele su se sudbine Josipa Broza Tita i gotovo 40 godina mlađeg pjesnika, esejista, novelista, kritičara, urednika i puno godina kasnije, u slobodnoj Hrvatskoj, opozicijskog političara Vlade Gotovca. Upravo je životna priča tog Imoćanina, glavnog urednika Hrvatskog tjednika u okviru Matice Hrvatske, eklatantan primjer brutalnosti komunističkog režima predvođenog velikim Maršalom. Dok je Tito ranih sedamdesetih razmišljao kako na okupu, makar i silom, zadržati srpske i hrvatske rogove u vreći te održati privid ljubavi, sloge i jedinstva dva po slavenstvu bratska, ali po političkim stremljenjima i idejama ponekad galaksijama udaljena naroda, filozofijom i pjesništvom zaneseni Gotovac sanjario je o boljoj i drugačijoj budućnosti od Titove nametnute sadašnjosti i okvira života koji je sužavao osobne slobode, sprječavao političke različitosti i anulirao kritička propitkivanja. Nastupajući s ideološki i intelektualno suprotstavljenih pozicija, oni su dva antipoda jednog vremena u kojem su misleći ljudi poput Gotovca završavali lošije od onih koji su se nošeni maticom rijeke prepuštali njenom ustaljenom toku. Čak bi se moglo reći da su oportunisti uživali u životu u Jugoslaviji sa svim njenim prednostima poput solidnog standarda te riješenog stambenog, zdravstvenog i obrazovnog pitanja. Doista je istina da je pojedinac u tom sistemu mogao opstati bez problema. Naravno, samo ako nije postavljao kriva pitanja. Apolitični, kao i pomireni sa stvarnošću kojih je bilo najviše, a posebno oni najpravovjerniji kojima je Partija bila i otac i mater, živjeli su prilično ugodno i dosta stabilno. Kad bi se analizirala kvaliteta života u onim vremenima, pravo bi pitanje izgledalo ovako: da li se s materijalnim blagodatima i sigurnim životom mogla kompenzirati duhovna i politička nesloboda? Realno, ograničenja su postojala čim bi se skrenulo sa strogo zacrtane linije kursa po kojem je dobro ono što vlast i Partija kažu da je dobro, a loše ono što vlast i Partija kažu da je loše. Ostaje, dakle, ta prokleta sloboda, što je bilo s njom? S ljudima poput Gotovca? Da li je on stvarno zaslužio šest godina zatvora zato što je "zloupotrijebio slobodu štampe i javnog istupa u namjeri da nasilno obori ustavom utemeljeno samoupravno, socijalističko i demokratsko uređenje SR Hrvatske i svrgne legalno izabrana tijela i organe vlasti radnog naroda, izazove nepovjerenje, razdor i mržnju među narodima SFRJ te dovede do nasilnog i protuustavnog izdvajanja Hrvatske iz SFRJ".

Za Tita, bio je kriv. Odmah, unaprijed. Nije bilo te obrane koja bi ga mogla obraniti, iako se Gotovac za svoje stavove borio tekstovima, a ne terorizmom, isto kao i riječju, a ne bombama i atentatima. Gotovcu se, realno, sudilo kao vatrenom i istaknutom poborniku maspoka, a ne zbog ničim dokazane zavjereničke djelatnosti. Sudilo se 1971. u Hrvatskoj. I to je bio Titov najveći grijeh – uništio je progresivne hrvatske snage i u samom korijenu sasjekao mogućnost demokratizacije društva.

Za vrijeme dok je Vlado Gotovac kao urednik Hrvatskog tjednika robijao zato što je strastveno pisao svoje članke ne toliko protiv Jugoslavije ili ne daj Bože Tita, koliko je to radio za hrvatsku stvar, ali opet ne da bi agresivno rušio prvo, koliko da bi postupno gradio drugo, zbog čega je u dva navrata sa sveukupno šest godina kazne završavao u starim, austrougarskim zatvorima, drug Tito se bonvivanski sladio omiljenim jelima, boravio u državnim zimovalištima i ljetnikovcima, uživao u luksuznim rezidencijama pomno pazeći, do zadnjeg časa svog života, na svoj imidž, kicoški namirisan i napirlitan kao da je i u najpoznijim godinama života spreman na nova ljubavnička osvajanja. Njegov modus vivendi bio je savršen: red domaće politike u kojoj sve ispada onako kako je on zamislio pa red putovanja po cijeloj zemaljskoj kugli, gdje je, istini za volju, bio rado viđen gost, doduše kao jedan u nizu vladara s demokratskim deficitom. No unatoč tome, zbog blokovske podjele svijeta i njegove uloge s nesvrstanima, progledavalo mu se kroz prste za zlodjela prema kritičarima i neistomišljenicima unutar okvira države kojom je upravljao naizgled pristojno i relaksirano, a suštinski krajnje autoritarno. Upravljao je strahovladom, oslanjajući se na represivni aparat i brojne udbaše koji bi u poodmakloj noći nasilno upadali u stanove maspokovaca i proljećara odvodeći ih u nepoznato, gdje su ih maltretirali, mučili, uništavali im i zadnji atom dostojanstva, pakirali izmišljena kaznena djela, osuđivali ih i onda društveno prokazivali kao izdajnike. Životi ljudi uništavali su se u najkraćoj jedinici vremena samo zato što su posumnjali rade li Tito i Partija sve kako treba ili možda griješe. Sav taj put suodnosa i suživota s Titom i Partijom intelektualac Vlado Gotovac prošao je kao bos po trnju, izranjavan do te mjere da mu se par desetljeća poslije život naprosto ugasio od posljedica brutalnog zatvorskog tretmana. Veliki govornik, orator par excellence, u komunizmu proskribiran, zatvaran i mučen,Vlado Gotovac je početkom 90-ih generalima JNA zbog njihovog ultimativnog svrstavanja na stranu velikosrpske politike Slobodana Miloševića održao antiratni, mirotvorni govor koji je ledio krv u žilama. Ispravljao je tako još jednu Titovu nepravdu i grešku. Milošević i prosrpski orijentirana JNA velika su Brozova greška naprosto zato što je Maršal propustio na vrijeme zauzdati srpski nacionalizam. U njegovom dvorištu i pred njegovim očima stvorena je krvoločna zvijer.

Umjesto da Miloševićevi prethodnici i pokrovitelji odavno završe u kazamatima i doslovno okovani lancima pa bi se tako izbjegao i njegov hijerarhijski uspon, Titov je režim politički zatvarao one progresivne. Nasilnici su se kotili, a naprednjaci eliminirali. I zato se Titova Jugoslavija raspala u krvi. Iluzije o opstanku višenacionalne države s bratskim narodima, ali i nametnutim jedinstvom, nestale su u trenutku oslobađanja nagomilanog srpskog gnjeva i nenormalne potrebe da jedan narod preko svojih reprezenata politički i vojno ovlada prostorom dotadašnje Jugoslavije, državne tvorevine s jakim i krajnje pozitivnim uporištem u sudjelovanju na pobjedničkoj strani Drugog svjetskog rata, ali i na klimavom Titovom jednoumnom komunizmu. Nije prošlo ni deset godina od njegove smrti, a Jugoslavija se kao Maršalov životni projekt urušila kao kula od karata na prvom blažem povjetarcu.

Nije problem Tita bilo samo ono što se u Jugoslaviji radilo kroz zatvorsko sankcioniranje zbog verbalnog delikta, već i ono što se propustilo napraviti. Gledao je kratkoročno, umjetno i nasilno održavajući privid sloge među povijesno sukobljenim Hrvatima i Srbima. Poteze koji su mogli biti ključni za budućnost povukao je pogrešno. Eliminirao je, naime, progresivne Savku Dabčević Kučar i Miku Tripala s jedne, kao i Latinku Petrović i Marka Nikezića s druge strane. Nije dozvolio da ovakvi, krajnje normalni Hrvati i Srbi koji su htjeli da se i Hrvatska i Srbija liberaliziraju i moderniziraju, otvaraju novim znanjima i demokratiziraju, preuzmu kontrolu situacije i odigraju igru po pravilima. Panično ih se riješio jer su nudili ono čega se, suštinski ipak kao diktator, najviše bojao - slobode javne riječi, kritike i propitkivanja, drugačijeg razmišljanja i reformi. Hrabar pred nacističkim tenkovima, avionima i neprijateljskim divizijama, bio je slab i malen pred pjesnicima i političarima koji su razmišljali svojom glavom.

Povijest je pokazala da su carevi, kraljevi i razni vlastodršci, ako su i znali pobjeđivati u vojnim i političkim bitkama, uvijek gubili bitke kad bi napali umjetnike i pisce. Nije još pronađen način da se političkim i kaznenim mjerama pobijedi dobar stih, roman ili filozofski tekst. Veliki mecena i moćni car August protjerao je Ovidija u daleke Tome na Crno more, do danas se ne zna zašto, ali se zna da nije ljaga ostala na pjesniku "Metamorfoza" i na njegovu djelu, već na Augustovoj biografiji. Odavno su zaboravljeni svi pjesnici tog sjajnog doba koji su podilazili taštome caru, a za sva vremena u književnosti su opstali baš oni koji mu nisu pisali isprazne slavopojke poput Vergilija, Horacija i Ovidija. Upravo je nevjerojatno kako je mnogo vlastodržaca koji uvijek i nanovo zameću te unaprijed izgubljene bitke s neposlušnim piscima i filozofima, kao da im ništa ne kažu bezbrojni primjeri od Sokrata, Dantea, Držića, Galileja, Spinozze, Dostojevskog, Kundere i Solženjicina. Hapšenja, osude, protjerivanja i ubojstva pisaca i umjetnika, filozofa i kritičara vlasti zbog njihovih ideja, uvijek se i na neki način okrenu protiv onih koji hapse, osuđuju, protjeruju ili naređuju ubojstva. I zato, za Tita - palac dolje.

Povezane vijesti

• JUGOSLAVIJA - VJEČNA TEMA: Predsjednica ocrnila Nogometni klub Rijeku, gradonačelnik Obersnel joj žestoko uzvratio, a potom se javio Škoro
• IVO GOLDSTEIN PIŠE ZA GLAS ISTRE POVODOM 40 GODIŠNJICE MARŠALOVE SMRTI: "Tito jest bio diktator, ali je bio i čovjek s vizijom. Za njegove vladavine jugoslavenski prostor doživio je društveni i ekonomski procvat kakav se nije NIKADA DOGODIO, NI PRIJE NI POSLIJE NJEGOVE VLADAVINE"
• IVO GOLDSTEIN PIŠE ZA GLAS ISTRE POVODOM 40 GODIŠNJICE MARŠALOVE SMRTI: Tito jest bio diktator, ali je bio i čovjek s vizijom. Za njegove vladavine jugoslavenski prostor doživio je društveni i ekonomski procvat kakav se nije NIKADA DOGODIO, NI PRIJE NI POSLIJE NJEGOVE VLADAVINE