Franjo Tuđman, dvadeset i jednu godinu nakon smrti, za neke je 'otac Domovine', političar bez kojeg ne bi bilo ni moderne Hrvatske, a za druge kontroverzna ličnost koja je imala zasluge, prije svega za realizaciju vjekovnog sna o hrvatskoj neovisnosti, ali i mane o kojima će se povijest tek izjasniti. Zagreb se u svakom slučaju odužio Tuđmanu, prvo sa spomenikom prvog hrvatskog predsjednika, a od jučer i Spomenikom domovini, autora Nenada Fabijanića. ”Ćaća gleda ovo djelo, a djelo gleda ćaću. Nismo mogli bolje izabrati”, rekao je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, zahvalivši se i svima koji su svoje živote ugradili u Hrvatsku.

O Tuđmanu danas i njegovom djelu govori se i malo i puno. Najčešće kada se HDZ poziva na Tuđmana, bilo da je riječ o 'onom starom', Karamarkovom ili 'ovom novom', Plenkovićevom. Na Tuđmana se pozivaju i mnogi čija djela su u krajnjoj suprotnosti sa svime onime za što se zalagao predsjednik, a na hrvatskoj ljevici, kakva god bila, raspoloženje prema Tuđmanu je različito. Od osporavanja do ravnodušnosti, od poštovanja do ignoriranja.

Ako se vratimo dva desetljeća unatrag smrt Franje Tuđmana nikoga nije iznenadila. Bio je teško bolestan, nacija je znala mnoge detalje o njegovoj borbi za život i kada se u dva sata poslije ponoći naciji obratio akademik Vlatko Pavletić, predsjednik sabora svi su znali da slijedi tužna vijest. ”Prestalo je kucati veliko srce dr. Franje Tuđmana, državnika i državotvorca, prvog predsjednika moderne, nezavisne Hrvatske”.

Predsjednik je umro tri sata prije, 10. prosinca 1999. u 23.15 sati, nakon 41 dana borbe na sedmom katu u zagrebačkoj bolnici u Dubravi. ”Tata je umro”, javio je Miroslav Tuđman majci Ankici, uz napomenu da je bio uz njega. ”Suze su potekle, kao da sam ih cijeli život skupljala za taj nesretni dan”, kazala je poslije gospođa Tuđman.

Sve je počelo tri godine ranije, nakon sistematskog pregleda Franje Tuđmana. Dijagnoza je bila karcinom kardije, spoja jednjaka i želuca, a limfni čvorovi su ukazivali da se radi o malignoj bolesti. Tuđmanu je napravljena gastroskopija i dr. Andrija Hebrang koji se brinuo za njegovo zdravlje predložio je plan liječenja.

”Bitka nije izgubljena”, bodrio je Hebrang predsjednika, a na kraju je pala odluka da Tuđman ode po savjet i kod američkih liječnika u slavnu vojnu bolnicu Walter Reed. Otputovao je 11. studenog 1996. godine i tamo je ostao nešto manje od dva tjedna. ”Mi nismo da se izvrši operacija želuca, jer neće dati rezultat. Vaše je stanje jako ozbiljno”, direktni su bili američki liječnici koji Tuđmanu nisu predviđali još mnogo života. ”Možete s ovim stanjem živjeti još šest do devet mjeseci”, rekli su predsjedniku u lice.

”Borit ću se dalje”, bila je Tuđmanova reakcija, a onda je slijedio nakon povratka u Zagreb onaj govor na aerodromu koji će se kasnije u bezbroj prilika prepričavati.

Crni, žuti i zeleni vragovi o kojima je predsjednik govorio postat će pojmovi za 'zločestu' opoziciju, ali i pokazatelj kako je Tuđmanov sustav, tada već u zalazu, doživljavao politiku. U Zagreb je doputovao dr. Philippe Rougier, liječnik francuskog predsjednika i nagovorio bolesnog Tuđmana da se podvrgne kemoterapiji koju je uporno odbacivao. Rezultati su u početku bili dobri, Tuđman se oporavio baš u vrijeme kada je slijedila mirna integracija, a dobio je i novi mandat.

Povezane vijesti

• IPAK ĆE SE DOGODITI VELIKO SUČELJAVANJE! Grabar Kitarović ostale je televizije odbila, ali jednu nije
• Pokretanje Medicinskog fakulteta u Puli minirao je nekadašnji Tuđmanov ministar i STRUČNJAK ZA MOZAK
• Obilježena 21. godišnjica smrti Franje Tuđmana