Zbog specifičnih okolnosti oko Drugog svjetskog rata na području Hrvatske, zbog (po)ratnog sukoba Titovih antifašista i Pavelićevih ustaša, zbog često trajno podijeljenih obitelji čiji su se sinovi priključivali onoj vojsci koja je prva došla te pokupila tu mlađariju vodeći je u težak mukotrpan i brutalan rat, čak i danas, s odmakom od skoro 80 godina, u hrvatskom društvu i politici postoje duboke, neugodne, ali srećom ne i tako razorne podjele. Neslaganje oko tog dijela povijesti povremeno eskalira

Definitivno živimo u dvije Hrvatske ili u Hrvatskoj s dvije povijesti, barem kad je Drugi svjetski rat u pitanju. No, da se ne bi zavaravali, tako je i s Domovinskim ratom: za Hrvate je on oslobodilački, posebno kroz akciju „Oluja“ koju, s druge strane, Srbi na dotad okupiranim područjima, a za njih naravno „srpskim, smatraju etničkim čišćenjem. Riječ je o različitim pogledi na isti događaj otprije 25 godina. Vratimo se, međutim, situaciji oko Drugog svjetskog rata i reperkusijama punih 75 godina nakon njegovog završetka. Točno na današnji dan, 27. srpnja, pulski ogranak Društva Josip Broz Tito i Socijalistička radnička partija obilježavaju Dan ustanka naroda Hrvatske. Još pokoji veteran tog rata s Titovkom na glavi i petokrakom na čelu položit će vijenac na spomenik palim borcima i žrtvama fašizma. Dogodit će se to, prigodno, u Titovom parku, na obali u Puli. Igrom slučaja, samo koji dan prije toga, glazbenik Marko Perković Thompson, zbog domoljubnih pjesama obljubljen u velikom dijelu naroda, no kontroverzan zbog svog koketiranja s ustaštvom i NDH, u njemačkim je novinama, znamenitom Frankfurter Allgemeine Zeitungu, dao intervju kojim, opet, udara u temelje Titove Jugoslavije. Dok Titovi sljedbenici otvoreno promoviraju vrijednosti antifašizma čiji je on predvodnik, Thompson polusramežljivo zagovara ili zaziva drugačiji rasplet Drugog svjetskog rata. Između ovih situacija proizašlih iz istog vremenskog razdoblja, a predstavljaju dijametralno suprotne poglede, duboki je jaz, bezdan koji razdvaja dvije ideološki drugačije i povijesno suprotstavljene Hrvatske.

Mainstream izgleda ovako: Titov partizanski pokret kao dio pobjedničke savezničke alijanse porazio je fašističku Mussolinijevu Italiju, nacističku Hitlerovu Njemačku i kolaboracioniste u rasponu od Pavelićevih ustaša do Mihailovićevih četnika. U Drugom svjetskom ratu Tito se našao na strani pobjednika, a NDH je na strani gubitnika sramotno obilježena kao država s rasnim zakonima i logorima smrti. I tu čitava stvar, naizgled, postaje kristalno jasna, povijesno potkrijepljena brojnim dokazima koji, nažalost, govore o četiri godine ustaške torture prema drugim narodima.

No zbog specifičnih okolnosti oko Drugog svjetskog rata na području Hrvatske, zbog (po)ratnog sukoba Titovih antifašista i Pavelićevih ustaša, zbog često trajno podijeljenih obitelji čiji su se sinovi priključivali onoj vojsci koja je prva došla te pokupila tu mlađariju vodeći je u težak, mukotrpan i brutalan rat, čak i danas, s odmakom od skoro 80 godina, u hrvatskom društvu i politici postoje duboke, neugodne, ali srećom ne i tako razorne podjele. Neslaganje oko tog dijela povijesti povremeno eskalira. S ultra desne pozicije ponekad zapapri novi saborski zastupnik Zlatko Hasanbegović, dok je to donedavno radio Željko Glasnović. Govoreći o Drugom svjetskom ratu s pozicije političara njihovi su istupi, koliko god se s njima građani većinski ne slagali, ipak legitimni.

Politika trpi različitosti, makar i u krivoj interpretaciji povijesti. Hasanbegović, kao korifej trendovske, aktualne desnice, više ili manje transparentno zastupajući proendehazijske stavove često balansira na oštrici žileta. Vješto ekvilibrira pazeći da ne prijeđe tanku granicu koja dozvoljene javne istupe dijeli od nedozvoljenih.

Proteklog je pak tjedna zvijezda ponovno bio Marko Perković Thompson. Kontroverznim intervjuom u njemačkim novinama opet je otvorio stare i nedovoljno zaliječene rane. I opet je, nepogrešiv je dojam, relativizirao NDH. Nije u tom spornom razgovoru Thompsonov problem uglavnom opravdana kritika komunizma, nego nezgrapno veličanje onoga što je predstavljalo ustaštvo. Nekad je ta reminiscencija kod njega prikrivena, no provokacija je stalna. Naglašavanje evidentnih partizanskih i naknadno komunističkih zločina recept je kojim Thompson amortizira svu surovost i bestijalnost ustaškog režima. Poznati pjevač domoljubnih pjesama, koje sadržajem često skliznu u nedozvoljenu zonu veličanja poraženog režima, kao da ne shvaća ili ne želi prihvatiti da pobjednici pišu povijest, dok gubitnici ostaju uskraćeni i za ono malo situacija u kojima su možda bili u pravu. I zato povremeno i svjesno reaktualizira Drugi svjetski rat te u njemu poziciju Titovih antifašista i Pavelićeve NDH. Za zločine počinjene pod Pavelićem, Thompson će odmah uzvratiti da su ih počinili i oni pod Titom. Ni to nije daleko od istine, ali u svemu tome kao da zanemaruje da su ta dva tragična slučaja različita u kontekstu, okolnostima, poziciji i odnosima.

Puno je kompromitirajućih situacija s obje strane, Titove kao i one koja je prirasla srcu Marku Perkoviću Thompsonu, iz kojih se mogu utvrditi golemi razmjeri antidemokratskog, pa i zločinačkog ponašanja kako Titovog, tako i Pavelićevog režima. Premda, treba to naglasiti, Titov je bio puno, puno manje nehuman i, unatoč deficitu demokracije i slobode izražavanja mišljenja, u njemu se živjelo bolje i kvalitetnije nego što bi to bio slučaj da su fašisti i nacisti te njihovi partneri u NDH postali pobjednici Drugog svjetskog rata. O tragičnosti ratnog raspleta koji bi na pijedestal pobjednika postavio Sile Osovine, Veliki njemački Reich, Kraljevinu Italiju i japansko Carstvo sa svim njihovim satelitima uključujući i NDH, bolje je i ne razmišljati. Svijet bi živio u trajnom teroru, načičkan brojnim logorima smrti u kojima bi se istrebljivalo sve živo što ne odgovara njihovim rasnim zakonima i ludilu vođa Osovine.

Treba biti realan pa ne dovoditi u pitanje notornost činjenice da ni Titov režim nije bio bezgrešan: bilo je zabluda, krivih poteza, eliminacije nepodobnih, opasnih i demokratski orijentiranih. Bilo je ubijanja, masakriranja i masovnih nestanaka. Eto, upravo jučer javno je progovorio speleolog Mladen Kuka koji je prije 31 godinu otkrio masovnu grobnicu žrtava iz 1945. godine - znamenitu Jazovku.

“Još i danas me proganja 814 kostura iz jame Jazovka“, kaže Kuka u jednom dnevnom listu opisujući kako je 1989. pronašao stravično mjesto u kojem se, prvotno, mislilo da je poklano 475 djece, žena i muškaraca, bez optužnice, suđenja i prava na obranu.

„Čitavo vrijeme postavljam si pitanje u ime koje to ideologije ili uvjerenja čovjek može raditi takva zvjerstva i kako takva zvijer može doživjeti duboku starost“, pita se Kuka. Proteklih dana konačni broj ubijenih u 30 metara dubokoj jami zaustavio se na - 814! Speleolog je pojasnio svoje otkriće riječima - „čovjek se osjeća neobično kad ugleda hrpetinu kostiju, obuzeo me tup osjećaj od te nepregledne količine lubanja, bedrenih kosti i žica“. Poentirao je riječima - „nitko ne zaslužuje takav kraj“. Treba li reći da za zločin u jami Jazovka nikad nitko nije ni osuđen ni procesuiran, iako su ga, prema navodima svjedoka, počinili vojnici KNOJ-a, dok su ubijeni bili, jednim dijelom, ranjeni pripadnici Hrvatskih oružanih snaga. Partizani su neprijateljske vojnike ubijali metkom u potiljak pred samom jamom, nakon čega su ih gurali u Jazovku.

Naravno, lista Titovih i partizanskih grijeha, kao i komunističkih zločina, poduža je. Nadopunjavala se, u pravilnim ili nepravilnim razmacima, sve do njegove smrti. Samo koju godinu poslije Jazovke, a Bleiburg kao zločin par excellence da se i ne spominje, Titov je režim likvidirao Andriju Hebranga, Maršalovog dugogodišnjeg prijatelja i suborca. Karizmatični Hebrang kao konkurencija je zasmetao osjetljivom Titu koji mu je presudio kao navodnom Staljinovom čovjeku za vrijeme Rezolucije Informbiroa. Tito je tada formirao Goli otok. Odlučio se s navodnim Staljinovim ljudima u svojim redovima obračunati Staljinovim metodama - nasilnim preodgojem, mučenjima i likvidacijama. Svjedok svih tih događaja, Vladimir Velebit, rekao je da mu nije jasno „zašto je Tito dao zatvoriti Hebranga i zašto je pristao da ga ubiju“. „Za mene je to zagonetka“, tvrdi Vladimir Velebit. Hebrang je, inače, ubijen u zatvoru, bez suđenja. Službeno: počinio je samoubojstvo. UDB-a je pak pokušala Hebranga optužiti da je bio ustaški agent koji se ubio kad mu je ta izmišljotina navodno dokazana. Nekako u to vrijeme, a i malo kasnije, čak i bliski Titov suradnik Milovan Đilas, sekretar Centralnog komiteta i glavni za ideologiju, pada u trajnu nemilost. Iz sukoba s Titom izvukao je živu glavu koja, međutim, u ondašnjem rasporedu snaga nije previše vrijedila. On je, naime, kritizirao i samu pojavu Golog otoka.

„Tito je znao da njega i državu poslije revolucije može ugroziti jedino unutarpartijska komunistička opozicija. Sam Tito je dao naputke kako se ponašati prema zatočenicima Golog otoka, informbiroovcima - u haps, u logor, nego šta, kad hoće da služe drugima protivu svoje partije“, prepričavao je Đilas Titove naredbe. Đilas je poslije tvrdio da se na Politbirou o postupanju s logorašima nije raspravljalo i da je to bilo unaprijed onemogućeno Titovom svemoćnom samovoljom.

„Da je bilo diskusije, javile bi se razlike, izbili bi na površinu i drukčiji, razboritiji i humaniji postupci. Jer bilo nas je koji smo bili svjesni užasnosti osnivanja logora“. Đilas je iz prvog reda, sa stravičnim osobnim iskustvom, svjedočio o Titu koji postaje autokrat i diktator. Njegov pad je bio poruka ostalima koji su se zanijeli u liberalizaciji, otvorenosti i reformizmu. Radi se o tome da je Đilas bio osokoljen odlukama Šestog kongresa SKJ 1952. godine, kao i donošenjem Ustavnog zakona godinu kasnije. Smatrao je to - piše u Titovoj biografiji koju su napisala dva vrhunska intelektualca i povjesničara Slavko i Ivo Goldstein - važnim događajima u procesu demokratizacije. No pogriješio je odlazeći ne korak, nego miljama predaleko u dobronamjernoj i argumentiranoj kritici režima.

„Okamenjeni mozgovi“, „profesionalni revolucionari“, „birokratizovani glavari“, uz „Partiju koja se bavila svim i svačim“, „od morala do filatelije“, bili su po Đilasovom mišljenju glavna kočnica društvenog razvoja. Uz „birokratizam koji je veći neprijatelj od kapitalizma“. Zagovarao je stav da bi „KP trebala odustati od monopola vlasti te inicirati postupan prijelaz na višestranački sustav “. Po Đilasu je to bilo tako. Brzo je shvatio, sudjelujući u funkcioniranju države na samom vrhu, kuda to vodi. A Tito? Podivljao je na Đilasa! Optužio ga je za razbijanje i likvidaciju Partije! No neumorni kritičar Đilas nije stao. Išao je još dalje - napisao je tekst pod nazivom „Anatomija jednog morala“. Bila je to „nemilosrdna kritika nove partijske klase, vladajućeg državno-partijskog sloja i partizanske elite koja živi u zatvorenom i izdvojenom svijetu, po ljetovalištima, i zimovalištima, po svojim klubovima i svojim ložama u pozorištima i na stadionima“. Đilasova sol na Titovu ljutu ranu bila je objava tog teksta u najnakladnijem američkom tjedniku „Life“ u travnju 1954. Tada počinje Đilasov slobodni pad. Bez kočnica i padobrana sunovratio se na najnižu točku: optužen je da je „zbog utjecaja sa Zapada i liberalne demokracije odustao od klasne borbe“. „Otpadnik od marksizma“ Milovan Đilas, koji je „napustio naučni socijalizam“ i „izgubio vjeru u istorijsku ulogu radničke klase“ - nije se, međutim, htio pokoriti Titu. Još je dao intervju i New York Timesu! Na kraju je osuđen na sveukupno 13 godina zatvora. Kako su napisali Ivo i Slavko Goldstein, „u osnovi je Đilasove kalvarije to što Tito nije mogao podnijeti da netko u inozemstvu iz prve ruke svjedoči o njegovoj taštini, o kultu ličnosti i drugim anomalijama jugoslavenskog društva“.

„Na kongresu SKJ 1958. u Ljubljani Tito je govorio o revizionističkom i anarhističkom buncanju tog renegata Đilasa, pokvarenog i ludog čovjeka, izdajnika koji pljuje na najljepše tekovine revolucije - socijalizam“. Slavko i Ivo Goldstein napisali su da je Tito na kraju upravo tako vidio svog ratnog druga Milovana Đilasa. Time je Veliki Vođa zabio zadnji čavao u lijes nastavka demokratizacije društva, a Partiji je podario status potpune nedodirljivosti. Monopol KP je zacementiran.

Ovo su bile samo odabrane i ružne sličice iz političkog života Jugoslavije i njenih prapočetaka. Da se putem ne bismo potpuno zagubili u tim prostranstvima nepravdi i kažnjavanja nepodobnih i slobodnomislećih, stvari ipak treba pravilno postaviti na svoje mjesto. NDH je bila zločinačka tvorevina, sramota. Novi prilog tome je originalnim dokumentima potkrijepljena knjiga „Uspon i pad Ante Pavelića - Moj obračun s Poglavnikom“ čiji su autori Boris Rašeta i Goran Gavranović. U njoj čovjek koji je proglasio NDH, Slavko Kvaternik, kaže da su „Pavelićevi ustaše psihopati oboljelog mozga“. Upravo zato, ali i kad shvati zločinačku narav i patologiju ustaškog režima, čovjek se ne može zapitati zašto Thompson danas radi to što radi. Njegovo neslaganje s komunističkom ideologijom je legitimno i u tome nije ni originalan ni usamljen. Postoji niz razloga za neslaganje s Titom i unutarnjom politikom koju je kreirao vođa Nesvrstanih. No veličanje NDH ili samo prizvuk da se o tome radi teška je uvreda za čitav slobodni svijet. Postoji teza da je Thompsonova protukomunistička i antititoistička retorika ciljano i planski usmjerena prema nostalgičnoj hrvatskoj dijaspori koja u svojim enklavama priželjkuje „Jasenovac i Gradišku Staru“ što će platiti pet, deset ili petnaest eura po glavi samo da to čuje, zapjeva i proveseli se na tuđoj nevolji iz tamo neke ‘41., ‘42., ‘43., ‘44. i ‘45.

Povezane vijesti

• Unuka Josipa Broza Tita, Svetlana Broz, promovira svoju knjigu u Istri: Miloševiću i Tuđmanu su u osmišljavanju zločina pomogli stručnjaci. Bio je to MONSTRUOZAN PLAN
• PORUKA NA FACEBOOKU Thompson dao podršku predsjednici u borbi protiv komunista i POPLJUVAO SVOG KUMA MIROSLAVA ŠKORU
• Cijenjeni pulski odvjetnik i bivši državni tužitelj o Titu, Hasanbegoviću i Thompsonu: NEDOPUSTIVO JE IZJEDNAČAVANJE TITA I PAVELIĆA, PARTIZANA I USTAŠA