Andrej Plenković i Zoran Milanović u toj su mjeri zahladili odnose da je gotovo nemoguće da će do kraja mandata jednog i drugog biti uspostavljena bilo kakva konstruktivna suradnja. Pa i dijalog. Jedina nada ostaje da će se u Banskim dvorima i na Pantovčaku naći dovoljno jaki ljudi u okruženju premijera i predsjednika države koji će moći svojim 'šefovima' sugerirati da se neke stvari, zaleđene već mjesecima, počnu rješavati.

Ako se kalkulacije pokažu točnima i ako Davor Božinović postane novi ministar obrane, otvaraju se vrata za mogući dijalog Banskih dvora i Pantovčaka. Naime, Božinović, pravi politički kapitalac, čovjek vanrednog iskustva i znanja, prije svega mudar političar, u slučaju da postane ministar obrane mogao bi inicirati početak rješavanja mnogih problema ne samo iz domene vojnih poslova, već i mnogo šire. Ne direktno s Milanovićem, ali možda s još jednim mudrim i sposobnim čovjekom, Orsatom Miljenićem. Ili nekim drugim tko je blizak Milanoviću.

Sukob ega

Ego Plenkovića i Milanovića tako je jak da je nezamislivo da bi njih dvojica u budućnosti mogli spužvom prebrisati sve što je bilo do sada. Pale su jako teške riječi, mnoge uvrede i preko toga bi teško prešli i mnogo pomirljivije osobe nego što su to premijer i predsjednik. Ali, obojica su sigurno svjesni da ovo čemu svjedočimo nije dobro za državu. Svjesni su i toga da u ozbiljnim vremenima u kojima živimo treba postojati suradnja dva politička brda. Možda su manje svjesni koje će sve posljedice po politički život, ali i institucije ostati nakon ovog turbulentnog vremena u kojima su njih dvojica bili glavni protagonisti političke scene, ali to je sada i manje važno. Građani, koji ionako više ne vjeruju u politiku i političare, gotovo je i svejedno što je bilo.

Međutim, ovakvo stanje je dugoročno neodrživo. Nikakvi izbori to ne bi mogli promijeniti, jer da su sada parlamentarni izbori, HDZ bi opet pobijedio i Plenković bi ostao premijer. Kao što bi i Milanović bio predsjednik. Dakle, sve bi bilo po starom. Rekonstrukcija Vlade ipak nešto može promijeniti. Pogotovo ako premijer odluči da jednog od svojih najboljih ministara, Božinovića, iz osjetljivoj resora unutarnjih poslova prebaci u osjetljivi resor obrane.

Zoran Milanović prije svega cijeni Božinovića, pogotovo nakon svega što se dešavalo s Marijom Banožićem. Neusporedive su to dvije političke ličnosti, Banožić amater koji o obrani više-manje ništa nije znao ni naučio, i Božinović, koji je diplomirao, magistrirao i doktorirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu u području međunarodnih odnosa i nacionalne sigurnosti. Iza njega je zavidna politička i diplomatska karijera, od savjetnika u veleposlanstvima u Sofiji i Sarajevu, do veleposlanika u Srbiji, Crnoj Gori i u NATO-u. Bio je i predstojnik Ureda predsjednika Mesića, državni tajnik za europske integracije i politička pitanja u Ministarstvu vanjskih poslova, do mjesta potpredsjednika Vlade i ministra unutarnjih poslova. Ukratko, prošao je sve što se proći da, radio s ljudima i s desnog i s lijevog spektra.

Ako bi se vratili u prošlost, imenovanje Banožića za ministra obrane bila je velika greška. Ne samo zbog toga što je neiskusan političar koji iza sebe nije imao nikakvo pravo iskustvo, već i zbog toga što je nasjeo na taktiku nekih ljudi u HDZ-u koji su smatrali da će si pariranjem Milanoviću osigurati blistavu karijeru. Kada se vidjelo da je šef države trn u oku vladajućima možda se nekima činilo produktivno da ga podbada mlađahni ministar i to baš u resoru gdje dio kolača ima predsjednik države. Uostalom, on je vrhovni zapovjednik, kako god se to tumačilo u ratu i miru.

Taktika je bila kriva jer je Milanović za doručak pojeo Marija Banožića. Brzo se pokazalo da je ministar nekompetentan, da naprosto ne zna. Došao je nakon iskusnog generala Damira Krstičevića, čovjeka koji nikada ne bi napravio greške kao Banožić. A onda su slijedile katastrofe u odnosima između Milanovića i Banožića, pa je vjerojatno i premijeru bilo jasno da mora maknuti svog ministra. Učinio bi to mnogo prije da "blistava" oporba nije kao i u slučaju Vili Beroša krenula u ofenzivu koja je unaprijed bila osuđena na propast. Samo je produžila vijek Banožiću i još više zakomplicirala odnose dvojice najmoćnijih hrvatskih političara.

Milanovićev inat

Milanović se inatio i taj inat prenio i na vanjske poslove, tako da neki naši veleposlanici sjede u veleposlanstvima i šest, sedam godina, čekajući rotacije. Sve stoji, a po nekima bi tako moglo biti i do kraja predsjednikov i premijerovog mandata. Realnije je da se to neće dogoditi, ali treba netko tko će pokrenuti te zamrznute odnose dva brda.

I tu je Davor Božinović idealan. O nacionalnoj sigurnosti sve zna, o politici također, nije isključiv. Prošao je sve i svašta, pa u godinama u kojima je sigurno je skloniji i pragmatizmu. Treba samo sugovornika s Pantovčaka koji ima utjecaj na Milanovića, kao što bi Božinović imao utjecaj na Plenkovića. To bi pomoglo da se prije svega harmoniziraju odnosi šefa države i ministra obrane, ali i da se iza kulisa rješavaju mnogi problemi koji su se nagomilali u vrijeme fajta Milanovića i Plenkovića.

Božinoviću neće pasti na pamet da odrađuje male stranačke poslove kao ministar jednog od najvažnijeg resora u trenutku kada će taj resor zbog događaja u Europi postati još važniji. A bez "omiljenog" Banožića otupjet će i Milanovićeva retorika. Šef države i ministar pojavljivat će se zajedno, što i treba, donositi neke odluke dogovorom, kompromisima. Sigurno Božinović neće naivno uletjeti u unaprijed izgubljene bitke, niti će nametati rješenja koja su za šefa države neprihvatljiva. A to je već značajan korak naprijed.

Ostaje naravno problem tko će, ako uopće dođe do tog imenovanja, zamijeniti Božinovića na također osjetljivom mjestu ministra unutarnjih poslova. Nama tek predstoji proces stvarnog ulaska u Schengen, što i dalje nije gotova priča. S eurom problema neće biti, ali sa schengenskim prostorom itekako može. Na čekanju su Bugarska i Rumunjska, to je prije svega politička odluka i koliko god smo tehnički dio obavili, sada slijedi tek ono pravo. Božinovićevo iskustvo i u tome je važno, on bi kao ministar unutarnjih poslova mogao biti kompetentan pregovarač i lobist u Bruxellesu, gdje se donosi konačna odluka.

Pitanje Schengena

Kako sada stoje stvari, nismo mi baš tako blizu ulasku kao što nas političari uvjeravaju. Bilo bi sjajno da su oni u pravu, ali to treba ipak uzeti s rezervom. Zato veliki posao tek slijedi, a to je uvjeriti i one skeptične da je došlo vrijeme da Hrvatska preuzme brigu oko istočnih granica Europske unije. Tako premijer u rekonstrukciji treba voditi brigu i o tome.

Kasni li cijeli ovaj proces rekonstrukcije Vlade? Da, jako kasni. Trebalo je promjene napraviti znatno prije, ali sada smo tu gdje smo. Nažalost, Plenkovićev kabinet djeluje kao raštelani orkestar, a iskaču samo neki ministri. Većinu bi premijer mogao slobodno zamijeniti da se ništa ne dogodi. Naravno da to nije moguće, ali je dobro da odlaze barem neki koji su se pokazali zaista lošim i neiskorištenim.

Ostaje vidjeti i što dalje namjerava Zoran Milanović. Može li uopće netko iz njegovog okruženja sugerirati predsjedniku da smanji gas, jer političke koristi u stalnom napadu na vladajući HDZ ionako nema. Oporba je tako jadna da gotovo svi u državi smatraju da je u ovom času najbolje rješenje baš Andrej Plenković. Što i je. Možda će predstojeća rekonstrukcija i premještanje nekih ljudi na važna mjesta za državu ipak donijeti promjenu na bolje. Barem da Oružane snage i obavještajna zajednica funkcioniraju bez pritiska politike, a da vanjski poslovi rade svoj posao u kojem su imenovanja novih diplomata na dnevnom redu. Za državu i to bi bio veliki pomak na bolje.

Povezane vijesti

• Crobarometar: Plenković popularniji od Milanovića
• Plenković o Milanovićevoj kandidaturi: Ovo je demokratska država i SVATKO SE MOŽE KANDIDIRATI
• Nije mi jasno kako se Milanović koji je napravio toliki dug može kandidirati