Prava je istina objelodanjena upravo u filmu. Prije četiri godine uspjeli smo locirati pilota koji nam je priznao da je on pogriješio i da je kontroli leta, koja ga je pitala gdje leti i što prevozi, umjesto da kaže da leti za Trst rekao da leti za Ljubljanu. Ovdje su se stvari počele komplicirati i dva MiG-a natjerala su nas da sletimo u zagrebačku zračnu luku, koja je bila pod kontrolom JNA, priča nam Kikaš

- Na današnji dan prije 28 godina čamio sam u ćeliji vojnog zatvora u Beogradu. U njemu sam bio tri mjeseca. Tukli su me i prijetili mi, ali nisu me slomili, ni mene ni moje domoljublje, započeo je razgovor Anton Kikaš, koji je Pulu posjetio povodom projekcije filma "Nisam se bojao umrijeti", u režiji Jakova Sedlara. Film govori o njegovom legendarnom pokušaju dovođenja aviona punog oružja u Hrvatsku 1991. godine.

Avion pun oružja

Naš je sugovornik, naime, u Kanadi i SAD-u na početku rata za obranu Hrvatske prikupio milijune dolara, te svojim i novcem hrvatskih iseljenika kupio oružje za obranu domovine. U dogovoru s MUP-om, koji su pristali prihvatiti ovakav "dar", stupio je u kontakt sa švercerima oružja.

Najprije se, kako nam priča, našao s jednima u Budimpešti, onda u Beču, ali tek je u Frankfurtu uspio sklopiti posao te uputiti se u Južnoafričku Republiku gdje je, za transport i krijumčarenje oružja, dobio zrakoplov Uganda airlinesa Boeing 737 s posadom. Njime je trebao prevesti čak 18 tona lakog pješačkog i protuoklopnog naoružanja namijenjenog Ministarstvu unutarnjih poslova i Zboru narodne garde.

U avionu je, priča nam, bio jedini putnik. Prema planu trebali su letjeti u Trst, no negdje iznad Bihaća na avion su, upravo iz Pule, dignuta dva MiG-a koja su ih prisilila na slijetanje u Zagreb.

Kikaša pitamo zna li se, nakon gotovo tri desetljeća, što je točno pošlo po krivu.

- Prava je istina objelodanjena upravo u filmu. Prije četiri godine uspjeli smo locirati pilota koji nam je priznao da je on pogriješio i da je kontroli leta, koja ga je pitala gdje leti i što prevozi, umjesto da kaže da leti za Trst rekao da leti za Ljubljanu. Ovdje su se stvari počele komplicirati i dva MiG-a natjerala su nas da sletimo u zagrebačku zračnu luku, koja je bila pod kontrolom JNA, priča nam Kikaš. No, odmah dodaje kako se očito znalo da on dolazi, ali ne i kada. Ta je informacija, siguran je, morala procuriti iz hrvatskih redova.

- Imao sam dogovor s MUP-om, a s mojom akcijom bila je upoznata i slovenska vlada. U Ljubljani nas je čekalo šest šlepera kako bi otpremili oružje. Znali su da dolazim, ali nisu znali kada. Čak ni ja nisam bio siguran kada točno letim, jer je let tri-četiri puta odgođen, prisjeća se Kikaš ne želeći govoriti o imenima izdajnika.

- Da pilot nije pogriješio akcija bi sigurno bila uspjela. Sama činjenica da smo došli nadomak Hrvatske dovoljno govori o tome da smo sve dobro napravili. Naravno da mi je danas žao, ali isključivo radi neuspjeha, siguran je Kikaš navodeći da je na pisti zračne luke Pleso naoružanje zaplijenjeno, a on uhićen. U vojnom zatvoru ostao je sve dok, uz posredovanje Gojka Šuška, nije razmijenjen za generala JNA Milana Aksentijevića kojeg su u to vrijeme zarobile hrvatske postrojbe.

Nakon avanture, koje se ne bi posramio ni filmski akcijski junak, vratio se u Kanadu gdje je nastavio prikupljati novac za pomoć Hrvatskoj. No, unatoč neuspjehu, Kikaš kaže kako bi sve ponovio i to bez razmišljanja.

- Bez ikakve dvojbe i to s još većim žarom. Kada bi Hrvatskoj prijetila ugroza, sve bih ponovio. Nije to bila samo neka avantura. Svjesno sam stavio život na kocku. U to sam vrijeme bio uspješan biznismen i u ovaj sam pothvat ušao trezveno i svjesno, jasan je Kikaš koji napominje da mu je jedino žao što je cijeli poduhvat propao jer su bili nadomak cilja.

Mladi vole hrvatski sport

Danas, priznaje nam, doživljava novi preporod domoljublja. To potkrepljuje činjenicom da je u zadnjih godinu dana u Hrvatskoj bio čak sedam puta, a čak su i njegovi sinovi, Robert i Marko na koje je iznimno ponosan, ovdje ljetovali. Odaje nam da se nada da će i oni za svoje supruge odabrati Hrvatice. Uostalom, kao i on njihovu majku, rodom iz Petrinje koju je kao drugu suprugu upoznao nedugo nakon izlaska iz zatvora na dobrotvornoj večeri za Petrinju koja je organizirana u Kanadi.

S domovinom, priča nam, i dalje osjeća jaku povezanost koju je prenio na sinove. Tako ih je, kako nam priča, punih 11 godina svake subote sam vozio u hrvatsku školu, pa Hrvatsku vole jednako kao i Kanadu.

- Mlade generacije Hrvata u iseljeništvu vole Hrvatsku zahvaljujući uspjesima naših sportaša, posebice nogometa. I ja stalno u svojim govorima ističem da je Hrvatska svjetska velesila u sportu. Malo tko, primjerice, zna da je na Olimpijskim igrama u Riju Hrvatska bila četvrta najbogatija država u zlatnim medaljama u odnosnu na broj stanovnika, a prva u Europi! Eto, to je nešto po čemu svi znaju za nas i na čemu bismo morali brendirati Hrvatsku, gorljivo se zalaže naš najpoznatiji hrvatski emigrant.

Na pitanje kako gleda na Hrvatsku danas, je li to ona za koju se borio, priznaje da ga rastužuje činjenica što se sve više mladih iseljava. Svjestan je, kaže, da se iseljavaju cijele obitelji i da za njih povratka nema.

- Zabrinut sam kada gledam koji putem ide Hrvatska, zabrinjava me što je lani odobreno 65 tisuća privremenih dozvola za rad, što u Hrvatskoj više nema tko raditi, iskren je Kikaš navodeći da se to može promijeniti samo s više fleksibilnosti prema investitorima, koji se trebaju u što većem broju privući u Hrvatsku.

- Hrvatska se treba gospodarski pokrenuti i investicije su pravi put za to. Zemlja se mora otvoriti investicijama, ali ne samo deklarativno već to pokazati konkretno na terenu - od toga da potencijalne investitore ne gušimo s birokracijom do povlastica kojima ih i druge države mame, smatra Kikaš. Na pitanje je li on ikada investirao u Hrvatsku priznaje da je ovdje "ulupao" milijun maraka. Prvi je puta investirao 1995., a onda i dvije godine nakon. Oba je puta izgubio po pola milijuna maraka jer su ga hrvatski partneri prevarili.

*****

Pula je grad koji diše

U Puli je, priča nam Kikaš, bio jednom i to prije 35 godina. Jučer je gradom prošetao i jako su ga se dojmile dvije stvari.

- Prvo što sam primijetio su kružni tokovi, mnogi su napravljeni, neki se tek grade. Riječ je o suvremenom načinu prometovanja po kojima se vidi da grad napreduje. Druga stvar je osjećaj prostornosti u gradu. Pula nije tipičan grad u kojemu je sve nagurano, dok šećete nemate osjećaj pritiska već imate osjećaj prostora, vidi se da je Pula grad koji živi i duboko diše i nema u njemu borbe za svaki milimetar prostora kao što je to u drugim gradovima, smatra Kikaš.

******

Promocija filma

Promociju filma u Domu hrvatskih branitelja organizirala je HVIDR-a i udruge proizašle iz Domovinskog rata u suradnji s Udrugom veterana 1. hrvatskog gardijskog zdruga i udrugama branitelja Primorsko-goranske županije. Prije promocije filma položili su vijence na Spomenik braniteljima na rivi, a polaganju su nazočili i članovi Povijesne postrojbe hrvatske vojske - Gradska straža Bakar te Karlovačka građanska garda u svojim živopisnim odorama.

******

Bez priznanja hrvatske vlasti

Na pitanje smatra li da Hrvatska država nije dovoljno nagradila njegovu žrtvu, inače vrlo razgovorljiv Kikaš, ipak malo zastaje. Veli da odgovor na to pitanje ima, ali ne zna kako bi ga oblikovao.

- Institut za liderstvo i inovacije u Torontu izdao je knjigu u povodu 150. obljetnice Dana državnosti Kanade "150 istaknutih Kanađana". Ja sam među njima, a Kanada ima 37 milijuna stanovnika. Također, taj Institut svake godine dodjeljuje prestižnu nagradu dvanaestorici istaknutih Kanađana, a prošle sam godine ja bio dobitnik. Engleska kraljica Elizabeta dodijelila mi je 2012. godine za doprinos Kanadi dijamantnu jubilarnu nagradu. Vi me pitate jesam li dobio kakvo priznanje od hrvatske vlade? Nisam, ali zapravo me to uopće ne smeta. Dovoljna mi je nagrada da me ljudi prepoznaju i kada mi kažu "Molili smo se za vas", kaže nam Kikaš, dodajući da će mu plaketu za doprinos u obrani domovine uskoro dodijeliti Hrvatski generalski zbor. No, službena vlast još nije.

*****

Milijun kuna za studij na hrvatskom

Kikaš je poznat i po tome što je u Kanadi pokrenuo katedru za hrvatske studije. To je uspio, priča nam nakon što je '87. i '89. godine na dva banketa za tu namjenu prikupio čak milijun dolara. Studije svake godine pohađa 40-ak studenata koji studiraju hrvatski jezik i kulturu. Inače, u Kanadi ima, veli nam Kikaš čak 150 tisuća Hrvata, a na području Toronta i južnog Ontarija više od 80 tisuća. Da su veze između njih i domovine jake potvrđuju i dvije direktne avionske linije Toronto-Zagreb.

Povezane vijesti

• Hrvatska ima neku novu dijasporu. HDZ JE U IRSKOJ DOBIO - JEDAN JEDINI GLAS
• Mateo Polić, dečko koji još nema 30 godina a već je uspio u Kanadi, OBJAŠNJAVA U ČEMU JE TAJNA
• Konferencija: Doznake od iseljenika iz inozemstva važan dio bilance