utjecaj dezinformacija
Tomislav Levak: Hrvatska se godinama nalazi u "donjem domu" europskih zemalja po razini medijske pismenosti
(Snimio Gojko Mitić)
Nedavno je u Ministarstvu kulture i medija održan tematski sastanak Nacionalnog koordinacijskog odbora za provedbu mjera Akcijskog plana razvoja kulture i medija te kampanja Vijeća Europe i OESS-a za sigurnost novinara. Član toga odbora, Osječanin dr. sc. Tomislav Levak, predavač na Odjelu za kulturologiju Akademije za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku (nekadašnji novinar Glasa Slavonije i drugih dnevnih novina), izlagao je o dezinformacijskim sadržajima i narativima te praktičnoj provjeri objavljenih činjenica i informacija (fact-checking). Upravo o toj temi razgovarali smo s Levakom.
Pogoršanje stanja
Lažnim vijestima (fake news), koje mogu biti i sigurnosna prijetnja, bavili ste se još u svojoj doktorskoj disertaciji, koju ste ove godine obranili kao krunu Poslijediplomskog interdisciplinarnog sveučilišnog studija Komunikologija na Doktorskoj školi Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Jesu li vas za tu tematiku zainteresirala upravo iskustva iz novinarske karijere?
– Moram priznati kako me ovo pitanje natjeralo da se malo zamislim. Naime, mnogima je proteklih godina bila zanimljiva tema moje doktorske disertacije, kojom sam se, bar u te svrhe i u tom obliku, počeo baviti među prvima u Hrvatskoj. No kada god su me pitali za razloge proučavanja upravo te tematike, nekako sam ih primarno nalazio u tada još vrućim poznatim slučajevima Brexita, odnosno referenduma za izlazak Velike Britanije iz Europske unije, i kampanje uoči izbora za predsjednika SAD-a 2016. koji su, zbog svih događaja u okviru njih, tu problematiku ponajviše i stavili u fokus globalne javnosti.
S druge strane, kako u svojem akademskom radu posebnu pozornost posvećujem novim, digitalnim medijima, intrigiralo me da dezinformacijske sadržaje i narative – koji su se i tada i danas nerijetko označavali upravo terminom "lažne vijesti", odnosno fake news – promatram upravo u suvremenom novomedijskom okruženju koje je dobrim dijelom i zaslužno za stvaranje plodnog tla za eskalaciju toga problema.
No, kada ste me ovo upitali, osvijestio sam da korijeni zanimanja za tu tematiku vjerojatno sežu još ranije i dublje jer sam se kroz svoju gotovo dva desetljeća dugu novinarsku karijeru susretao s različitim oblicima misinformacija, malinformacija, poluistina, manipulacija i drugih vrsta ili "bliskih srodnika" dezinformacija. Pri tome moram naglasiti da ih nikada nisam proizvodio, bar ne namjerno…
Kao epilog prilično mukotrpnog višegodišnjeg istraživanja napisao sam i obranio disertaciju "Obilježja širenja dezinformacija i lažnih vijesti posredstvom internetskih društvenih mreža i komunikacijskih platformi".
Hoće li usvojene mjere iz Nacionalnog i Akcijskog plana razvoja kulture i medija, koje podrazumijevaju unapređenje uloge medija i statusa novinarske profesije, kao i promicanje medijske pismenosti, doista ostaviti željenog traga u radu hrvatskih novinara?
– Kao što i stoji u njegovu tekstu, Nacionalni plan razvoja kulture i medija za razdoblje od 2023. do 2027., koji je usvojen na samom kraju 2023., prvi je sveobuhvatni strateški dokument kulturnog i medijskog sektora u Hrvatskoj nakon Strategije kulturnog razvitka, objavljene još 2003. godine. Istodobno, donesen je i jednogodišnji Akcijski plan razvoja kulture i medija, s intencijom da se "obnavlja" svake godine. Strategije i planovi takve i sličnih vrsta nužni su kao svojevrsne temeljne odrednice za razvoj drugih dokumenata i akata te poduzimanje konkretnih mjera u praksi.
S te strane, dobro je da su doneseni spomenuti dokumenti, kao i da sadržavaju stavke i predviđaju poteze koje ste naveli. S druge strane, oni nikako ne smiju ostati mrtvo slovo na papiru jer onda ništa nismo postigli. Krajnji je trenutak da se pokuša vratiti dignitet novinarskoj profesiji, o kojoj danas mnogi nemaju lijepih riječi, što je, nažalost, vidljivo i u Hrvatskoj.
Prema rezultatima istraživanja iz lipnja na internetskoj platformi Statista, samo 32 posto odraslih u Hrvatskoj većinom vjeruje vijestima objavljenima u tzv. tradicionalnim medijima, što je 2 posto manje nego godinu prije. To je zabrinjavajući podatak, kao i činjenica da se Hrvatska već godinama nalazi u "donjem domu" europskih zemalja po razini medijske pismenosti. Nadam se i vjerujem da će ovaj odbor dati vrijedan doprinos poboljšanju aktualnog stanja.
Kritičko razmišljanje
Tko bi bili željeni neovisni provjeravatelji informacija (fact-checkeri), postoje li oni danas u nekim medijima u Hrvatskoj?
– Već nekoliko godina svjedoci smo pogoršanja stanja na medijskoj sceni u Hrvatskoj, ali i u zemljama u okruženju. Uz časne iznimke, novinara u redakcijama i dopisništvima u pravilu sve je manje, pri čemu se opseg poslova povećao, a plaće u globalu smanjile.
U takvoj situaciji zapravo si nitko ne može priuštiti zaposlenike zadužene isključivo za provjeru informacija prije njihove objave, kao što ih imaju neki etablirani mediji u zapadnoeuropskim demokracijama i SAD-u. Međutim, u opisu posla novinara i urednika je da se informacije provjeravaju prije objave, što se, ne sumnjam, redovito i provodi, bar u vjerodostojnijim medijima.
Idealni fact-checkeri trebali bi biti politički i financijski neovisni, što je moguće više objektivni te s dovoljno znanja, iskustva i društvene odgovornosti da znaju i žele razlučiti točnu od netočne informacije.
Svakako je bolje provjeriti informacije prije objave nego provoditi tzv. post fact-checking, a to potonje osnova je rada većine registriranih provjeravatelja informacija u svijetu. Naime, dokazano je, ispravci ili demantiji često imaju mnogo slabiji učinak nego dezinformacijski sadržaj koji pobijaju, pri čemu je pitanje koliko će ljudi uopće i pročitati demanti.
Koliko bi u toj priči bilo važno uvođenje medijske pismenosti u školski kurikulum?
– Svi mi koji se bavimo medijskim obrazovanjem slažemo se kako bi upravo uvođenje medijske pismenosti i razvoj kritičkoga razmišljanja ne samo u školski kurikulum, nego i u predškolski odgoj, bilo važan, možda i najvažniji, korak u borbi protiv pošasti zvane dezinformacije.
Naime, djeca u izravan dodir s različitim vrstama medija dolaze već u ranoj dobi, a mi nemamo pravi odgovor na to. Samo kao primjer – Finska, koja je već godinama na vrhu ljestvice europskih zemalja po razini medijske pismenosti, dokazano ima znatno manje zabilježenih dezinformacijskih sadržaja u javnom prostoru.
Borba protiv dezinformacija na razini Europske unije, pa tako i Hrvatske, trebala bi biti jedan od najvećih izazova za demokraciju. Vidite li zasad kakve konkretne pomake?
– Činjenica jest da su se institucije EU-a prije nekoliko godina uhvatile u koštac s tim problemom, a već su povučeni i konkretni potezi. Od važnijih valja izdvojiti Akcijski plan protiv dezinformacija i Kodeks prakse o dezinformacijama, koji su doneseni 2018., zatim nedavno izglasan Digital Service Act (DSA), odnosno Zakon o digitalnim uslugama, i Zakon o umjetnoj inteligenciji, EU AI Act, koji je Vijeće Europske unije usvojilo u svibnju 2024.
Naime, umjetna inteligencija novi je golemi izazov u toj borbi. Unatoč navedenom i drugim pokušajima, mi smo i dalje bar nekoliko koraka iza ovog galopirajućeg problema.
Duboke podjele
Koliko je hrvatsko društvo danas otporno na dezinformacije?
– Plašim se da nije, kao uostalom ni dobar dio jugoistočne Europe. Uz one univerzalne razloge i uzroke – kao što su razvoj novih digitalnih medija, kojima se sve brže i jače šire (dez)informacije, promjena načina komunikacije, u kojoj smo svi postali tzv. prosumeri, odnosno i proizvođači i konzumenti, porast vjerovanja u teorije urote, viralno širenje vijesti i druge – tu su ponovo i činjenice kao što su niska razina medijske pismenosti te pad povjerenja u društvene institucije, ponajprije medije.
Također, hrvatsko društvo danas je većinom duboko podijeljeno između tzv. desnih i lijevih opcija, a više je istraživanja dokazalo da su politički radikalnije orijentirani građani skloniji dijeljenju i diseminaciji dezinformacijskih sadržaja i narativa.
COVID-19, stvarna opasnost od te bolesti i učinkovitost cjepiva definitivno su bile jedna od tema o kojima se moglo pročitati posve oprečne komentare, osobito u komentarima ljudi ispod tekstova, ali ponekad i u javno izrečenim stavovima. Je li to, uz agresiju Rusije na Ukrajinu, bila najčešća tema onih koji su objavljivali i objavljuju dezinformacije?
– Prema istraživanjima i analizama koje sam proveo posljednjih godina, izdvojila su se četiri glavna područja u kojima su dezinformacije najopasnije. To su: zdravstvo, politika, sigurnosna pitanja i gospodarstvo.
Pandemija COVID-19 i invazija Rusije na Ukrajinu itekako se uklapaju u to. Teško je reći da su to bile najčešće teme, ali su definitivno svojom ozbiljnošću i utjecajem dale novi zamah tom problemu.
Slično je postalo i s politikom, pa se stavovi većine hrvatskih stranaka ljudima pokušavaju "proturati" kroz tek naizgled iskrene reakcije pojedinih građana na određena zbivanja, a zapravo "stranačkih komentatora". Ovisno o tome je li portal više lijevi ili desni, komentari su gotovo jednoznačni i svakome objektivnijem beskrajno dosadni. Kako se uopće možemo boriti sa širenjem lažnih vijesti preko društvenih mreža i komunikacijskih platformi, kao i s opasnostima i posljedicama toga?
– Što se tiče navedenih "komentara" i "komentatora", u dobrom dijelu slučajeva riječ je o računalnim botovima, a ne stvarnim osobama, što je iskusnijem oku dobro i vidljivo. Naravno, to je poseban problem. Što se tiče načina borbe, ponovit ću – uza sve ostale potencijalne alate i načine, ključno je podizanje razine javne svijesti i medijske pismenosti.
Jednostavno, danas informacije treba uzimati s velikom dozom opreza, sve eventualno sumnjivo provjeriti u bar još dva-tri relevantna izvora i, što je posebno važno – nikako ne dijeliti dalje informacije u čiju istinitost i točnost nismo sigurni. Već time svatko od nas dao bi bar mali doprinos u toj teškoj i iscrpljujućoj borbi.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
