Dana Budisavljević: "Izborila sam se sa svojim višeznačnim identitetima, nadam se da će i Hrvatska naći svoj mir sa svojim identitetom" (Vladimira Spindler)
O Diani Budisavljević, samozatajnoj, hrabroj ženi koja je od sigurne smrti u ustaškim logorima spasila više od deset tisuća pravoslavne djece, ništa nismo znali do igrano-dokumentarnog filma Dane Budisavljević "Dnevnik Diane Budisavljević".
Priča je o zaboravljenoj heroini iz Drugog svjetskog rata, Austrijanki koja je udajom za liječnika Julija Budisavljevića došla u Zagreb. Početkom rata imala je 50 godina, postala baka i živjela u središtu grada. Kada saznaje što se događa u ustaškim logorima, koristeći svoje austrijsko podrijetlo, apelira na vlast, crkvu i Crveni križ da spase barem djecu i s prijateljima pokreće veliku akciju.
Nikad prije nisam čula za Dianu
Ova "istinita priča o najboljim ljudima u najgorim vremenima" premijerno će biti prikazana za osam dana, 18. srpnja na Pulskom filmskom festivalu u Areni. Nakon toga odlazi na Motovun Film Festival i na Splitsko ljeto, dok se u Zagrebu očekuje ove jeseni.
Dianu glumi Alma Prica, a u filmu među ostalim glume Igor Samobor, Ermin Bravo, Biserka Ipša, Areta Ćurković, Mirjana Karanović, Vilim Matula, Krešimir Mikić, Livio Badurina. Direktor fotografije je Jasenko Rasol, a scenarij je uz redateljicu radila Jelena Paljan. Producent filma je Hulahop iz Hrvatske, a koproducenti slovenski December film i srpski This and That productions. Uoči pulske premijere razgovarali smo s redateljicom Danom Budisavljević.
- Zašto je desetljećima prešućivano Dianino velebno djelo, koje višestruko nadmašuje Schindlerovu listu od spašenih 1.200 Židova?
- To je potpuno neobjašnjivo. Odnosno, objašnjivo je našim realitetom - Diana kao Austrijanka i pripadnica građanske klase nije bila po mjeri komunističkog režima, njezina unuka pronašla je 'Dnevnik' osamdesetih godina, dok se prevodio i pripremao za objavu došao je novi rat što je obustavilo izdavanje. Nakon Domovinskog rata nikoga nije zanimalo spašavanje Srba iz Drugog svjetskog rata... i tako. Evo nas sada, skoro 80 godina nakon događaja i 40 godina nakon Dianine smrti (umrla je 1978.), priča postaje široko poznata.
- Kako ste došli na ideju da radite ovaj film?
- Film je na neki način našao mene. Između imena Diana i Dana samo je jedno slovo razlike, a prezime je isto. Pri mom posjetu Jasenovcu, tadašnja ravnateljica dala mi je knjigu "Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945" i pitala da li smo u rodu, znam li nešto više o njoj. Ja nikada prije nisam čula za Dianu, a kasnije se ispostavilo da sam u daljnjem rodu s njezinim suprugom Julijem Budisavljevićem i da se moja baka družila s njima. Međutim, i moja baka je već bila pokojna te 2010. godine kad sam pročitala Dianin dnevnik. Bilo mi je toliko žao da smo zakasnili. Nakon pročitane knjige bila sam potpuno fascinirana Dianom, njezinim suradnicima i svime što su učinili. Toliko bih voljela da sam ih mogla upoznati.
Otvorenog srca i uma
- Filmski kritičar Dragan Rubeša u nedavnoj najavi Pulskog filmskog festivala piše da će Vrdoljakovom filmu "General" ideološki antipod biti vaš film, kojeg on naziva antifašističkim doksom. Je li to preuska, također ideološka odrednica?
- Ne bi bilo pristojno komentirati "Generala", ili bio koji drugi film koji još nisam pogledala. Moj film "Dnevnik Diane Budisavljević" jest antifašistički i antiratni, ali je u formi igrano - dokumentarni.
- Ovaj vaš prvi dugometražni film uistinu je šamarčina i neoboriv (prije svega arhivski) argument svim aktualnim ustaškim revizionistima i ustašofilima koji se već 30 godina trude relativizirati ili negirati zločinački karakter NDH-a. Koliko vama teško pada to što se, već 30 godina ustrajno relativizira, umanjuje ili otvoreno brane i promiče NDH i ustaše kao domoljubi i borci za samostalnu Hrvatske, dok se partizani etiketiraju kao zločinci?
- Kad krećem u neki film, nikad ne idem s definiranom tezom ili unaprijed pripremljenim zaključkom. Ušla sam u istraživanje zaista otvorenog srca i uma, prije svega slijedeći Dianine tragove i ono što je ona zapisala. Svoja uvjerenja ostavila sam po strani i zbog činjenice da je doba NDH za vrijeme komunizma bio veliki tabu o kojem se malo i jednostrano učilo. Ono što sam zaključila kroz višegodišnje istraživanje i rad na filmu jest da komunisti jesu neke stvari prešutjeli, u smislu da su sebi pripisali sve zasluge za otpor fašizmu i nacizmu, ali oko NDH nema dvojbe.