Nakon što je njegova premijera na Pulskom filmskom festivalu 4. rujna u Areni bila rasprodana, dokumentarni film "Berge Istra" prikazat će se u dva dijela, preksutra (nedjelja) te iduće nedjelje, 27. prosinca, u 20.10 sati na Prvom programu HTV-a, dok će integralna verzija biti prikazana u veljači na Trećem programu HTV-a. Ova televizijska premijera održava se na 45. godišnjicu nestanka i 50. godišnjicu postavljanja kobilice Berge Istre. Povod je to za razgovor s autorima filma Draženom Majićem i Zoranom Angeleskim.

- Zbog čega je priča o Berge Istri toliko dugo prešućivana, kao da je zajedno s brodom potonula na dno Tihog oceana, tamo negdje kod otoka Mindanaa gdje je bila njegova zadnja zabilježena pozicija?

ANGELESKI: Šutnja, tajnost, nepokretanje pravodobne potrage za brodom, a kasnije netransparentna i nikad završena službena istraga o uzrocima potonuća posljedica su, prije svega, neodgovornosti i količine tadašnje moći norveškog brodovlasnika Sigvala Bergesena. Ta tajnost za nas je bila i politički prilično otrežnjavajuća jer smo navikli takvo ponašanje vezati uz krhke demokratske i pravne države na ovim našim prostorima. Štoviše, u danima i tjednima nakon tragedije Berge Istre, pisanje naše tadašnje štampe, dakle socijalističkih novina pod kontrolom jedne partije, bilo je bitno slobodnije u tretmanu ove tragedije od službenih vlasti jedne super razvijene Norveške. Naime, u jednom dijelu filma norveški kapetan Eilers, koji je vozio blizance Berge Istre, kaže: "Cijela istraga je bila tajna. Istina nikad nije postala službena. Čak ni ovo što sam vam ja iznio nije službeno." Prilično je kukavički zvučala jedna od prvih izjava za javnost starog Bergesena da je za tragediju možda kriva ljudska pogreška. Htio je, dakle, prebaciti odgovornost na svoju posadu, a ne na svoju pohlepnu poslovnu politiku kontinuiranog prijevoza nafte odnosno rudače i rizične popravke tijekom plovidbe, a ne u lukama. Što se Uljanika tiče, on je brod proizveo po tada najvišim standardima, do isporuke sve su nadzirale visoko stručne revizorske osiguravajuće tvrtke.

Demistificiranje mita

- Ti divovski brodovi iz serije Berge građeni su u Jugoslaviji, u pulskom Uljaniku, za norveškog naručitelja. Kako tumačite to da je jedna socijalistička država dobila posao kompanije u vlasništvu vrlo utjecajnog, bogatog brodara?

MAJIĆ: Uljanik je Sigvala Bergesena privukao nižom cijenom u trenutku kad su druga brodogradilišta bila puna narudžbi, a snažno je narasla svjetska potražnja za mega brodovima. To se dogodilo u trenutku ekonomske i političke liberalizacije socijalističkog režima. Grupa Uljanikovih inžinjera i menadžera uvidjela je da na tržištu postoji slobodan prostor i na vrlo radikalan način odlučila ga popuniti: Uljanik je iz korijena promijenio dotadašnju tehnologiju i proizvodne procese. Bilo je tu puno problema i sukoba: između stare i mlade partijske garde, između domaćih i furešta, između birokrata i vizionara... Međutim, ti su problemi na razne kreativne načine prevladani. Siguran sam da i danas u Puli postoje stručnjaci koji mogu pronaći slobodne niše na tržištu, koji mogu osmisliti svjetski priznate inovacije, ali nisam siguran da oni u postojećem pulskom društveno političkom okruženju mogu dobiti šansu.

- Dugo se vremena nagađao uzrok pomorske tragedije Berge Istre. Priču koju sam u mladosti najčešće slušao jest da je brod namjerno potopljen. Vi ste u dokumentarcu otpetljali čvor. Kakav je osjećaj kad stojite pred događajem o kojem ste slušali svakojake štorije i onda stavite točku na kraj?

ANGELESKI: Nije nam plan bio staviti točku na kraj. Dali smo sve od sebe da čim više osvijetlimo jedan, možda i planski stvoren mit, misterij, kao i da 70 žrtava Berge Istre i Berge Vange ne budu samo suha, apstraktna brojka, već da oni i njihove obitelji dobiju svoj lice. Gubici najbližih, strahovi, suočavanja sa smrću, teške traume, pa i povrijeđenost zbog skrivanja istine, to nadrasta vrijeme i bolno je i nakon, evo, 45 godina, kao da su jučer svoje izgubili. Nadamo se da će ovaj naš film doprinijeti daljnjem osvjetljavanju tragedije, kao i odgovornih ljudi, a već nekih naznaka ima u tom pravcu. Nemojte zaboraviti da su svu višu posadu na Berge Istri činili Norvežani. Dakle, kad se sagleda u totalu, Berge Istra je i ponos, i tragedija, i žrtva pohlepe, i katarza. Ovim smo filmom htjeli demistificirali mit jer mit je često laž.

MAJIĆ: Meni je Berge Istra opsesija iz mladosti. Samo ime Berge kao nešto svjetsko, univerzalno, a opet proizvedeno u Istri, uvijek me intrigiralo. Početkom devedesetih imao sam bend Berge Istra koji je neslavno propao kao i ja u tom dijelu života. Angeleski i ja pričamo o tom filmu već 20 godina, ali tek prije dvije godine krenuli smo u realizaciju. Otpetljavanje čvora nije bilo nimalo lako i to na više razina. Kopanje po tim, kako kaže inženjer Klasić, đavoljim dubinama, nije nimalo lagano, posebice kada je većina materijala na norveškom i španjolskom. Brodovi su nestali zbog pohlepe, ljudi su žrtvovani na oltaru profita, njihove obitelji nisu bile voljne otkrivati istinu... U tom istraživačkom procesu ima svakojakih demona. Ako tome dodamo i vrlo kompleksan, često i buran odnos između mene i Angeleskog, sama produkcija bila je i kopanje po nama samima i našem prijateljstvu, ali i našem odnosu prema gradu, Istri, prema bivšoj i sadašnjoj državi, kopanje po svjetonazorima. Za mene splav iz filma na duhovnoj razini simbolizira Isusa, nezasluženu milost koja nam je poklonjena. A i sam film kao stvaralački akt je neka vrsta našeg splava.

- Po mnogočemu je Berge Istre bio poseban brod. Osiguravajuća je kuća Lloyd's nakon njegovog nestanka norveškom brodovlasniku isplatila dotad najveću odštetu na svijetu. Kako vi tumačite činjenicu da je za brodom, odnosno posadom potraga pokrenuta tek nakon nekoliko dana?

MAJIĆ: Iz današnje perspektive čini mi se da je nestanak bio šok za kompaniju i da im je trebalo nekoliko dana da dođu sebi. U kompaniji su bili svjesni da su tjerali posadu da u vožnji obavljaju razne opasne aktivnosti i da postoji opasnost da se vlasnik okrivi za potonuće. Nestanak se dogodio u blagdansko vrijeme poput sadašnjeg, što je doprinijelo otezanju s medijskom objavom. Sam vlasnik imao je savršen smisao za marketing i u prvim danima nakon objave nestanka otvorio je svoj ured medijima, predstavljajući se kao ožalošćeni starac koji grozničavo traga za svojim mornarima. Prilično je mučno gledati kako na memorijalnoj službi prima sućut od obitelji žrtava, prikazujući se najvećim patnikom.

ANGELESKI: Norveški novinar Otto Risanger svjedoči u našem filmu da je nakon tragedije pobjesnio kad je shvatio da Bergesen toliko dana nije dizao uzbunu i javio da ne mogu naći brod. Risanger je početkom te 1976. napisao i članak s naslovom "Bergesen mora odgovarati pred sudom", a kasnije je napisao i knjigu.

- Na brodu je bilo i dvoje Puljana. Pretpostavljam da ste, pripremajući se za snimanje filma, obavili i dosta neformalnih razgovora. Jeste li doznali kako je Pula proživljavala te neizvjesne dane potrage za Berge Istrom, pa u konačnici i trenutak kada je ona obustavljena i brod proglašen nestalim?

MAJIĆ: Nestanak Berge Istre jedna je od najmoćnijih pulskih priča. Parirati joj može možda samo priča o Mati Parlovu. Pula je danima drhtala očekujući i najmanju informaciju o nestanku. Vijest o potonuću donijela je ogromnu tugu. Za nas je kao Verudeže bilo vrlo intimno i motivirajuće istraživati sudbinu Karmen i Egidija Ševrlice koji su oboje Verudeži. Njih dvoje zaslužili su da se otkrije zbog čega su nestali. Razgovarali smo s brojnim osobama, a taj proces razotkrivanja traje i danas. Neki dan vozio sam se "BlaBla" prijevozom i vozač je bio zrman od Karmen Ševrlica. Kaže da je htio u Arenu na film, ali nije bilo ulaznica.

Urbana memorija Pule

- U vašem je filmu posebno važna ispovijest dvojice preživjelih mornara s Berge Istre. Kako ste ih uspjeli pronaći? Razgovarali ste s njima. Rekao bih da se prilično živo sjećaju događaja od prije 45 godina. Je li ih svjedočanstvo te velike nesreće i njihovo nevjerojatno preživljavanje zauvijek obilježilo?

MAJIĆ: Angeleski je našao knjigu na španjolskom, a ja sam je nekako uspio ovlaš prevesti. Onda smo otkrili da postoji i film o njima pa smo kontaktirali autora Victora Calera. On nas je spojio s Imeldom i Epifanijom i uz njegovu smo pomoć odradili sve razgovore. Victor i njegova djevojka Piedade su prilično pomogli da iz tog čudnog dvojca dobijemo ovakav materijal. Njih dvojica su potpuna suprotnost i jedino su u spoju te suprotnosti uspjeli preživjeti. To iskustvo ih je potpuno obilježilo. Oni još uvijek sanjaju potonuće. Epifanio, recimo, više nikad nije kročio na brod.

ANGELESKI: Imeldo i Epifanio su sjajni ljudi. Oni su karakterni jin i jang: racionalnost i pribranost Imelda te temperament i sirova snaga Epifanija spasila im je živote. Za snimanja su nam se polako otvarali i sami pričali priču. Divni su, topli, duhoviti, ali i danas ranjeni.

- Vaš je dokumentarac prikazan u Areni, na Pulskom filmskom festivalu. Hvalospjevi su dolazili sa svih strana, publika oduševljena, kritika puna probranih riječi. Film je prikazan i na jednom festivalu u Norveškoj. Kako je tamo prošao, zanima li ih danas ta priča ili je to za njih zatvoreno poglavlje?

MAJIĆ: Projekcija u Areni bila je jedinstveno iskustvo. Ja na festival idem već 50 godina, mama mi je godinama bila članica gledateljskog žirija. Prikazivanje "Berge Istre" u Areni bilo je ostvarenje mojih snova. Sjećam se kada smo jednom u komuni na papir ispisivali što bismo željeli u životu ostvariti kad se riješimo droge, ja sam napisao da želim snimiti film. Zato je ta Arena za mene bila vrlo intimna. Posebno spoznaja da je film dubinski dodirnuo ljude. Njihove reakcije, te večeri, ali i danima kasnije, bile su vrlo osobne. Ljudi su stajali na cesti, izlazili iz auta da bi nam čestitali. Neke od impresija na Facebooku su toliko dirljive i one su nezamisliva nagrada za trud koji smo uložili. Nema novca koji to može platiti. Zato smo vrlo zahvalni Gordani Restović i Zlatku Vidačkoviću iz Pula Film Festivala koji su film prepoznali još u ranoj fazi. U Norveškoj su reakcije na festivalu bile odlične. Norveška televizija je zainteresirana za film, ali i za snimanje istraživačkog nastavka. Istina, ta je priča za njih i dalje tabu tema. Sigval Bergesen i drugi brodari u Norveškoj imaju status polubogova. Projekt, dakle, nije gotov. Ovih dana objavljujemo CD sa soundtrackom glazbe iz filma. Tu je i nekoliko video uradaka koje smo upravo završili s Anitom Jovanov, a na koje sam posebno ponosan. Pokušali smo projektu dati širi umjetnički kontekst. Podsjetio bih i na spomen-ploču koju je izradila Roberta Weissman Nagy ili vrhunsku sliku Bojana Šumonje. U tijeku su pregovori s nakladnicima oko knjige koja će se baviti fenomenom Berge Istre, tako da će u mom životu i 2021. biti obilježena Berge Istrom. Smatram da Puli nedostaje urbane memorije, narativa koji će osnažiti naš prilično atrofirani identitet.

- Glazbu u filmu kreirala je pulska grupa The Chweger. Koliko je njena žanrovska neuhvatljivost odgovarala potrebama filma?

ANGELESKI: Istina, uvijek nam je teško znatiželjniku odgovoriti koju glazbu sviramo. Ja bih tada znao reći da nam je glazba filmična. Taj njen mantričan, ambijentalan, melankoličan dio pokazao se primjerenim da podrži priču o Berge Istri, a za njen izbor i promoviranje zaslužan je kolega Majić, i na tome mu hvala. Mi smo odrasli na post-punku, na ranoj fazi Floyda, psihodeliji, na novom valu. I na krautrocku, indieu, a jako puno smo se hranili i još uvijek se hranimo najboljom recentnom elektroničkom glazbom, kao i onom 90-ih i 2000-ih, poput primjerice Underworlda. The Chweger čine pasionirani slušatelji koji sviraju. Mrva nam pokriva svevremensku romantiku, od francuske "La mer" Charlesa Treneta do Nilssonove "Everybody's Talking" u "Ponoćnom kauboju". Reakcije na našu glazbu u filmu su odlične, pa i onih ljudi koji nisu toliko u glazbi. I inače nas od pulske premijere u Areni naovamo najviše raduju iskrene reakcije običnih ljudi na film. Toliko emocija, nostalgije, solidarnosti. Nepoznati ljudi zaustavljaju nas na ulicama, čestitaju, pričaju neke nove detalje.

Suštinski je problem što u južnu Istru ne dolaze kvalitetni investitori već isključivo - špekulanti!

- Teško je iz današnje perspektive govoriti o Berge Istri i o tom iznimnom postignuću naših brodograditelja, a da se ne dotaknemo današnje pustoši koja je obgrlila navoze, dizalice i sve ono što je činilo taj veliki Uljanik. Koliko vas je ova današnja situacija, propast pulskog brodogradilišta, opterećivala kod snimanja filma i je li ovo svojevrsni hommage Uljaniku?

MAJIĆ: Uljanik i Pulski zaljev su poput utrobe, gotovo maternice grada. Ta je utroba desetljećima bila vrlo plodna.

Rađala je nekoliko mega brodova godišnje, sofisticiranih proizvoda koji su onda, kao svojevrsna pulska djeca, plovili svjetskim morima. Danas je ta utroba jalova, čime i Pula kao grad postaje jalov. Trenutno se na društvenom horizontu ne nazire vizija koja bi pokrenula grad i učinila ga plodnim. Ne treba biti jako mudar da se uvidi da mega brodogradilišta tu više neće biti. Alternative se mogu vidjeti u mnogim lučkim gradovima poput Helsinkija, Bristola, pa čak i Rijeke. Uljanik mora postati integralni dio grada, kao uostalom i druga strana zaljeva, kao i Muzil. Međutim, suštinski problem je što u južnu Istru ne dolaze kvalitetni investitori već isključivo špekulanti koji godinama obećavaju kojekakve mega projekte. Ti projekti ne postoje. Oni su magla. Meni je teško promatrati aktualna događanja uzimajući u obzir da me Uljanik i odgojio i školovao. Cijeli svoj život mogu prepričati kroz prizmu brodogradilišta. Film "Berge Istre" jest hommage Uljaniku, ali i pokušaj promjene postojećeg stanja.

ANGELESKI: Film je, kako stoji i u njegovoj odjavi, osim poginulom pulskom bračnom paru Ševrlica i svim žrtvama Berge Istre i Berge Vange, posvećen svim radnicima Uljanika, svim generacijama radnika pulskog brodogradilišta. Kad smo početkom rujna uoči pulske premijere filma na filmskom festivalu u Areni dijelili ulaznice bivšim i sadašnjim radnicima Uljanika, jedan umirovljeni stariji Uljanikovac nam je kazao: "Potonuće Berge Istre je tragedija, a propast Uljanika je sramota!" Osim raznih vlada, koje datiraju i u jugoslavensko doba, a posebno zadnjih 30 godina i postupnog uništavanja brodogradnje, tu su odgovorni i lokalna IDS-ova vlast (sjetimo se da je 2000. Ivan Jakovčić ozbiljno selio Uljanik), ali i sama vodstva Uljanika.

Najbolje se sve zadnjih godina ogledalo u Uljanik Plovidbi (usput, zašto je nedavno promijenila naziv firme?), koja je na imenu Uljanika zgrtala pare, i koja se svojedobno prilično tajno uključivala u natječaj za Brijuni Rivijeru za priobalje na Katarini i onumentima. Zapravo su svi računali na turističku eksploataciju pulskog priobalja. A sada ćemo na prostoru Uljanika uskoro imati postapokaliptično divlje zelenilo Černobila. Mene najviše boli to što se puno bivših radnika Uljanika razboljelo zbog propasti brodogradilišta koje je za mnoge bio drugi dom. Oni su zbog očaja i nepravde pali u depresiju, mnogi se rastavili. A da nitko nije odgovarao.

Goran Legović je vrhunski profesionalac koji je mirio dva bika

- Bazičnu autorsku ekipu filma umnogome čine Puljani, pa tako i snimatelj Goran Legović. Kakvo je vaše iskustvo rada s ovim iskusnim akademskim snimateljem?

ANGELESKI: Kolega Legović je jedan divan čovjek i vrhunski profesionalac. U pojedinim etičkim dvojbama, koje vam se neplanirano otvore u trenutku, znao je i nepogrešivo etički zauzeti jasan humani stav. Svojom mirnoćom trpio je i mirio dva bikovska temperamenta, dok će kvalitetu njegova snimateljskog rada moći svatko ponaosob procijeniti. Meni su brojni njegovi kadrovi umjetnička djela za sebe.

MAJIĆ: Osim Legovića, prilično su zaslužni i producentica Marija Kosor, montažeri Staša Čelan i Anita Jovanov, vrhunska koloristica Iva Blašković i majstor obrade zvuka Robert Stanić. U produkciji ovog filma HTV je pokazao sve svoje prednosti i potencijale. I na koncu, posebna je čast i blagoslov bila surađivati s umjetnikom svjetske klase, animatorom Daliborom Barićem.

Mi smo djeca Uljanika

- Kakve su vaše osobne veze s Uljanikom?

MAJIĆ: U Uljaniku sam radio jednu sezonu, a u njemu je radio i očuh. Stanovali smo cijeli život u sjeni Uljanikova zida. Mi smo djeca Uljanika.

ANGELESKI: Moj brat je radio u Uljaniku cijeli život, i upravo je praksu odrađivao na Berge Istri. Ja sam u Uljaniku radio jedno ljeto preko tadašnje omladinske zadruge; farbali smo, brusili, bili prljavi stalno. Dobro iskustvo, a i dobar novac za srednjoškolca.

Povezane vijesti

• Dokumentarac pulskih autora "Berge Istra" uvršten na NORVEŠKI FILMSKI FESTIVAL!
• Sutra otkrivanje spomen ploče do ulaza u brodogradilište Uljanik na pulskoj rivi - Dražen Majić: SPOMEN OBILJEŽJE POSVEĆUJEMO SVIM ŽRTVAMA "BERGE ISTRE" I "BERGE VANGE"
• KLAUDIO POČEKO, ČOVJEK KOJI JE POD VODOM GRADIO ULJANIKOVE BRODOVE Berge Istra je bio tako velik brod da je zaklonio sunce. Znao sam da je tu jer sam stojeći na dnu mora mogao ispružiti ruku i dotaknuti ga