Sinoć je u Areni svjetsku premijeru doživio film Kristijana Milića "Božji gnjev". Milić se vratio svojoj omiljenoj filmskoj temi, ratu i ratnoj drami koju je u "Božjem gnjevu" začinio jednom skoro detektivskom pričom s političkom pozadinom.

Korak naprijed

Da je Milić itekako iskusan kada se radi o prikazu života na prvoj liniji jasno je od samog početka u ovoj priči koji se događa za vrijeme sukoba Hrvatskog vijeća obrane i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Vojnik HVO-a Ilija doznaje da mu je poginuo brat Goran uz još osmoricu suboraca, no okolnosti u kojima se to dogodilo su čudne. Za početak, ostavio je njemu i kolegama iz voda po 4.900 dolara svakom. Zašto?

Milić pažljivo gradi atmosferu dok precizno dozira podatke koje Ilija otkriva. Svaki put kada se čini da bi film mogao zaglaviti u ispraznom natezanju dužine trajanja, što je jedna od omiljenih disciplina ne samo domaćeg filma, otkrije se detalj koji baca novo svjetlo na priči i predstavlja korak naprijed k raščišćavanju misterije. Napetost se održava glazbom i pokretima kamere kao i jako dobrom glumom glavnog glumca Iva Krešića koji izgleda kao da se upravo bos sprema iskoračiti na vrući ugljen.

Tenzija postoji u svakoj sceni, no ona samo pomaže radnji tako da i najobičniji prizori u filmu djeluju kao da su najvažniji, ključni i sve funkcionira bez greške. Barem prvih sat vremena. Nakon toga ima scena koje mi nije bilo lako povezati, npr. ona s pukovnikom u šumi, a na kraju poželio sam da netko Iliji kao prvašiću objasni što se točno dogodilo tako da i ja shvatim jer sam stekao dojam da mi je nešto promaklo.

Jednostavno, redatelj me previše uvukao u priču i zainteresirao da bih na kraju kao gledatelj tek tako pustio neke stvari, odnosno žrtvovao radnju poruci filma. Ta poruka je jasna a odnosi se na pohlepu radi koje se žrtvuju ljudski životi, što je pak jedna metafora rata kao takvog.

Milić je ipak napravio jako dobar posao i ispričao intrigantnu priču u vizualno, i ne samo vizualno, jakom filmu. Milić voli i poštuje svoje likove, gotovo na pijedestal uzdiže njihovo drugarstvo, ali ne pretvara "Božji gnjev" u borbeni poklič niti ijednoj političkoj opciji drži stranu. Kao što niti ne satanizira one na drugoj strani borbene linije, što je jako dobro prikazano u jednoj sceni u kojoj nema velikih riječi, tek jedna svijeća, šteka cigareta i osjećaj međusobnog poštovanja.

Bezdan hrvatske politike

Iako prikazan prve večeri festivala, film Rajka Grlića "Svemu dođe kraj" nastavio je intrigirati ljubitelje filma koji ga nisu vidjeli. Pa, je li sva ta fama opravdana? Jest, novi Grlićev uradak je odličan, što opet ne znači da je savršen, on je i intrigantan zato što je aktualan, što opet ne znači da će svakog privući njegova priča.

Poznati redatelj baca se u bezdan hrvatske politike što su i drugi redatelji prije njega radili, npr. Papić s "Cvjetnim trgom" ili Brešan u "Koja je ovo država?", no Grlić je ovdje otišao u svom smjeru, prvenstveno u smislu da se odmaknuo od više ili manje naglašenog satiričnog pristupa.

Ne, Grlić svoju priču shvaća itekako ozbiljno kao da poručuje da nije vrijeme za smijeh, no umjesto da od toga napravi socijalnu dramu (za što ima dovoljno elemenata), on je odvodi u smjeru trilera. U hrvatskoj kinematografiji u kojoj je drama kraljica žanrova, koketiranje s kriminalističkim filmom u kojem se doda puno politike i sasvim malo erotike još uvijek djeluje gotovo kao neki underground.

Živko Anočić tumači lika kojeg je najjednostavnije zvati Gospodin Pozitivac jer upravo takve likove Anočić utjelovljuje zadnjih godina ("Escort", "Šesti autobus") i to čini jako dobro, a ovaj film upravo traži da se odmah predstavi tko je glavni dobrica za kojeg ćemo navijati. Štoviše, svi osnovni elementi i likovi brzo su objašnjeni, što uvijek želim vidjeti u filmu.

Dakle imamo odvjetnika Pozitivca koji ima napad savjesti nakon što je njegov branjenik, jedan tipični hrvatski tajkun/političar vulgaris Horvat oslobođen optužbi, iako i sam Pozitivac zna da je ovaj kriv k’o sam vrag. I pritom je taj vrag upropastio jednu veliku i uspješnu firmu, otpustio ljude i likvidirao one koji su mu stali na put.

On je beskrupulozan, odvratan i ljigav te savršeno utjelovljen zahvaljujući neprepoznatljivom Borisu Isakoviću kojem je ovo najbolja uloga do sada i jedna od najboljih uloga negativaca u povijesti domaće kinematografije. On je zlo u ljudskom mesu, kostima i debeloj koži, nasmijan i nekom možda šarmantan, ali gad do krajnjih granica, bez ijedne olakšavajuće moralne osobine. No, taj gad ima neograničenu moć.

Pomalo sapuničast

Pozitivac napadne Horvata i završi u zatvoru gdje upoznaje Budilicu (još jedan briljantni Emir Hadžihafizbegović) kojeg je smjestio tamo, a u priču je uključena i Pozitivčeva bivša ljubav (Jelena Đokić) kao i pragmatični Pozitivčev bivši kolega kojeg tumači Janko Popović Volarić. Pozitivac se mijenja i traži iskupljenje, a jedini mu je način da se iskupi da krene raskrinka Horvata, što neće učiniti sam, no može li uspjeti?

"Svemu dođe kraj" ima glavu i ima rep, ima likove i priču… Ma ima sve i više od toga i to malo i jest njegov problem jer kao da se u jednom trenutku krene pretvarati u sapunicu kada se radi o odnosu Pozitivca i bivše, bez obzira što ona ima itekako važnu ulogu u filmu.

"Svemu dođe kraj" bi nekome mogao biti i zabavan, ali najvažnije da nije dosadan (osim možda malo u sredini) no umjesto da ispriča priču o hrvatskoj politici kroz lepršavu, makar crnohumornu komediju ili turobnu dramu Grlić se odlučio na dinamični triler i, nekim čudom, uspio. Čovjek ipak ima neko iskustvo, treba to ponekad i cijeniti.

Povezane vijesti

• Dvije nove nagrade za "Ustav Republike Hrvatske"
• RAJKO GRLIĆ: Trumpova Amerika i hadezeovska Hrvatska prodaju slične populizme i KRASI IH SLIČNA BAHATOST
• ‘’Neispričane priče’’ Rajka Grlića predstavljene u novom, dopunjenom izdanju