PEDESET GODINA OD "BITKE NA NERETVI"
VELJKO BULAJIĆ PRISJEĆA SE SNIMANJA FILMA KOJI JE POGLEDALO 540 MILIJUNA LJUDI Josip Broz Tito: "Bulajiću, snimajte film kako ste ga zamislili, to je vaš film"
Bilo mi je logično da čujem Titovo mišljenje o scenariju filma, jer je moj pristup bio takav da lik Tita nije bio glavni u filmu. Smatrao sam da je dovoljno da se čuje njegova naredba da se sruši most i izvuku ranjenici. S tako napisanim scenarijem dobio sam poziv da dođem do Tita, kaže Veljko Bulajić
Prošlo je punih pedeset godina otkako je Veljko Bulajić snimio legendarni film "Bitka na Neretvi" koji je do sada vidjelo 540 milijuna gledatelja širom svijeta, gotovo više nego sve filmove koji su snimljeni na ovim prostorima. Kada smo slavnog režisera podsjetili na vrijeme u kojem je nastao ovaj partizanski spektakl po holivudskom modelu, rekao nam je da je "Bitka na Neretvi" nedavno prikazana u Japanu i da je atmosfera bila gotovo kao da je premijerni film. "A sjetite se samo da je u Parizu igrao četiri mjeseca u tri velika kina. Sada mi sve to ne ide u glavu", kaže Bulajić.
Nominacija za Oscara
Osobna karta ovog velikog filma izgledala bi ovako: u filmu su, između ostalih, glumili Orson Welles, Hardy Krüger, Yul Brynner, Sergej Bondarčuk, Sylva Koscina, Curt Jürgens, Franco Nero, Oleg Vidov, Howard Ross, Bata Živojinović, Milena Dravić, Boris Dvornik, Ljubiša Samardžić, Faruk Begolli i mnogi drugi. Jedan od filmskih plakata napravio je Pablo Picasso. U filmu su u nekim scenama korišteni američki Sherman tenkovi, a 10.000 pripadnika bivše JNA bili su statisti. Cijena filma nikada nije službeno obznanjena, a procjene su se kretale od 4,5 do 12 milijuna dolara, s time da je film financijski pomoglo 58 samoupravnih poduzeća bivše Jugoslavije.
Moglo bi se tako redati unedogled. Za potrebe filma most na rijeci Neretvi je zbog autentičnosti morao biti srušen. "Neretva" je bila nominirana i za Oscara za strani film, ali ga Bulajić na kraju ipak nije dobio. U to vrijeme bilo je zaista nemoguće da film koji dolazi iz jedne komunističke zemlje dobije najprestižniju američku filmsku nagradu.
Danas, pola stoljeća od tih događaja, poznati režiser, usprkos godinama i problemima sa zdravljem, i dalje razmišlja o snimanju filmova. Kaže nam da je pri kraju rad na filmu "Bijeg do mora", što se oduljilo zbog financijskih problema koji su rezultirali nezadovoljstvom neplaćenih statista. Nisu to više ona vremena kao u vrijeme "Bitke na Neretvi", pa političke veze više ne otvaraju sva vrata kada je riječ o novcu i financiranju filmova. Poznati slikar Dimitrije Popović nam kaže da Bulajić ima još neke ideje za filmove, inspirirane povijesnim događajima u Crnoj Gori, pa se, očito, režiser ne predaje ni danas. "Dobio sam za 'Bijeg do mora' poziv i za Cannes. Vidjet ćemo", kaže režiser za film koji je snimljen još prije dvije godine, uoči Bulajićevog devedesetog rođendana.
U sto sedamdeset i pet minuta filma "Bitka na Neretvi" Veljko Bulajić je na filmsko platno prenio scenarij koji su napisali Ratko Đurović, Stevan Bulajić, Ugo Pirro i sam režiser. Priča je to o događajima iz 1943. godine, poznatoj i kao bitka za ranjenike, a oni koji su pohađali škole prije reforme Blaženke Divjak pamtit će i učenje o četvrtoj neprijateljskoj ofenzivi koja je počela 20. siječnja 1943. na području tadašnje NDH. Kodni naziv bio je Fall Weiss ili Bijeli slučaj, a cilj je bio zadati završni udarac partizanskim snagama. Sve je počelo općim napadom na zapadnu Bosnu, gdje je bio i Josip Broz Tito, koji je osobno naredio da se mora srušiti most, evakuirati i spasiti 4.000 ranjenika.
Neugodan razgovor
"Bilo mi je logično da čujem Titovo mišljenje o scenariju filma, jer je moj pristup bio takav da lik Tita nije bio glavni u filmu. Smatrao sam da je dovoljno da se čuje njegova naredba da se sruši most i izvuku ranjenici. S tako napisanim scenarijem dobio sam poziv da dođem do Tita", prisjeća se Bulajić.
Pola sata prije nego što ga je primio bivši jugoslavenski predsjednik, koji je volio filmove i gotovo svaki dan pogledao barem jedan, Bulajić je razgovarao s njegovim savjetnicima. Taj razgovor nikako nije bio ugodan, bez obzira što su na početku hvalili ideju da se na filmskom platnu uprizori bitka na Neretvi. "Znate, Bulajiću, ima jedan veliki nedostatak u filmu koji radite", rekli su mladom režiseru koji je već iza sebe imao snimljene filmove "Vlak bez voznog reda", "Uzavreli grad". "Trebali ste svakako staviti Tita kao glavnog lika u filmu", kazali su predsjednikovi savjetnici.
Zavladao je muk. Bulajić je znao da mu prijeti velika opasnost ako ustraje i dalje na scenariju protiv volje onih koji su bliski Titu, jer je pretpostavljao da tako misli i sam Josip Broz. Trebao je donijeti odluku u minuti prije nego što će ući u sobu gdje ga je čekao Tito. Bile su samo dvije mogućnosti, da odmah kaže Titu kako će scenarij biti izmijenjen ili da ustraje na svojem konceptu. Razgovor s Titom počeo je uvodnim izlaganjem Veljka Bulajića koji je objasnio razloge zbog čega Tito nije glavni lik u filmu. Broz je pozorno slušao, jedno vrijeme ništa nije govorio, a onda je samo rekao mladom režiseru, "Bulajiću, snimajte film kako ste ga zamislili, to je uostalom vaš film. Molim vas da više uopće ne obraćate pažnju na ono što vam moji savjetnici govore."
"Bio sam tada mlad, a to znači i hrabar, za vremena kakva su bila. Moram reći da se Tito uopće nije miješao ni kada je počelo snimanje filma, a prvi ga je put vidio 29. studenog 1969. godine na spektakularnoj premijeri koja je održana u novootvorenoj sarajevskoj Skenderiji", kaže Bulajić. Plavim vlakom Tito je doputovao u Sarajevo u pratnji supruge Jovanke, te tadašnjih visokih političkih dužnosnika Milentija Popovića, Veljka Milatovića i Cvijetina Mijatovića. A bila je to zaista predstava svih predstava, defile najmoćnijih političara i zvijezda iz filma, kojima su se pridružili Sophia Loren i Omar Shariff. Buran aplauz 3.000 ljudi koji su bili na premijeri popratio je završne kadrove filma. "Druže Bulajić, obavio si taj zadatak izuzetno i mogu reći da je sve postignuto što smo očekivali od tebe", rekao je Tito.
Nije međutim sve išlo glatko na snimanju koje je trajalo mjesecima, iako je glavni dio filma snimljen za nešto više od šest mjeseci. Slabo je poznato da su otpori da se film snimi dolazili iz Srbije, pa je Bulajić imao i veliki sukob s utjecajnim srpskim političarima koji mu nisu davali podršku. Za vrijeme snimanja filma umrlo je i sedam osoba, a vladao je i pravi vojnički režim za sve koji su sudjelovali u filmu, osim za velike zvijezde koje su ipak imale poseban tretman. Njih je helikopter dovodio do mjesta gdje se snimalo, ali i oni su imali zdravstvenih problema zbog uvjeta koji su vladali. Franco Nero je i sam bio ozlijeđen jer mu je zatvarač topa prikliještio ruku.
Vino za plakat
Svi koji su sudjelovali u realizaciji filma posebno pamte Orsona Wellesa, koji je izuzetno profesionalno odradio posao. "Prvo je tražio da mu pokažem scenarij i kada ga je pročitao, samo mi je javio: "Ok, to je prava uloga." Strašno je ozbiljno odradio svoj posao, kao istinski i pravi profesionalac, a nakon filma bili smo veliki prijatelji", kaže Bulajić.
Neki se sjećaju anegdote kada je Welles, okružen raznim naoružanjem koje je korišteno u filmu, rekao: "Ajde da srušimo Tita kada imamo toliko oružja". Onda se nasmijao i dodao: "Ma nema smisla, revolucije ionako ne donose ništa dobro." Brzo je stigao i odgovor od slavnog Pabla Picassa koji je pristao napraviti plakat za film. Nije tražio ni novac, već dvanaest boca najboljeg vina koje su mu dostavljene u sanduku. Plakat je tiskan u maloj nakladi, a svaki je na poleđini potpisao veliki umjetnik. Prije sedam godina New York Times u nedjeljnom broju, koji ima najveću nakladu, tiskao je taj plakat. Tako je došao u ruke 1,2 milijuna ljudi koji čitaju najugledniji dnevni list na svijetu. Kada je originalni plakat odradio svoje, povela se rasprava gdje će biti pohranjen, da li u nekoj instituciji poput Savezne skupštine, ali ga je na kraju dobio sam Veljko Bulajić koji je Picassu birao vina iz Hrvatske, Srbije i Makedonije.
Pričati danas o filmu iz perspektive kada su u zemlji nestali gotovo svi partizanski spomenici, osim u Istri i Primorju, gotovo je nemoguće. Potpuno je jasno da je Bulajić i s "Neretvom" i s "Kozarom" imao veliku pomoć cijelog društva, jer su to produkcijski bili skupi filmovi i za europske kinematografije. Bulajić je kasnije demantirao da je bila riječ o političkom pamfletu koji je naručilo jugoslavensko političko vodstvo, tvrdeći da je "Neretva" njegov autorski rad, u kojem nije bilo ni cenzure ni miješanja. Kada mu je predloženo da snimi "Sutjesku", odbio je baš zbog pritisaka BiH rukovodstva da se dodvore Titu. Druga vremena, druge okolnosti i danas o tome nije potrebno previše gubiti vrijeme. Ostalo je možda isti samo odnos prema filmašima koji su uvijek morali moliti za novac, a mnogi od njih ostajali su i bez honorara jer novca nikada nije bilo dovoljno.
Čiji je film?
Takvu sudbinu imao je i Bulajićev suradnik Jeričević, kojemu nije bio isplaćen dio honorara za "Kozaru" pa nije želio raditi na "Neretvi". Uskočio je Vladimir Tadej, koji je kao scenograf bio zadužen za rušenje mosta. Predlagao je da se napravi maketa, ali Bulajić nije pristajao. Trebalo je srušiti pravi most, a kadrovi su na kraju bili neupotrebljivi zbog dima. Nakon toga su u pomoć uskočili češki modelari i na kraju je sve snimljeno kako treba, ali su domaći ljudi tražili da im se obnovi most koji je za potrebe filma srušen.
Avioni, topovi, tenkovi, sve je to prodefiliralo u filmu svih filmova - "Bitki na Neretvi". A onda su slijedile projekcije širom svijeta i brojne nagrade. Na međunarodnom filmskom festivalu u Moskvi prije devet godina Bulajićev film uvršten je među deset najgledanijih ratnih filmova iz Drugog svjetskog rata ikada snimljenih, uz bok "Mosta na rijeci Kwai" i "Najdužeg dana. U Hrvatskoj je film gledalo 1,5 milijuna ljudi, u bivšoj Jugoslaviji pet milijuna. Francuska ga je televizija prikazala tri puta, talijanska i kineska pet puta, a često je prikazivan i na američkim postajama. Kada je 2011. godine prikazan na HTV-u, film je potukao rekorde i u subotu navečer privukao 18,7 posto gledatelja, više od bilo koje emisije ili popularne serije ili filma koji su se u to vrijeme prikazivali.
A onda je došlo na red i pitanje čiji je to zapravo film. Svojatali su ga svi - BiH, Srbija, Hrvatska, pa čak i Slovenija. Prije dvije godine Emir Šabić na Filozofskom fakultetu u Sarajevu napravio je završni rad na temu "Bitka na Neretvi – čiji je to film", a mentor mu je bio prof.dr. Husnija Kamberović. Spominje da je u filmu korišteno 76 oklopnih vozila, 22 aviona, 5.000 mitraljeza i da je bilo ukupno 12.000 eksplozija za potrebe filma. Tako je citiran i Bata Živojinović koji je tvrdio da je Bulajić njega i druge poznate glumce vodio u različite tvornice da bi dobio dodatna sredstva za film.
Prava na film svojatala je BiH, a Bulajić je rekao da je riječ o hrvatskom filmu, jer je Jadran film bio epicentar odakle je sve planirano i realizirano. Bitka za "Bitku na Neretvi" tako je nastavljena svom žestinom, a papiri su otkrivali da je riječ o zajedničkom projektu Bosna filma iz Sarajeva, Jadran filma iz Zagreba, Kineme iz Sarajeva, Radne zajednice filma "Bitka na Neretvi" i Filmske radne zajednice Sutjeska.
Čudesna priča
"Nakon skoro pedeset godina od premijernog prikazivanja 'Bitke na Neretvi', film i danas plijeni ogromnu pažnju. Na prvi mah, nekako nam se čini da je u filmu riječ o nekoj velikoj, ogromnoj bitci. Međutim, kad se pogleda realno, u filmu nema više od petnaestak minuta rata. Postoji akcija na Makljenu, potom Prozor i par minuta obračuna sa četnicima na kraju filma. To je nekako najmanje moguće u jednom, da kažem, ratnom spektaklu. Šta je u stvari ratni film? Bulajić je to zamislio da bude priča o sudbinama ljudi u teškim okolnostima, priča o nekoj čežnji za srećom. Ratni film nije akcioni film. Autor ratnog filma mora biti spokojan pred povijesti, mora da priča dramu čovjeka. I tu je, mislim, ključ uspjeha 'Bitke na Neretvi'", zaključuje u svom radu Šabić.
Film je u pola stoljeća prikazan u više od osamdeset država svijeta, od Čilea do Rusije, od Kine do Perua. Osvojio je dvadeset prestižnih filmskih nagrada i gotovo da i danas nema nikoga na ovim prostorima tko nije čuo za Bulajićev film. "Da, bila je to čudesna priča", kaže nam režiser, koji se i danas prisjeća kako se radilo dan i noć. "Samo jedan dan, zbog snijega, nismo mogli snimati, a Amerikanci su nas hvalili i čudili se kako možemo u kratkom roku snimiti takav spektakl", zaključuje Veljko Bulajić.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
