UŽARIO SE JUŽNOAMERIČKI KONTINENT
Neredi u Čileu, Bolivija gori, kriza u Venezueli, Brazil jako udesno, Argentina ulijevo
Ipak, ne može se situacija u Latinskoj Americi usporediti s Arapskim proljećem. Države koje je zahvatilo arapsko proljeće bile su autokracije. Većina država Latinske Amerike su demokracije, nisu liberalne već defektne demokracije. Izuzetak predstavlja Kuba i Venezuela koje nisu demokracije, dok je situacija u Nikaragvi i Haitima upitna. Sada gori Bolivija u kojoj je vladala radikalna ljevica, ali i Čile koji je do prije nekoliko tjedana (uz Urugvaj) predstavljao najuzorniju i najuspješniju državu u Latinskoj Americi, pojašnjava dr. Lidija Kos-Stanišić
Recentni odlazak Eva Moralesa iz Bolivije pod prijetnjama vojske, jednomjesečne demonstracije i sukobi u Čileu, pa i izvjesni dolazak ljevice na vlast za tjedan dana u Argentini, kao i duga krvava kriza u Venezueli te relativno svjež dolazak desnog populiste Jaira Bolsonara na vlast u Brazilu, sve te događaje i procese u prilično užarenoj Latinskoj Americi lideri najmoćnijih država, mediji pa i naši ljudi radikalno različito tumače, ovisno kojoj strani političkog spektra pripadali ili naginjali.
Trumpov SAD očekivano je promptno priznao samoproglašenog predsjednika Venezuele Juana Guaidoa, a prije neki dan i samoproglašenu predsjednicu Bolivije Jeanine Anez, dok u potonjem slučaju Putinova Rusija spominje državni udar, kao i Meksiko, koji je pružio azil Moralesu.
Krvav horizont
Preostaje li serioznijem promatraču ovih događanja ravnati se tek prema vlastitim uvjerenjima i svjetonazoru, što ga stavlja u ulogu subjektivnog navijača? Kako zauzeti famozan objektivan stav o sada užarenoj političkoj sceni u Južnoj Americi kad se i ti sukobi, a onda i političko-medijske interpretacije vode najčešće na skrivenoj, ali prilično prozirnoj ideološkoj ravni?
Kako procijeniti daljnji razvoj situacije u Boliviji s obzirom da manjina bogatih i bijelih stanovnika europskog porijekla na većinu stanovništva - Indiose koji čine glasačko tijelo Eva Moralesa - gleda kao na građane drugog reda? Kako će vladati ta bogatija i bijela manjina kad parlamentarnu većinu čuvaju Moralesovi kolegice i kolege? Sukobi na ulicama počeli su se već nizati. Bolivijski horizont prilično je zatamnjen, ako ne i krvave boje.
Koliko će, pak, ova turbulentna situacija na južnoameričkom kontinentu utjecati na njen velik problem trgovine drogama i kriminala? Koliko sami politički sukobi i nemiri rađaju i jačaju taj kriminal?
O tome smo razgovarali s dr. Lidijom Kos-Stanišić, jednom od rijetkih stručnjakinja za Latinsku Ameriku u široj regiji koja je doktorirala na temi "Nova civilizacijska svrstavanja i budućnost Latinske Amerike". Ova, u dva mandata dekanica zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti (do proljeća prošle godine) novinarima je prva adresa za stručni komentar prilikom svakog većeg političkih potresa na južnoameričkom kontinentu. Obrazlažući potrebu proučavanja Latinske Amerike, dr. Kos-Stanišić u svojoj knjizi "Latinska Amerika, povijest i politika" citira latinoamerikanistu Howarda Wiardu koji je ustvrdio da je 'Latinska Amerika živi laboratorij društvenim i političkih promjena'.
Ne škodi na ovom mjestu citirati i dio iz uvoda njene knjige o važnosti ove ponajveće svjetske regije: "Latinska Amerika je regija koja je dala svijetu iznimno važan civilizacijski i kulturni doprinos. Prije nego što su došli Europljani, u Latinskoj Americi cvale su civilizacije Azteka, Maja i Inka. Materijalni ostaci njihove prošlosti (piramide, hramovi, gradovi, skulpture, zlatni predmeti) i danas su predmet divljenja milijuna turista. Latinska Amerika je dala i dva književnika nobelovca, Gabrielu Mistral i Gabriela Garciu Marqueza ("Sto godina samoće"), muralista Diega Riveru i suprugu mu Fridu Kahlo; poznata je popularna kultura, nadasve glazba i ples".
A trgovina drogom?
Profesoricu Kos-Stanišić pitali smo može li uopće u Latinskoj Americi zaživjeti liberalna demokracija zapadnog tipa i čeka li je sudbina zemalja Arapskog proljeća.
- Nikako se ne može usporediti situacija koja je trenutačno u Latinskoj Americi s Arapskim proljećem. Države koje je zahvatilo arapsko proljeće bile su autokracije. Većina država Latinske Amerike su demokracije, nisu liberalne već defektne demokracije, uglavnom delegativne. Izuzetak predstavlja Kuba i Venezuela koje nisu demokracije, dok je situacija u Nikaragvi i Haitima upitna, kaže ona i nastavlja: "Trenutačno gori Bolivija u kojoj je vladala radikalna ljevica, ali i Čile koje je sve do prije nekoliko tjedana predstavljao uz Urugvaj najuzorniju i najuspješniju državu Latinske Amerike u kojoj su se na vlasti smjenjivali umjerena ljevica i umjerena desnica, koja je trenutačno na vlasti". Stoga ona posljednja zbivanja ne bi ideološki okarakterizirala.
- Narod se buni protiv onog tko je trenutačno na vlasti i želi novu opciju, gdje je ljevica bila na vlasti bira se desnica i obrnuto. Trenutačna situacija neće utjecati na trgovinu drogom i s njom povezan kriminal, budući da je to najveći problem u državama Srednje Amerike - Meksika i Kolumbije - a one nisu zahvaćene 'proljećem'. No, već sad utječe na stopu običnog kriminala - krađe, paljenje grada, uništavanje imovine, nastavlja.
- Teško je predvidjeti razvoj situacije u Boliviji , ali i Čileu budući da se mijenja iz sata u sat. No, vjerujem da će se prije smiriti u Čileu, gdje su na ulicama građani koji smatraju da ih političke stranke i elite na predstavljaju, nego u Boliviji gdje se za vlast trenutačno bore Moralesovi pristaše i protivnici, zaključuje latinoamerikanistica dr. Lidija Kos-Stanišić.
****************
POVJESNIČAR PROF. DR. SC. TVRTKO JAKOVINA:
Ako u Boliviji izostane demokratski dijalog, slijede kordoni smrti i gerila
Dojam je da će Bolivija tek eksplodirati, tim više što Moralesova stranka, kao predstavnik većinskog domicilnog indijanskog stanovništva, ima većinu. No, kolikogod neuspješno pokušavali procijeniti daljnji razvoj situacije u užarenoj Boliviji i Čileu, kao ni zbivanja u Venezueli, Brazilu, Argentini ne mogu se shvatiti bez poznavanja povijesti ovog kontinenta, bar od početka 16. do 20 stoljeća.
Potvrđuje to i povjesničar prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina, kojeg smo telefonski uhvatili na skupu o granicama u Berlinu.
- Mislim da ne postoji niti jedno zbivanje u Latinskoj Americi koje nije, prije svega, utemeljeno u njihovim tradicionalnim standardnim povijesnim problemima: u nejednakosti razvoja, različitih zajednica, odnosa elite i siromašnog stanovništva.
- Imaju iskustva diktatura i revolucija.
- Diktature i revolucije, stalne promjene vlasti su zapravo odraz toga, gdje su se političke elite međusobno natjecale ili pak obitelji imale dominaciju - bilo da je to 20 obitelji San Salvadora, koje vladaju praktički od njegova početka ili je to bila obiteljska loza koja je vladala Nikaragvom ili su to danas Ortege. To je, naprosto, karakteristika čitavog kontinenta koji je 80-ih godina, činilo se, počeo izlaziti iz tog začaranog kruga, gdje su demokratski izabrani vođe ili procesi, naprosto preplavili cijeli kontinent. Činilo se da se na kraju Hladnog rata nisu mijenjale samo socijalističke zemlje, nego i čitav latinoamerički kontinent, iako se mijenjala i Azija. Neki dotadašnji obrasci počeli su uzmicati pred demokratski izabranim režimima. Mi smo živjeli ili još uvijek živimo na tom valu očekivanja izbornih procesa, pobjede pojedine opcije, pa neke druge na idućim izborima.
- Koliko je ta mirna očekivanja poremetila pobjeda 'južnoameričkog Trumpa' Jaira Bolosnara u Brazilu prije godinu dana?
- Tako je, nažalost. Sve ovo što smo nabrojali, pa i smjene na izborima, ništa nije problem ukoliko vi na izborima na vlast ne dovodite ljude koji zagovaraju profašističke metode ili one koji promoviraju odnos prema manjinama koji je nespojiv s demokracijom. To onda postaje problem, a to imamo danas u Brazilu, i to bismo mogli imati u Boliviji, što još uvijek ne govori da su Lula u Brazilu i Morales u Boliviji bili idealni demokratski vladari.
- Kako procjenjujete daljnji razvoj situacije u Boliviji s obzirom da manjina bogatih i bijelih stanovnika europskog porijekla gleda na većinu stanovništva (Indiose koji su glasačko tijelo Eva Moralesa), kao na građane drugog reda?
- Nema više te stare priče! Bit će nastojanja da se ta priča vrati, pogotovo ako imate političare koji smatraju da lokalno indijansko dominantno stanovništvo treba biti na selima, dok gradovi i uprava trebaju biti u rukama bijelaca.
- Stoljećima se gledalo na njih kao na infantilne, pogane divljake.
- Nakon Moralesa, nakon tehnološke revolucije, nakon društvenih mreža i televizije, to više nije moguće. Ne može se vratiti više vrijeme 50-ih i 60-ih godina. Nakon iskustva s Moralesom i tehnološke promjene svijeta, ne možete očekivati da će jedan velik dio stanovništva naprosto sada reći: "OK, sad smo opet najamni radnici bez prava glasa". To je nemoguće. Nitko ne može očekivati da će se većina stanovništva, koja je okusila i imala određene koristi u dosadašnjem upravljanju zemljom, vratiti u rezervate. Vi možete neko vrijeme to nasilno držati pod kontrolom, ali ukoliko neće izostane demokratski dijalog u društvu, to društvo i ta zemlja može očekivati, s jedne strane, kordone smrti, a s druge neprestane demonstracije i gerilu koja će se pojaviti. To ne bi bilo ništa specifično za latinoamerički prostor. No, o tome se radi, da smo iz toga izlazili, da se to prestajalo događati.
- Kako tumačite duge nerede i demonstracije u Čileu koji je slovio kao najstabilnija demokratska zemlja?
- Da, kao šampion. U Čileu su više posrijedi problemi razvoja, problemi koji proizlaze iz loše uprave, loše administracije. To su nažalost loše vijesti za taj dio svijeta. Ako je tako u Čileu, ništa bolje neće biti u manje stabilnim zemljama.
- Teško je mimoići višestoljetni utjecaj Katoličke crkve na društva i političke strukture u Latinskoj Americi, pa i na sustav koji je omogućio bijelcima da postanu gospodari autohtonim Indijancima. Kolika je odgovornost Crkve? S druge strane, njeno reformsko krilo je 70-ih godina prošlog stoljeća iznjedrilo teologiju oslobođenja, čiji je svojevrsni nasljednik današnji Papa Franjo.
- I ne samo to. Ubojstvo biskupa Oscara Romera 1980. godine za vrijeme mise u San Salvadoru (papa Franjo proglasio ga je svetim prije godinu dana, op. a.), osobe koja je brinula o siromašnima i koja se borbom za socijalnu pravdu protivila režimu, izazvalo je odium naročito američke javnosti, unatoč Reganovoj politici prema Salvadoru. Dakle, odgovornost Crkve je velika. Međutim, ta se odgovornost, pogotovo ona u europskom kontekstu, ne treba prenaglašavati. Crkvene strukture mogu silno pomoći, ali njihova uloga nije ključna. One mogu biti korisne kao posrednici. I Papina uloga, ako je sagledate u kubanskoj politici, bila je korisna upravo u posredovanju između različitih struktura. To bi moglo biti korisno i u bolivijskom slučaju, međutim nisam siguran da to može biti presudno.
- Che Guevera nije slučajno uhvaćen i ubijen u Boliviji, gdje je siromaštvo bilo pogodno za korupciju odnosno izdaju.
- Ali bilo je pogodno i za revoluciju... koja se nije dogodila.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
