Navijači i brojni igrači Istre iz prvih godina HNL-a sjećaju se stasitog brkajlije koji je sjedio na klupi uz trenere. Fizioterapeut, sportaš iz sjene, bio je uvijek uz momčad, uvijek pri ruci i dobro raspoložen. Đanfranko Lalić, danas umirovljeni medicinski tehničar koji je punih 46 godina radio na hitnoj pomoći, i sam je nekad bio poznati sportaš. Predviđali su mu veliku karijeru u biciklizmu. Nažalost, sudbina mu je drugačije podijelila karte.

- Biciklistička karijera, ona prava, trajala je kratko, samo dvije godine. Počeo sam ozbiljnije voziti 1972. godine i te smo godine mi u pulskom Siporexu bili proglašeni za najbolji klub Jugoslavije. Moj brat Aldo je pobijedio na prvom prvenstvu u ciklokrosu održanom u Puli, a iste godine u lipnju je bilo pojedinačno i ekipno državno prvenstvo u Kranju i mi smo tamo postali ekipni prvaci Jugoslavije. U toj smo ekipi bili Valter Kancijanić, Edo Rajko, Marijan Safarić i ja, na svojoj prepoznatljivoj mješavini hrvatskog i talijanskog prisjeća se Đanfranko Lalić. - Bila je to velika pobjeda jer smo nakon toga imali i prijem u Puli.

Predviđali su mu blistavu karijeru

Iduće godine Edi Rajković, selektor reprezentacije, uvrstio me u juniorsku reprezentaciju i trebao sam nastupiti na Europskom prvenstvu u Munchenu. Međutim, tri dana prije puta u Munchen imao sam saobraćajnu nesreću. Išao sam na jedan lagani trening i vozio sam na relaciji Rakalj - Peruški kad me udario neki auto i ja sam pao na glavu. Sjećam se samo da su me neki stranci odvezli kući i potom sam bio u komi 18 dana. Imao sam frakturu lubanje i brojne druge ozljede i tako je moja kratka biciklistička karijera završila. Srećom, uspio sam se oporaviti od toga, ali više se nisam mogao baviti sportom.

Bio je to kraj jedne i početak druge karijere. Postao je fizioterapeut biciklističke reprezentacije Jugoslavije.

- Dvije godine nakon nesreće moj veliki prijatelj Cvitko Bilić, koji je bio selektor Jugoslavije, me pozvao da budem maser u reprezentaciji. To je za mene bila velika čast, a Cvitko koji je bio pojam u biciklizmu me jako poštivao. Odradili smo dvije, tri trke Kroz Jugoslaviju i onda smo 1986. godine išli po norme za nastup na Olimpijskim igrama u Seulu. Norme su se ispunjavale u Italiji na utrci "Giro delle regioni" i utrci Berlin - Prag - Varšava. Međutim, na koncu u Seul ipak nisam otišao.

Došlo je do malih trzavica sa Cvitkom i nisam otišao u Seul. Poslije smo to izgladili i ostali smo prijatelji. Uostalom, zahvaljujući Cvitku sam poslije pune tri godine bio maser u reprezentaciji Austrije. Poslije sam radio u Italiji u ekipi Caneva. To je bila odlična amaterska ekipa iz koje su brojni vozači kasnije prelazili u profesionalce, a jedini profesionalac s kojim sam radio bio je Marino Basso, svjetski prvak iz 1972. godine.

Kad već kao biciklist nije otišao na EP u Munchen, potom ni kao maser na OI u Seul, Laliću se život okrenuo kad je, igrom slučaja, "otkrio" nogomet.

UZ LEGENDU - Đanfranko Lalić i Aldo Drosina

- Bilo je to 1988. godine. Vaš kolega Robert Matteoni me jednom prilikom vidio u gradu i pitao da li bi došao u Istru koja je tada igrala republičku ligu. Odgovorio sam "ne znam, idem s biciklistima okolo, malo po Italiji i tako". On je rekao da dođem i na koncu sam pristao. Potom je došlo je do raspada Jugoslavije, Istra je ušla u Prvu HNL i ja sam ostao kao fizioterapeut u klubu - prvoligašu. Prvi trener bio je Sergio Scoria uz kojega su bili Aldo Drosina i Rade Korać. Ostao sam još pet godina. Bilo mi je lijepo i iz tog razdoblja imam lijepe uspomene. Promijenio sam dosta trenera, radio sam i s Bračunom, Poklepovićem, Juričićem, Šangulinom... Ali, imali smo tada puno domaćih igrača. Bila je to lijepa ekipa, puno bolja nego sad, haha. Bili su tamo Piplica, Piutti, Resan, Dadić, Pamić, Eklić, Scoria… dobri dečki.

U nogomet se nisam puno petljao jer ga ne kužim, ja sam samo radio svoj posao. Bio sam u Istri do 1995. godine kad sam se povukao, ali još sam aktivan. Sad sam u Vrsaru. Kako sam u mirovini, imam vremena i tamo mi je lijepo. Oni igraju Prvu ŽNL, a tamo je i moj veliki prijatelj Jozo Šuman. Lijepa sredina i ugodno druženje. Tako sam stalno aktivan, a i ostao sam u sportu, dodao je Lalić koji je napomenuo i kako mu se godinama ime pogrešno pisalo. - Uvijek su mi ime pisali Gianfranco, međutim u dokumentima mi piše Đanfranko.

Povezane vijesti

• Preminuo biciklist
• POREČ: Policija uhvatila odbjeglog vozača
• Većina navijačkih skupina prilično je politizirana i većinom desno orijentirana