Organizatorica igre hrvatske reprezentacije i mađarskog Atomeruma odmara u svom Poreču - IVANA DOJKIĆ: Ne pamtim kad je cijela obitelj bila na okupu

Obično bi svatko bio na svojoj strani i ovo vrijeme što smo dobili trebamo znati dobro iskoristiti. Uz druženje sa svojima, pokušavam što više uživati u prirodi. Cijela ova situacija poslala nam je, na neki način, poruku da trebamo više poraditi na sebi, pa tako ja trčim, vježbam jogu, meditiram, čitam, od svega pomalo, rekla je Ivana Dojkić

Visoko kotira istarski sport u hrvatskim okvirima. Posebno se to može reći za nježniji spol, pa tako u ženskoj odbojkaškoj reprezentaciji istarske boje brane Samanta Fabris, Matea Ikić i Rene Sain. Istom se brojkom mogu pohvaliti i košarkašice, jer su dio izabrane hrvatske vrste Puljanka Nina Premasunac, Pazinjanka Lea Miletić i Porečanka Ivana Dojkić. Ovu potonju mnogi vode kao Riječanku, ali ona to odlučno opovrgava.

- Poreč nema rodilište i izbor je bio Pula ili Rijeka. Mama se odlučila za Rijeku i tako sam tamo rođena, kao i moj stariji brat Marko, ali to je sve što me vezuje za taj grad. Ja sam Porečanka, decidirana je Ivana Dojkić, prvi playmaker hrvatske reprezentacije.

Tragom starijeg brata

Ivana je "tiha patnja" trenera pulske Brionke Ivana Đukića, poznatog po tome da je kroz njegove ruke prošlo pola hrvatske reprezentacije. No, nju nije uspio nagovoriti, barem zasad, da zaigra za pulski klub.

- Đukić planira dobiti Eurojackpot i u Puli napraviti euroligašku ekipu, čiji bih i ja bila dio. Ako u tome ne uspije, dogovorili smo se da ću se umiroviti u Puli, da ne ispadne da nikad nisam igrala kod njega, otkrila nam je 22-godišnja Dojkić. - Šalu na stranu, kao mala sam iz Poreča otišla u Zagreb i na taj način preskočila Pulu. Brat je dobio poziv iz Cedevite pa sam tako i ja krenula s njim. Bilo je to na početku sedmog razreda, ali dok nisam završila osnovnu školu ostala sam živjeti u Poreču i samo sam putovala na utakmice, da bih se potom preselila u Zagreb i tamo upisala Sportsku gimnaziju. Igrala sam najprije za Dubravu, potom za Trešnjevku i na kraju za Novi Zagreb, iz kojeg sam preselila u Celje.

Odlazak u Sloveniju bila je poprilična avantura za Ivanu, koja je tada imala tek 16 godina.

- Bio mi je to stvarno naporan period, jer sam išla u školu u Zagrebu, a veći dio tjedna provodila bih u Celju. Tu je mama dala svoj veliki doprinos, jer me ona vozila. U subotu navečer bismo se nakon utakmice vratile u Zagreb, otišla bih dan-dva u školu, odradila neke ispite i potom natrag za Celje. Trajalo je to dvije godine i nije bilo lako, ali uspjela sam sve izgurati i maturirati, prisjetila se Dojkić. - Potom sam se preselila u Rusiju, u redove moskovskog Spartaka gdje sam provela dvije godine. Trebala sam zatim karijeru nastaviti u Turskoj, ali pokazalo se to kao jedna poprilično nesretna i komplicirana priča, velika igra agenata koju valjda svaki igrač mora iskusiti u svojoj sportskoj karijeri. Od toga na kraju nije bilo ništa, pa sam se vratila doma, trenirala u Puli i čekala rasplet situacije te na kraju završila u Mađarskoj, u Atomerumu iz Szekszarda, gdje sam ostala do kraja sezone. Kako su bili zadovoljni sa mnom, a isto tako i ja s njima, brzo smo se dogovorili za još jednu godinu. Stvarno se jako dobro radi u klubu, puno se ulaže i nisam dvojila kako je riječ o odličnoj sredini za moj daljnji košarkaški razvoj.

Na vrijeme u Poreč

Na žalost, zbog cijele ove situacije s pandemijom, Ivana svoju drugu sezonu u mađarskom prvoligašu neće uspjeti odraditi do kraja, a igrom slučaja, prekid prvenstva dočekala je u Poreču.

- Od 5. do 7. ožujka igrala se završnica mađarskog kupa s tri utakmice u tri dana. Slavile smo u četvrtfinalu i polufinalu te u finalu izgubile od Soprona, a ja sam taj vikend dočekala bolesna. Uspjela sam odigrati sve tri utakmice, ali uslijed napornog ritma pogoršalo mi se zdravstveno stanje i dobila sam od kluba nekoliko slobodnih dana te sam odlučila doći doma, da se u potpunosti oporavim. Tada je sve ovo krenulo, zakomplicirala se situacija i počele su se zatvarati granice, a ja sam bila na antibioticima i iz kluba su mi poručili da ostanem doma dok u Savezu ne vide hoće li se liga nastaviti. Na kraju je sve prekinuto te se nisam ni trebala vraćati, istaknula je Dojkić. - Taman je bio završen regularni dio prvenstva i trebao je krenuti play-off, u kojeg bismo ušle s treće pozicije s ciljem da izborimo nastup u Europi te treba vidjeti kako će se sada to razriješiti. Ostalo smo sve već bile odradile, jer smo u

Eurokupu ispale u šesnaestini finala od španjolske Gernike. Loše smo odigrale prvu utakmicu i uvjerljivo izgubile, nakon čega smo u uzvratu na domaćem parketu slavile, ali nismo uspjele nadoknaditi "minus 18" iz Španjolske.

U cijeloj ovoj priči, kao nešto pozitivno Ivana ističe da je koronavirus omogućio neplanirano okupljanje njene obitelji.

- Ne pamtim kad smo svi četvero bili zajedno. Obično bi svatko bio na svojoj strani i ovo vrijeme što smo dobili trebamo znati dobro iskoristiti. Uz druženje sa svojima, pokušavam što više uživati u prirodi. Cijela ova situacija poslala nam je, na neki način, poruku da trebamo više poraditi na sebi, pa tako ja trčim, vježbam jogu, meditiram, čitam, a imam i mogućnosti da doma odradim dio teretane. Od svega pomalo, a usto nastojim i naučiti neke nove stvari, zaključila je Dojkić.