Ironman, jedno od najprestižnijih triatlon natjecanja - što u doslovnom prijevodu znači čelični čovjek s aluzijom na snagu i čvrstoću natjecatelja - održan je nedavno u austrijskom Klagenfurtu. Među više od 3.000 prijavljenih trkača bile su i dvije hrvatske policajke, Nikolina Kuvačić iz PU istarske i Nives Šimić iz PU zagrebačke, koje su, jedna nakon 14, a druga nakon 15-ak sati, uspješno utrčale u cilj i to nakon 226 kilometara od kojih su četiri kilometra plivale, 180 kilometara biciklirale i 42 kilometra trčale. Prvi je to "puni" Ironman koji su uspješno privele kraju, nakon niza polu-Ironmana, i upisale ga na podužu listu utrka koje imaju iza sebe.

- Sve je zapravo počelo prije četiri godine kada je bio prvi polu-Ironman u Puli pa sam radila na osiguranju. Kada sam vidjela koliko je u toj utrci emocija, odlučila sam da ćemo mi zajedno odraditi takvu neku utrku. Ideja je bila da prvo to odradimo u štafeti, zajedno s kolegicom Suzanom Sokač. Znači, jedna bi plivala, druga biciklirala i treća trčala, ali je problem nastao što se nismo mogle dogovoriti koja će šta. Nikolina je odmah rekla da će plivati jer to je njezina disciplina, ali problem je nastao oko dogovora tko će na bicikl i kada smo sve ipak nekako dogovorile, pojavio se novi problem s bolovima leđima, tako da je sve palo u vodu. E, onda se rodila ideja da možemo mi to i pojedinačno odraditi same.

Naravno, ispočetka je to trebalo biti pola (half) Ironmana, takozvani Ironman 70.3, kakav se održao i u Puli. I to smo realizirale. Eto, dosad smo uspješno odradile šest tih "halfova", a svaki od njih je nešto i obilježilo. Doživjele smo tako i snijeg usred ljeta u Austriji i kišu, ali ono potop u Sloveniji, i more na 11 stupnjeva u Crnoj Gori i trčanje na 38 stupnjeva također u Crnoj Gori. I sada u Austriji bilo je tako toplo da smo se morali polijevati svakih 15 kilometara jer je bilo neizdrživo. Ali, navikli smo već i, štoviše, uvijek čekamo da vidimo što će nas iduće snaći. Navikle smo, nema iznenađenja, kažu nam kroz smijeh naše sugovornice.

Od tri discipline, najteže im je, kažu, bilo bicikliranje, ali ne zbog staze, već upravo zbog vremenskih uvjeta u kojima se trka održavala. Iako je start bio već u 7.30 i to plivaćom dionicom, već u 9 sati na biciklu i kasnije trčeći, asfalt je nemilice pržio.

- Biciklistička staza imala je očekivano puno uzbrdica, s ukupno 1.700 metara nadmorske visine, i mislili smo, kada dođemo u brda, da će biti malo zraka pa da će nam biti malo lakše, da će ta žega spasti, ali nije bilo tako jer je gore krenuo puhati neki "fen", a najgore je što su nas čak tri uzbrdice dočekale na 155. i 166. kilometru kada smo očekivale da ćemo već moći "razvrtiti" noge jer idemo na zadnju disciplinu, trčanje od 42 kilometra. A onda smo zapravo došle do toga da su neki natjecatelji i gurali bicikle jer više nisu mogli i to je bilo malo deprimirajuće, ispričala nam je Nives.

Ni plivanje baš nije bilo neko veselje jer je, kažu, voda bila kaljuža. Jezero je bilo relativno u redu, ali se pri kraju dionice plivanja ulazi u kanal koji vodi do tranzicije na bicikl i tu ih je dočekala "muljevita" završnica.

- U kanalu je bila oseka taj dan, voda je bila toliko mutna da nisi vidio niti sat na ruci. Ni druge natjecatelje nisi vidio sve dok nekog rukom ne opališ po nogama, a po tijelu nas je cijelo vrijeme škakljala trava jer je bilo plitko. O prljavštini i mulju nećemo niti pričati jer kada smo skinule odijela, pola te baruštine je bilo osušeno na nama, ispričala je Nikolina.

Na pitanje jesu li znale što ih čeka i kako su se uopće odlučile prijaviti, kažu nam da su bile svjesne da će nakon niza polu-Ironmana doći vrijeme kada će ih privući i puni Ironman, iako su si uporno govorile da neće, da će razum prevladati. I sada kada su tijelo dovele u formu, a "glavu" pripremile za teške izazove koji ih čekaju, bilo je vrijeme da se prijave.

- Tijelo radi što glava kaže. Imamo profesionalne trenere koji nas već poznaju, s kojima razgovaramo, stručno se savjetujemo… Oni su nam rekli da smo spremne, da mi to možemo, pa smo se i prijavile. Naš strah da nećemo moći ili da ćemo odustati, brzo su otklonili jer su nam rekli da su krize normalne, a da je tada samo pitanje hoće li glava pobijediti krizu ili ćeš ipak odustati.

Mi smo na utrku išle uživati. To je bio cilj. Glava je bila spremna, iako nije znala što nas čeka jer nismo još nikad odradile tih 226 kilometara i moglo se dogoditi da "puknemo" i na 50. kilometru i na zadnja dva. Nikad ne znate, ima svega i svašta vidite na stazi. Ali, s druge strane, tijelo je bilo još spremnije jer su nam treneri rekli da smo spremne, a mi u njih imamo potpuno povjerenje i to je bilo to. Preostalo je samo da uživamo u ovom novom iskustvu, ispričale su nam.

Pripreme za ovakve utrke traju konstantno duže vrijeme. Kako kaže Nikolina, započele su s jednom amaterskom ekipom pa su se jedno vrijeme spremale same što je, smatra, bio promašaj jer nisu slijedile programe treninga, već su ga prilagođavale raspoloženju, vremenskim uvjetima i koječemu i onda su se konačno odlučile angažirati trenere koji su im počeli ozbiljno spremati programe.

- Spremaju nas Goran Pejić Gavran iz Poreča i Željka Šaban Miličić iz Triatlon kluba "Swibir" iz Zagreba, koji su i sami triatlonci. Oni nas usmjeravaju i što se tiče prehrane, dodataka prehrani, odmora i toga se držimo. To znači i tijekom treniranja i na samoj utrci, što i kako jesti, što i kada piti, što ako ne možeš jesti… Uglavnom, događaju se razne situacije, ali oni su tu za nas sa svojim savjetima i iskustvima i mi se toga pridržavamo. Sve skupa to je proces koji, kada kreneš s njima, traži ozbiljan pristup. Iako smo mi možda daleko od pravih profesionalaca, princip je isti ako želite završiti ovakve utrke. Nismo profesionalci, ali se ponašamo tako i tu nema puno razlike, kaže Nikolina.

Kroz smijeh dodaju da je na ovoj utrci na biciklu bio "festival hrane i pića" jer su na okrjepnim stanicama imale svega, od sira i pizza do čokolade, a one su bezbrižno jele jer su znale da će sve i - potrošiti!

Kada su ušle u cilj, kažu nam, ponavljale su si mantru: "Ovo više nećemo ponoviti", no činjenica je da su se već istu večer odlučile za sljedeću destinaciju - još jednog cijelog Ironmana, naravno, jer sada znaju da mogu. Prepreka im je za sada nedostatak sponzora jer svaka ta utrka itekako košta.

- Ovaj put smo imale sponzora, EnergoViziju iz Zagreba, a i Ministarstvo unutarnjih poslova pomoglo nam je u okviru svojih mogućnosti, na čemu smo zahvalne. Moramo istaknuti da imamo veliku podršku kolega i rukovoditelja na poslu, zbog čega nam je bilo lakše uklopiti treninge sa smjenama tako da je i to jedan dobar preduvjet za ovakve ozbiljne utrke. Iduća destinacija bi nam bila Irska, da vidimo što nas tamo čeka na Ironmanu, jer kažu da se tamo u dva sata izmijene svi vremenski uvjeti. No, iako bismo voljele ići, sada kada znamo da fizički možemo izdržati, kada se podvuče crta, ozbiljni su troškovi u pitanju i za pripreme i za put, tako da se nadamo da ćemo uspjeti i to realizirati, kažu.

Na rasporedu im je do kraja godine natjecanje za najspremnijeg policijskog službenika Memorijal Šimo Đamić u rujnu pa Porečki Ironman 70.3 u listopadu, a kasnije - tko zna. U međuvremenu nastavljaju redovno trenirati, a prema tim rasporedima i onima koji ih čekaju na vrlo zahtjevnom poslu u policiji, organiziraju si ostatak života. Što ostane. Za kazalište, kino, druženja… Tako da im je 24 sata dnevno premalo.

- Naravno da je tu obitelj na prvom mjestu pa posao, a nakon toga slijede rasporedi treninga, a onda tek ostalo. Imamo veliku podršku obitelji i to je najbitnije, kaže Nikolina i napominje da je i njezina kći Rea prati na natjecanjima.

- Planiramo sve barem tjedan dana unaprijed. Ali navikle smo se, to već znaju i naši prijatelji, uostalom ljudi s kojima se družimo uglavnom su sportaši pa oni to razumiju, neki i treniraju s nama, to je neki zajednički film s ljudima istog profila i onda se sve lakše posloži. Lakše prolazimo i kroz život i kroz stresove u životu. Za sve se ipak nađe vremena jer, što se kaže, tko nešto želi, naći će načina - tko ne želi, naći će izgovor, zaključuju naše sugovornice.

Povezane vijesti

• Orepić najavio smanjenje broja policijskih uprava
• Sponza: PU Istarska mora ostati u Puli
• Dvije policijske službenice ovog su vikenda uspješno odradile 226 kilometara Ironmana