Edi Ritoša, jedan od najdarovitijih mladih boćara Hrvatske

Ilustracija (Snimio Milivoj Mijošek)

Doista se teško pomiriti s činjenicom da mnogima znani Edi Ritoša (37) više nije i fizički tu, među nama. Kada netko tako ode, a moguće ste ga vidjeli ili čuli se s njim samo pokoji sat ranije, takvo što većinu od nas ostavlja bez riječi.

Momak za kojeg nije bilo nemoguće misije, svejedno životne ili sportske - nastavlja živjeti za sva vremena u srcima najbližih, od obitelji do mnogobrojnih poslovnih i sportskih prijatelja. Sve njih u svekolikoj situaciji veseli da ovo nije njegov kraj bivanja među onima s kojima je dijelio ovozemaljski život, nego tek početak novog života. U tom vremenu bez njega mnogi će biti u prigodi da spoznaju prave vrijednosti ovozemaljskog života.

Uspomenu na njegov lik i djelo čuvat će svi koji su ga voljeli i poznavali, ponajprije brojna obitelj, supruga Leana, njegova tri anđelčića, sinovi Leni i Tin, kćerkica Lindi, roditelji, brat s obitelji i sva rodbina. Brojni su oni kod kojih je kroz boćanje stekao simpatije i prijateljstva.

Dijelom života sviju koje je na prvu znao očarati magičnim osmijehom, dobroćudnošću ili tek pokojom riječju, Edi će sigurno i dalje biti. Jedna od naznaka za to je i prizor s mjesnog groblja u Gračišću, s njegova ispraćaja na vječni počinak. Kako bi ta slika izgledala da nije epidemioloških mjera, možemo tek zamisliti.

Inače, Edi je bio jedan od najdarovitijih mladih boćara Hrvatske u svom uzrastu i generaciji. Za juniorsku reprezentaciju Hrvatske igrao je na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj (2001.), kada kao 17-godišnjak osvaja brončanu medalju u brzinskom izbijanju, njegovoj najdražoj disciplini. Osvojio je mnogo trofeja i odličja od kojih tri naslova prvaka Hrvatske s porečkim klubom za četverogodišnjeg igranja. Na juniorskim prvenstvima Hrvatske 2001. i 2002. kao član Istre Poreč osvojio je četiri medalje, tri zlatne te brončanu. Nakon igranja za klub iz Poreča mladi je Umažanin je dvije sezone igrao za momčad Santa Domenika iz Labinci. I na kraju, recimo da je Edi već prije polaska u školu počeo boćati u Svetoj Mariji na Krasu, uz oca Waltera i brata Gorana u istoimenom mjesnom klubu. Nerijetko su nastupali zajedno, do nedavno za boćarski klub Umag desetak posljednjih sezona.

Svakako treba spomenuti i humanu gestu obitelji Ritoša koja je, u skladu sa životnim motom njihova Edija, dio njegova tijela koji može pomoći nekoj od mlađih osoba darovala s vjerom da će on i u njima nastaviti živjeti. Ovo je najljepši primjer življenja za druge, za život vječni. Tim će činom Edi, uz onaj nebeski život, nastaviti svoj zemaljski hod među najdražima. Na svu Edijevu plemenitost ponosni su najbliži s uvjerenjem da će njegov dobri duh i dalje lebdjeti iznad njih, a njegova humanost pomoći nekome da živi.