Nedavno sam u Rovinju sreo Gorana Volarevića, jednog od najboljih hrvatskih vratara u vaterpolu, uz Damira Burića, najboljeg vaterpolista Istre svih vremena. Doputovao je na samo nekoliko dana, nakon čega se kao trener vratara priključio pripremama reprezentacije Italije. Počevši od pionirskih dana do 2020. godine kada se igrački umirovio, Volarević je ostvario jednu od najdužih karijera u svjetskom vaterpolu. Ako se računa samo igranje u seniorskim momčadima, od matičnog rovinjskog Delfina do talijanske Pescare, gdje je nastupao do 2020., branio je gotovo 30 godina. Teško je i nabrojati trofeje koje je osvojio kao igrač Juga, Pro Recca i Savone, hrvatske i talijanske reprezentaciji u kojoj je sada trener vratara.

Trener vratara Italije

- Na moje veliko iznenađenje izbornik Sandro Campagna me je 2018., dok sam još igrao, pozvao u stručni stožer reprezentacije Italije. Tada sam igrao u Pescari, gdje sam nastupajući za seniore trenirao vratare i mlađe kategorije kluba. Po okončanju igračke karijere prihvatio sam poziv kluba Ortigia iz Sirakuze, gdje vodim omladinski pogon i treniram vratare. Tako sada stanujem na samom jugu Sicilije, u gradu na strateškom položaju uz istočni ulaz u Sicilijanski prolaz, koji zbog toga ima dugu i zanimljivu antičku povijest, kaže Goran Volarević dok mu prilaze brojni rovinjski prijatelji, posebno oni iz sporta.

Goran Volarević ispred bazena matičnog Delfina (Snimio Aldo Pokrajac)

Rovinjci su poznati da teško napuštaju svoj grad pa bi se i Goran želio brzo vratiti, posebno zbog kćerke Eme s kojom se sve teže rastaje. Kaže da mu je angažman u reprezentaciji Italije i Ortigiji posljednji i da će se nakon toga definitivno vratiti.

- Kao i naša, hrvatska reprezentacija, i talijanska je nakon neuspjeha na Olimpijadi u Tokiju krenula u pomlađivanje. Zbog toga se svaka stanka u prvenstvu, kao nedavno između Božića i Sveta Tri Kralja, koristi za uigravanje nove postave. Talijani se na idućim natjecanjima Svjetske lige, Svjetskog prvenstva u Fukuoki u lipnju i Europskog prvenstva žele brzo vratiti u zonu medalja pa su sve tome podredili. Uz obaveze u Ortigiji, za boravak kod kuće ostaju mi tek ljetna pauza i kratki dolasci za Božić i Uskrs, kada se u Italiji ne igra prvenstvo, pojašnjava Volarević

Goran Volarević je u Italiju stigao 2006. kako bi čuvao vrata Catanije, a potom je branivši na visokoj razini, igrao u mnogim visokopozicioniranim momčadima i reprezentaciji Italije, stekavši ogromno iskustvo, što je bilo presudno da ga Sandro Campagna angažira u svom stožeru. Sa Settebellom je započeo i novi olimpijski ciklus pa je teško očekivati da će se, koliko god to priželjkuje, vratiti u rodni Rovinj i hrvatski vaterpolo prije Olimpijade u Parizu.

U Italiji već 15 godina

- U Italiji sam već 15 godina pa ću se nakon Olimpijade u Parizu vjerojatno vratiti doma. Iz matičnog Delfina me kontaktiraju i žele da im se pridružim u novoj eri kluba koja će nastupiti nakon dovršetka izgradnje zimskog bazena. Za klub koji je preklani obilježio 70. godišnjicu osnivanja ovo će biti prigoda za iskorak jer je stalno igranje u gostima zbog nedostatka bazena velik hendikep, konstatira Volarević.

Rovinj ima veliki olimpijski bazen s jedinstvenim pogledom na povijesnu jezgru, ali je prebacivanjem prvenstva u zimski period ostao bez mogućnosti igranja kod kuće pa svoje domaće utakmice uglavnom igra u Rijeci. Volarević kaže da u Sirakuzi, nasuprot obalama Libije, noćna temperatura zimi rijetko pada ispod 10 stupnjeva pa uz zagrijevanje vode Ortigia stalno igra u otvorenom bazenu.

Kada je riječ o prilikama u talijanskom sportu, Volarević kaže da je vaterpolo zajedno s odbojkom po rangu popularnosti odmah iza nogometa i košarke.

- Sponzori najprije ulažu u nogomet, nakon toga u košarku pa nama u odbojci i vaterpolu ostaje manji kolač. Takve je prilike dodatno pogoršala pandemija korona virusa, kada je prihod od reklamiranja i publike dodatno smanjen. Troškovi grijanja i održavanja bazena su visoki pa ih klubovi nastoje pokriti i naplaćivanjem visokih članarina za škole vaterpola i rad s mlađim kategorijama, nekad i do sto eura mjesečno. Zbog toga mladi sportaši odlaze u druge sportove. Za prijenos vaterpolo utakmica zanima se Sky televizija, što bi trebalo pridonijeti većoj promidžbi ovog sporta i većoj zainteresiranosti sponzora, kaže Volarević.

Komentirajući stanje u svjetskom vaterpolu kaže da u ovaj sport najviše ulažu Mađarska i Srbija. U Mađarskoj, koja je zbog sjajne tradicije vaterpolo uvrstila u strateške sportove, sponzorska ulaganja u mlađe kategorije klubova su oslobođena oporezivanja, a u Srbiji vaterpolo se potiče i sredstvima države i lokalne samouprave. U vaterpolo sve više ulažu Grčka i Francuska, što se vidi po rezultatima njihovih klubova i reprezentacija.

Uspjesi s Jugom

- U Mađarskoj i Grčkoj najbolji igrači mogu godišnje zaraditi do sto tisuća eura, u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj nešto manje. Mi im ne možemo parirati pa nam igrači odlaze i sve ih je teže nadoknaditi jer nam mlađe kategorije nisu tako uspješne kao prije. Nadam se da će se prilike poboljšati, a do tada izborniku Tucku i pomlađenoj reprezentaciji želim da, kao i Italija, već na sljedećim natjecanjima, posebno Olimpijadi u Parizu, ostvare rezultate dostojne njihova ugleda, zaključuje Volarević.

Na pitanje kako je krenuo u vaterpolo, kaže da je najviše volio igrati rukomet, ali su ga prijatelji navukli na vaterpolo koji je počeo igrati već u drugom razredu osnovne škole. Treneri su mu bili Josip Pino Banko i Mario Cerin Rus. U to vrijeme još se igralo ljeti na otvorenim bazenima, a zbog manjih troškova Delfin se tada natjecao u ligi sa slovenskim klubovima.

Kao izraziti talent Volarević je u prvu momčad Delfina, koja se natjecala u Drugoj hrvatskoj ligi, upao kao kadet još 1990. godine. Već se tada vidjelo da je riječ o izvanserijskom talentu koji će nadmašiti sjajnu tradiciju vratara Delfina, od dr. Zvonka Rumboldta, Tonija Pokrajca i Antonija Battistelle do Antuna Kalačića i Janka Fabrisa. S reprezentacijom Hrvatske 1997. na Kubi osvojio je naslov juniorskog prvaka svijeta, a tom je prigodom proglašen najboljim vratarom turnira.

Zbog studija na Hotelijerskom fakultetu tada je igrao za Opatiju, faktički drugu momčad riječkog Primorja. Uslijedio je poziv iz Dubrovnika. Nakon kratkog igranja za Bellevue postao je vratar jedne od najboljih generacija Juga, s kojim je od 2000. do 2006. osvojio pet naslova državnog prvaka i sedam kupova. S Volarevićem na vratima Jug je prvo 1999. bio pobjednik europskog Len kupa, 2001. i 2006. europski prvak, u drugom slučaju i pobjednik Europskog superkupa. S njim su tada u Jugu nastupali reprezentativne perjanice Fatović, Smodlaka, Kvržić i Bošković.

Debi za Italiju u 34.

Reprezentativnu karijeru je započeo petim mjestom na Sredozemnim igrama 2001. Nakon nastupa na Europskom prvenstvu s četvrtim te na Svjetskom s osmim mjestom, najveći uspjeh, srebrnu medalju, ostvario je na Europskom prvenstvu 2003. u Kranju. Na Olimpijadi u Ateni 2004. s Hrvatskom je pao na deseto mjesto. Iduće godine sudjelovao je u osvajanju četvrtog mjesta na Svjetskom prvenstvu, Mediteranskim igrama i Svjetskoj ligi. Potom je 2006. s reprezentacijom bio četvrti u svjetskom kupu i sedmi na Svjetskom prvenstvu.

Volarević je potom prešao u Cataniju. U talijanskom dijelu karijere najveće uspjehe ostvario je s najboljim europskim klubom Pro Reccom, s kojim je, igrajući s ponajboljim hrvatskim igračem Sandrom Suknom, dvaput bio prvak Italije i pobjednik kupa. Sa Savonom je dvaput osvajao Len kup. Uz ove, za 13 godina igranja u Italiji nastupao je za klubove Leonessa (Brescia), Promogest (Sant Elena, Sardinija), SportManagement (Varese), Acquachiara (Napoli), da bi 2020. u 42. godini života završio karijeru u Pescari.

S kćerkom Emom

Po dolasku u Italiju izbornik Ratko Rudić nakon odrađenih priprema nije ga uvrstio u prvu momčad koja je 2007. osvojila zlato na Svjetskom prvenstvu. Potom ga je još nekoliko puta zvao na pripreme, ali nije izabran za završne nastupe. U Italiji je i dalje branio na visokoj razini pa ga je Talijanska vaterpolo federacija nagovarala da primi i talijansko državljanstvo, za što je imao uvjete jer mu je djed Anđelo Terlević rođen za vrijeme Italije.

Talijani su poznati po angažiranju naturaliziranih igrača koji su se istaknuli igranjem u njihovom prvenstvu. Tako su plavu kapicu Settebella od naših igrača oblačila splitska braća Deni i Goran Fiorentini, riječki centar Danijel Premuš, zamalo i Damir Burić.

- Za talijansku reprezentaciju debitirao sam u 34. godini 2012., tri godine nakon dobivanja državljanstva. Nastupili smo na Europskom prvenstvu u Eindhovenu, gdje je Italija osvojila četvrto mjesto. Za mene je poziv na pripreme bio iznenađenje, ali kada me izbornik Campagna, nakon ozljede Stefana Tempestija, pitao želim li se angažirati u reprezentaciji, nisam dvojio. Tko bi odbio nastup u reprezentaciji koja je tada bila aktualni svjetski prvak. Pogotovu zato što sam znao da je moja misija u hrvatskoj reprezentaciji okončana. Nakon Europskog, vrata Italije branio sam i na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti 2017., objašnjava Volarević.

Najbolji rovinjski vaterpolist je kao član stručnog stožera Italije 2019. osvojio Svjetsko prvenstvo. Tako je nakon 1997. i svjetskog juniorskog prvaka, drugi put u svojoj dugoj karijeri osvojio svjetsko zlato. Nažalost, za hrvatsku je reprezentaciju igrao između dvije generacije koje su osvajale zlata na Olimpijadama, svjetskim i europskim prvenstvima. To ipak ne umanjuje njegove brojne uspjehe, posebno na klupskom planu s Jugom i Pro Reccom.

Povezane vijesti

• Porečani se oprostili od Europe
• Croatia Cup: Kauboji tranzicijom slomili suparnika
• Rukometašice Umaga proigrale u nastavku