Atmosfera unutar bolnice u kasno nedjeljno popodne je depresivna, puna neizvjesnosti. Djelatnici su ozbiljni, zabrinuti, podsjeća me na situaciju iz Domovinskog rata iz KBC Rijeka. Tamo sam bio na stažu kao tek diplomirani liječnik. Razlika je što ovdje nema vojnika niti ćemo ih ikada susresti. Ovdje i sada bavimo se bolesnicima zaraženim koronavirusom

Atmosfera unutar bolnice u kasno nedjeljno popodne je depresivna, puna neizvjesnosti. Djelatnici su ozbiljni, zabrinuti, podsjeća me na situaciju iz Domovinskog rata iz KBC Rijeka. Tamo sam bio na stažu kao tek diplomirani liječnik. Razlika je što ovdje nema vojnika niti ćemo ih ikada susresti. Ovdje i sada bavimo se bolesnicima zaraženim koronavirusom.

Sigurno nikome nije jednostavno u doba epidemije koronavirusa doći u bolnicu u dežurstvo. Prema rasporedu i ja imam svoj red. Puno se toga u našem radu posljednjih dana, a već se nakupio i pokoji tjedan, prilično zakompliciralo. Normalni ljudi nedjelju nakon obiteljskog ručka provode opušteno. S druge strane, odlazak na dežurstvo u bolnicu dok svijetom i Hrvatskom hara koronavirus nije nešto najbolje što se čovjeku može dogoditi. Kako smo se u bolnici dodatno opteretili raznim dužnostima, unaprijed znam da kući ne idem prije sljedećeg dana, tek nakon vizite i obaveza u upravi. Nadam se to obaviti do ručka.

Prilazim Mornaričkoj bolnici u Negrijevoj. Primjećujem da puno toga nije uobičajeno. Na parkingu, naprimjer, nema šetača pasa. Zbog koronavirusa i mjera opreza koje se provode, ulaz s te strane je zaključan. Prilazim okolnim putem. Sve je sablasno prazno. Nigdje nikoga. Nema ni parkiranih auta unutar bolničkog kruga, nema niti bicikala. Obično nedjeljom sve vrije od posjeta. Bolesnici u parku svojima prepričavaju kako im prolaze dani u liječenju. Čuje se žamor obitelji. Ove nedjelje, nažalost, sve je prazno: nit' bolesnika nit' njihovih posjetitelja. Znam da bura nije razlog. Svi znamo da nije, isto kao što znamo koji je pravi razlog. Koronavirus.

Ni u parku nikog

Ulazim u bolničke hodnike, ali ni tamo nikoga nema. Jedino srećem ravnateljicu Irenu koja je i nedjeljom na poslu, odgovara na mailove, zbraja oboljele, pozitivne i negativne na test za koronu, sprema se za presicu i, pored svih problema, sjetila se da mi je zaboravila vratiti punjač mobitela! U gomili problema i pritisaka kojima smo izloženi ovakva banalnost nasmije i opusti čovjeka.

Atmosfera unutar bolnice u kasno nedjeljno popodne je depresivna, puna neizvjesnosti. Djelatnici su ozbiljni, zabrinuti, podsjeća me na situaciju iz Domovinskog rata iz KBC Rijeka. Tamo sam bio na stažu kao tek diplomirani liječnik. Razlika je što ovdje nema vojnika niti ćemo ih ikada susresti. Ovdje i sada bavimo se bolesnicima zaraženim koronavirusom.

Dolazi noć, vrijeme kada se zna dogoditi da bolnicom i parkom bauljaju neki čudni ljudi. Žensko osoblje tada je često u strahu pa policija po pozivu intervenira. No sada nema ni njih. I oni su se, ti neki čudni ljudi, negdje povukli.

Brinem se što sutra napraviti s našim onkološkim i hematološkim bolesnicima oboljelim od malignih bolesti. Trebaju kemoterapiju, znam da im možemo dodatno narušiti imunitet, ali bez nje im sudbina nije dobra. Kineski onkolozi su pratili pacijente pa se već pojavljuju publikacije u svjetskim časopisima o njihovom liječenju u doba korone. Pada mi na pamet zašto i mi ne bi pratili te zabilježili kako su naši onkološki bolesnici prošli u cijelom ovom civilizacijskom kaosu. I dok tako razmišljam prolazeći praznim hodnikom kojim kroz oštećene okvire prozora fijuče vjetar, pitam se kako će proteći dežurstvo. Hoće li biti problema? Zvoni mi dežurni telefon. Stiže premještaj bolesnice iz Zagreba. Još nam samo to treba. Neke smo preko vikenda već primili.

Naravno da moramo pomoći svima, ali i pored svih naših bolesnika (onkologija i hematologija uz hitne službe i infektologiju jedine u bolnici nastavljaju puni pogon) sada se još moramo brinuti i o onima koji su do sada liječeni u Rijeci ili Zagrebu. Pregledavam bolesnicu i shvaćam koliko sam u krivu. Gospođa je sretna da se vratila blizu svoje kuće. Ispričala nam je svoju nesretnu priču, ali s današnjim, ipak, sretnim završetkom. Nedavno smo joj u našoj bolnici dijagnosticirali bolest, ali u cilju daljnjeg liječenja (HZZO nam i dalje ne dozvoljava davati neke lijekove) šaljemo je na kliniku u Zagreb. Puna nade odlazi tamo. To je Zagreb. No nakon samo par dana njoj se svijet opet ruši! Klinika otpušta sve bolesnike jer je epidemiološka situacija loša. Sele ju na drugu kliniku u Zagrebu. Ali ni tamo nema sreće, u ranu nedjeljnu zoru probudio ju je, ni više ni manje nego – potres! Jako poskakivanje kreveta uz prateću buku! Ljudi oko nje trče, hitno bježe iz soba! Izlaze ispred bolnice, dok vani pada snijeg i hladno je.

Novi dan

Kaže nam ta bolesnica da je plakala, da su se svi uplašili. Ne možemo ni zamisliti kako joj je bilo. Filmski napeto, opasno. Srećom smo je premjestili kod nas. Tu je sigurna. Shvaćam da ni dijagnoza ne mora biti najgore što se bolesniku u nekom trenutku može desiti.

Ujutro je novi dan, ponedjeljak. Sastanak stožera bolnice. Analiziramo situaciju na infektologiji i na novoformiranim odjelima. Dijele se zadaci tko treba što napraviti. Pitam se hoće li se već jednom situacija početi normalizirati. Nitko ne može biti spreman na ova luda i nepredvidiva vremena. Konačno odlazim prema kući. Ljudi hodaju s maskama. Nepovjerljivim pogledima prate svijet oko sebe. Treba razmišljati pozitivno i slušati savjete kriznih stožera. Ako smo složni, koronu ćemo pobijediti. Do neke sljedeće korone.

Povezane vijesti

• U ISTRI TRENUTNO NEMA NOVOOBOLJELIH. Čeka se nalaz brisa za jednu osobu u samoizolaciji
• DOBRE VIJESTI: U ISTRI NEMA NOVIH OSOBA KOJE BI BILE SUMNJIVE NA ZARAZU KORONAVIRUSOM
• Nova odluka istarskog Stožera: KOD LIJEČNIKA OPĆE PRAKSE IDITE SAMO AKO STE HITNOĆA. Doktori su vam na raspolaganju putem telefona