U sunčanim nedjeljama bez vjetra, kroz portun koji Vladimir Načinović svakodnevno otvara u rano jutro i zatvara oko devet sati uvečer, u jednom mu danu pred ulaz u kuću isprofilira i do stotinu ljudi. No ne i danas. Ove sunčane, ali uvelike burovite srijede ujutro na kupalištu Stoja nema nikog. Tek žuti autobus Pulaprometa svakih dvadesetak minuta zastane na kružnom toku, bez da ikog iskrca, a zatim tromo kreće dalje u civilizaciju. Popularni Miro, kako ga nazivaju ovdašnji ljetni kupači, dočekuje me pred portunom, netom pristigao sa jutarnje peške. Odaje dojam posljednjeg čovjeka na svijetu, vjernog čuvara svog voljenog kupališta u kojem je rođen, u kojem želi umrijeti. Premda mu je već 69 godina, dobro se drži, vitalan je, na osunčanom mu licu mladenački blješte svijetle oči.
Načinovića se sjećam od najranije dobi. Najprije su me mama, a ponekad i nono, vodili na kupalište Stoja, a s devet sam godina dobio dopuštenje da se i sam iz busa iskrcam na kružnom toku i Miri, koji je tada imao koncesiju na plažu, na prozorčiću pored portuna uredno platim 3 kune. Bilo je to doba otvorenog kafića, uređenih kabina, lijepo obojanih ograda koje nisu hrđale, stabilne gornje terase na koju smo se s vršnjakinjama skrivali od očiju ostalih kupača. Nakon 2005., posljednje godine Mirine koncesije, kupalište nije nitko preuzeo; dugo je vremena bilo derutno i zapušteno. Stvari su se ipak pokrenule s mrtve točke - onoliko koliko je potrebno da se sve ne uruši - saniran je mol i čak dodane odskočne daske, a izgrađena je i nova, ovog puta čvršća i stabilnija gornja terasa. Ipak, ne mogu se oteti dojmu da se nama, dvadesetogodišnjim mladićima, baš takvo kupalište Stoja, derutno i na rubu rušenja, nepovratno uvuklo pod kožu. Za vrijeme ljetnih žega, ali i tokom hladnih zimskih večeri, za nas pobunjenu i pretencioznu mladež je kupalište bilo dom, a dekadentno zdanje odraz našeg unutarnjeg nemira. Izgled se tog kupališta mijenjao tokom godina, no Miro je ostao, i dalje živi u istoj kućici pred kojom stoji i sad, dok ja hitro ulazim kako bih se sklonio od novog naleta vjetra. Unutra i dalje dopire nesnosna buka koju stvaraju tzv. vjetrova zvonca - one limene viseće cjevčice koje na vjetru stvaraju svojevrsnu melodiju. Na stablima ispred kuće ima ih bezbroj, a bura ih posebno inspirira. Pitam ga kako uspijeva zaspati, no Miro mi jednostavno i kratko odgovara kako ih, da mu remete san, ne bi imao čak 23. Dok čitam tričave vijesti s teleteksta upaljene televizije, on briše mrvice sa stola i gunđa nešto sebi u bradu.
- Džeraldina, cola letera Dž. Ma pensa ti. O quel'altra, Žanamari cola Ž. Ma va remengo. Alora daghe un nome Croato, no sta far ste monade, priča više sebi nego meni.
Upoznat sam s tom njegovom disidentskom, pobunjenom naravi, koju danas iskazuje aktivnošću na društvenim mrežama, prisutnošću na raznim debatama i javnim raspravama. Pretpostavljam da ju je, u jednu ruku, naslijedio od oca, za kojeg sam čuo da je bio strog i rigidan. Premda je od njegove smrti prošlo već 37 godina, Ivan Načinović, puno poznatiji kao Nini, i dalje živi u sjećanjima Puležana, a nekoliko je godina unazad na jednom trošnom zidu dobio i svoj in memoriam mural. Vedran Štimac i Kristian Dropulić, dio one ranije spomenute mladeži, na nekoliko su mjesta uljepšali derutne zidove kupališta. Osim murala u čast Niniju, skupa potpisuju i Corto Maltesea na popularnom "girotondu", omanjoj Areni gdje se ljeti igra nogomet. Sam Štimac nadodao je i mural jednog mornara te profil Quentina Tarantina s motivom scene iz popularnog Pulp Fictiona.
Vladimir s ocem, legendarnim Ivanom Ninijem Načinovićem
Mirov otac Nini se u ovu kuću preselio još 1933., prije izgradnje samog kupališta na kojem je gotovo do posljednjeg dana služio kao spasilac, svojevrsni redar, a svakodnevno je dvaput i mjerio temperaturu mora i te bi podatke izvjesio na ulazu u kupalište. Osim kupača, čitala ih je i nadležna služba i smatrala ih službenima. Kao prvi pulski spasilac u doba kada je puno manje ljudi znalo plivati, Nini je znao imati i do osam intervencija na dan, a službena brojka spašenih osoba u pedesetak godina iznosi čak 636. No životna priča Ivana Načinovića ispričana je već nekoliko puta, a u njima se Miro pojavljuje tek kao medij, čuvar vrijednih uspomena njegovog oca. Zato se vraćam na temu, želim zadržati fokus na njemu. Želim da mi povuče paralelu između kupališta u doba njegove koncesije i stanja u kakvom se nalazi danas.
- Nešto se danas mrda, radi se s obzirom na to koliko ima novaca. Uglavnom je to sanacija. Gornju terasu su napravili jako dobro i precizno. Stavili su puno više čelika i betona. Ne vjerujem da će se otvarati kakav ugostiteljski obrt, koliko znam nema zainteresiranih. Ja bih neke stvari mijenjao, bio bih recimo završio kabine, od njih se barem ima kakva takva dobit. Nije mi svejedno što danas Stoja izgleda ovako. Nema se afiniteta prema onima koji su gradili prije nas. Ne samo ovdje, tako je i s fasadama u Puli, one na najvidljivijim mjestima su još donekle sređene, ali čim malo skrenete negdje naići ćete na stanje koje je bilo još prije rata. Pogledajte samo stepenice ispod Mornaričke crkve. Mislim da je kupalište bilo poprilično uredno dok sam ja to vodio, stvarno sam uložio truda. Sredio sam sve kabine, kafić je dobro radio ali je krov prokišnjavao, pa smo digli svo kamenje na terasi i napravili novu izolaciju. Mol i trampolin su bili u dobrom stanju, bilo je i tobogana. Imao sam vremena, pa bi i zimi stalno nešto mogao prčkati oko toga, popravljati, sanirati i stvarati, napominje Načinović.
Osim što je neformalni čuvar kupališta, također se brine za barke koje su privezane na kraju pješčane vale, do samog ulaza u kupalište. I sam je vlasnik dviju od njih, s kojima na more odlazi dvaput dnevno. Premda trenutno uglavnom lovi lignje, kaže kako od morske hrane najviše voli jesti zere. Ljudi koji na Stoji vežu svoju barku za to ne plaćaju nikakav danak, no Miro svejedno nesebično nadgledava konope i brine se o čvrstoći korpo morta na dnu, koje sam radi.
- Nekada je ovdje bilo 70 i nešto barki. Danas ih je skoro upola manje, oko četrdeset. Barka je luksuz, ljudi više nemaju novaca za takvo što. Uvala je otvorena na jugo, koje može stvarati probleme, no samo kada puše stvarno jako. Zadnji sam put to doživio 2000. godine. Valovi su išli do kružnog toka, neke smo barke jedva izvukli van. Desilo se to još nekoliko puta kada sam bio manji, pa bih pomagao ocu kod spašavanja, kaže.
Živjeti na kupalištu nije tako bajno kao što zvuči. Njegov je otac davno posudio dvije prostorije na ulazu Arenaturistu, a oni su ga zauzvrat tužili i tražili prostor za sebe. Problem je, kaže, i što ljudi teško pronalaze kamp Stoju, pa ljeti u sitne noćne sate njemu kucaju na vrata.
Vladimir s ocem, legendarnim Ivanom Ninijem Načinovićem
- Sjećam se kad sam se vratio iz vojske, više nisam imao svoju sobu. Moj je tata moju sobu i još jedan dio stana dao tadašnjem Arenaturistu da koriste za potrebe recepcije. A onda su nas kasnije tužili, došli smo i do Vrhovnog suda, ali sam na kraju ipak dobio spor. Problem je i s kampom, nema nikakvih znakova nigdje pa se ljudi pogube. Donedavno su barem imali vidljivu tablu na ulazu, sada više ni to. Skinuo sam zvono s vrata jer bi mi ljudi koji traže kamp zvonili po noći, ističe Načinović.
Kopajući dodatne zanimljivosti o Načinoviću, naletio sam i na jedan poprilično bizaran članak. Ispitujem ga o tim njegovim čudnovatim zanimanjima, od kojih mi neke nalikuju na prave fiksacije. Cijeli ga život, recimo, progoni broj 471. Odmah preda mnom vadi fasciklu s dokazima. Iz hrpe papira izvlači dokumente s registarskim tablicama njegovih auta i pomno pokazuje na spomenuti broj. Zatim odlazi u sobu i donosi veliku tablu pomoću koje, kaže, uspješno predviđa spol nerođenog djeteta. U obzir ulaze boja kose oba roditelja i mjesto njihovih rođenja. Tako će, po Mirinim procjenama, svjetlokosa žena i muškarac tamne kose koji su iz istog rodnog kraja najprije dobiti dvije curice, a onda dječaka. Premda je o tome pokušao popričati s nekoliko doktora, kaže kako ga uglavnom nisu slušali; tek su mu jednom prilikom rekli da za svoju tvrdnju mora prikupiti barem 2.000 dokaza.
- Jedan Pero Tadić, on i žena, imaju istu boju kose. Kupaju se ovdje, drugo stablo, kod ladonje. Žena mu je zatrudnjela i pitao me što će dobiti. Rekao sam mu da će biti žensko. Došao je drugi put, i treći, ponovio sam mu kako će opet biti žensko. Tek peti put je dobio sina, tu me zeznuo, kroz smijeh ističe Načinović.