(Mirjana VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ)
Kad se čovjek s vrećom pijeska prvi put pojavio pred izlogom trgovine dječjom odjećom u Flanatičkoj ulici, prolaznik je mogao pomisliti da je došao zakrpati izloge, popraviti pločice u ulici ili postaviti fuge.
Čovjek bi kleknuo i uzeo špatulu te počeo miješati. Ali, radovi nisu bili gotovi ni sutradan. Hrpa pijeska opet je bila tu. Sve dok, jednog podneva, nakon četiri sata preciznog posla, iz hrpe nije izniknuo pas.
Čovjek ga je dovršavao, preciznim potezima kista oblikovao mu je rebra. U očne duplje umetnuo je dugmad. Izgledao je kao Pluton. Prolaznici su kimali glavama, smješkali se i u kutiju ubacivali novčanice.
Pluton je sutra opet bio tu. Samo je mirno ležao, glave naslonjene na šape.
Kulirao je u debeloj hladovini, ne mareći za znatiželjne poglede. Sve dok se navečer opet nije pretvorio u bezličnu hrpu pijeska kojom će jednom netko možda zakrpati pločice.