Boem mora najprije znati raditi i biti popularan kao što sam ja. Nije svatko tko se napije boem! Zašto boemi piju? Od razočarenja. Dobri su za druge, a za sebe nisu, riječi su Petra Demira izgovorene za Glas Istre * Često smo ga ispitivali o tim druženjima s Tinom, ali on to kao da nije smatrao važnim. Ujevića je smatrao istim kao što je on. Oni su, zapravo, jedan drugome bili Demir, kaže Miodrag Stefanović

Imam jednog referenta koji me stalno tenta da mu priznam sve! A ja priznat neću, radije umrijet ću…, pjevao je po pulskim oštarijama Petar Demir, slikar, boem nad boemima, dobri duh grada, Il famoso, kako su ga zvali turisti, najveći promotor naše Arene. Nema Demira već 27 godina, upravo jučer mu je bila obljetnica smrti. Ali zato brojne domove krase njegove Arene - naslikao ih je uljem na tisuće. Kroz kistove mu je prošlo bezbrojno mnogo lukova, galebova, namreškanih valova…

"Dugi suri lasi zad uha ki put veženi u repić, spod ruke 'Rena… To je Demir - lutajući nemir - rasprsnuti svemir. Na svaken kvadru 'Rena, na svakoj 'Reni svaka grota, živiti se mora, a luna i zvizde neka uproste…", stihovi su pulskog mediga Edija Terlevića, koje su godinu nakon Demirove smrti otpjevali Gori Ussi Winnetou. Da, dobar je to bio opis: Demir, lutajući nemir!

Polazna točka

- Boem mora najprije znati raditi i biti popularan kao što sam ja. Nije svatko tko se napije boem! Zašto boemi piju? Od razočarenja. Dobri su za druge, a za sebe nisu, Demirove su riječi koje je u ožujku 1992., ni tri mjeseca prije smrti, zapisao Daniel Načinović u feljtonu "Petar Demir: Legenda slikarske boeme". Govorio mu je tada i da priprema retrospektivnu izložbu, ali nije je stigao ostvariti. Nisu se boje na posljednjim slikama ni osušile, već je u lipnju te godine Načinović pisao in memoriam.

- Ne, nisam mogao ni po čemu vidjeti da bi brzo mogao umrijeti, jer on je uvijek bio slabašan. Takvi ljudi često upadnu u depresiju, ali on ne. Imao je neku unutarnju energiju koja ga je držala u radu, kaže nam danas pjesnik, novinar i prevoditelj Načinović, čiji je feljton u Glasu Istre, s obzirom da se gotovo nitko nije ozbiljnije bavio našim fenomenom, polazna točka o najvećem pulskom boemu.

- Demir mi je bio jako simpatičan i drag jer sam imao osjećaj da tu sliku i boju gleda kao hranu, kao neki materijal koji mu je egzistencijalan. Nije bio od velikog društva, najčešće je bio sam. I udaljen od kulturnog svijeta. Nije mu pripadao. Ali bio je čovjek bez zavisti, zlobe ili ljubomore. Bio je, što kažu Francuzi za naivce, slikar Svetog Srca. Jer on je bio tip naivca, ne hlebinskog nego urbanog, u smislu da slika iz duše, bez očekivanja, nikako u smislu amaterizma. Svakako bi imao bolju prođu u velegradu, kaže nam Načinović.

Demir, rođen u Peroju 1910., kao dijete je ostao bez roditelja i onda kao mladić upućen u svijet. Poznato je da je živio u Splitu, Sarajevu, Beogradu, Rijeci… U predratnim i ratnim godinama prijateljevao je, lutao, pjevao i pio s velikim Tinom Ujevićem. Životario je i smucao se po gradovima Kraljevine Jugoslavije, zabavljao prolaznike pjesmom, razgalio bi gostioničare slikom za hranu i piće, a da bi se u Pulu vratio sprječavala ga je tvrda granica na Rječini. Kako je Načinoviću ispričao, u Beogradu je studirao pravo, u Firenzi je do pred rat pohađao slikarstvo. Propio se u Sarajevu.

Teški dani

- Slikao sam i pjevao, razmišljao sam o svemu. Bilo je i vrlo teških dana - boema je takva. U Sarajevu sam od muke počeo piti, ispričao je Demir pred kraj života, u razdoblju kada se već klonio čašice.

Načinović ga je zatekao u stanu pri vrhu Nazorove ulice, u staroj austrougarskoj zgradi. Velimir Dragaš, kolekcionar, i naručitelj brojnih Demirovih slika, često ga je tu posjećivao i lako mu je i danas opisati te dvije sobe koje je dobio od tadašnje Općine Pula. U jednoj su bile dvije piramide robe - jedna čista, druga prljava, a u drugoj sobi, gdje je stvarao, šporet, stol s dvije stolice, kauč gdje je spavao, kredenca… Mada je naslikao na tisuću Arena, rijetko koja se mogla vidjela u stanu. Zašto? Pa zato, kaže Dragaš, jer su bile tražene i odmah puštene u prodaju.

- Prvu Arenu napravio sam ovdje u Puli. Tamo na rivi. Pravi originali. I na Stoji, gdje sam se kupao, i tamo sam slikao. Slikao sam klaonicu. Mučio sam se lijevo, desno. Još sam tada pio. Ljudi su me zavoljeli, ali nisu znali tko sam, he-he. Mislili su da sam Rudi!, ispričao je onomad Demir, podsjećajući nas na pulskog lika koji se volio kititi medaljama. Na pitanje koliko su mu koštale Arene, Načinoviću nije otkrio, tek je zaključio: "Nikad se ne zna. Ako imam novca, onda su skupe. Ako nemam novca, onda su jeftine"

- Ljudi pogrešno misle da su mu slike bile jeftine. Da, on je njima plaćao i odijela, hranu i piće. Ali ako si je naručio, onda nije bila jeftina, on je živio od toga i od socijalne pomoći, priča nam Dragaš koji u kolekciji ima nekoliko desetaka njegovih slika.

Dragaš nam potvrđuje ono što rijetki još uvijek ne razumiju: Demir nije bio budalaš!

- Bio je čovjek od 1.001 Arene. Uvijek je slikao po sjećanju, tako je mogao naslikati Arenu gdje god da se nalazi. Ali nije bio budala zato što ih je slikao u Rovinju, u Opatiji, na Zlatnim stijenama. To je bio komercijalni trik. Tada nije bilo suvenira i što bi drugo stranci mogli ponijeti kući osim slike. Arena se tražila, priča Dragaš za Demirov opus iz '60-ih i '70-ih. Prijatelji mu i danas znaju gdje se dobar dio slika nalazi i tko ih posjeduje, ali kažu da ih je ogroman broj završio u inozemstvu. Upravo su ga strani turisti prozvali - Il famoso!

- Imao je tri perioda - sarajevski s kontinentalnim motivima, zatim splitski što su možda i najozbiljniji radovi. Tad je bio mlad, ambiciozan, slikao je impastima, to su neki zaljevi, brodolomi, čak i ženski aktovi. I onda taj pulski, koji je zapravo komercijalni, po narudžbi. Najčešće su to Arene i velike slike koje su trebale pokriti zid u oštariji, kaže Dragaš. Demir je itekako posezao za priručnim materijalima - za platna je koristio platnene plakate pulskog filmskog festivala!

Lutalački đir

- Zašto me vole? Zato jer je Demir kulturan. Sjećam se kad sam počeo, još sam šešir nosio… Dolaze dame i sve me gledaju. One se kupaju, a ja slikam na Zlatnim stijenama. Mala slika fifcih mark, a velika hundert mark. A druge su otjerali, znate. Ne znaju s turistima, čim ih vide navale na njih, ispričao je svojedobno Demir.

Ono što začuđuje, to je da je, iako boem, imao strahovite radne navike. Po cijele je dane lutao gradom, a ipak bi isporučio slike na vrijeme, često i prije roka. Očito je malo spavao i slikao je noću. Spavao je i jeo malo, pio i radio dosta. Neka platna u Dragaševoj kolekciji imaju oštećenja pri rubovima - to je zato što ih je Demir motao i isporučivao dok je boja još bila svježa.

Njegovi poznanici pričaju da je dnevni lutalački đir u pravilu počinjao u Vodnjanki obitelji Civitico, lokal koji još uvijek krase njegove slike. Potom bi stizao u kafić Brionka kod INK-a, gdje bi se s profesorom književnosti Ivanom Parlovom, zvanim Kiko, inače bratom slavnog boksača, nadmetao u recitiranju stihova Tina Ujevića i drugih autora, a sve da bi osvojio naklonost zgodne plavooke šankerice. Onda bi nastavio do Punte u Sunce, pa na Monvidal u Zeleni raj, zatim Labinka, pa Sidro kod Komiteta, Učka iznad Čarlija, Gorica kod Vjesnika na Korzu, potom Ekec, pa Ćapalija… Turneja bi u pravilu završavala predvečer u Pattinaggiu, pred mašinom "jednorukog Džeka". Obavezna stanica bila mu je i Narodni restoran, za koji je bio vezan od povratka u Pulu 1953. godine.

- Ušao sam u restoran. Gledam, ljudi piju, a i ja bih nešto popio. Bez novca, bez ičega. Što ću? Počeo sam pjevati. "Kad bi namjestooo kiše, svud padale banke - na glavu bih korpu meeto, pa bih š njome šetooo." Ljudi se oraspoložili, pitaju me: "Što ćeš popiti", ispričao je Demir Načinoviću.

- Često mi je pričao o svojim putešestvijama s Tinom Ujevićem. Jednom prilikom ostali su negdje bez karata za vlak pa je Tin u gostioni recitirao stihove, ali nije osvojio naklonost publike. Onda je Demir uzeo nešto crtati, gazdi se svidjelo pa im je dao za karte. Poslije u vlaku Demir da je rekao našem najvećem pjesniku: "E, moj Tine, vidiš da nas ta tvoja poezija nigdje ne bi dovela", prepričava Dragaš.

Obavezna postaja bila su i Dva ferala, kod Miodraga Stefanovića, koji kaže da je u posljednje vrijeme, kada nije pio, dolazio ujutro, naručio bi kavu s mlijekom i uvjeravao sve da je caffe-latte dobro, a alkohol loš.

- Volio sam Demira. Stalno je nešto pjevao. Bio je nevjerojatno lucidan i strašno apolitičan. To je sve bilo nepoznanica za njega. A grozio se nekakvih progona i represija. "Kad sam bio ja u Fjume, na pjaci dela erbe, ja sam tamo vidio progon tre mila Serbe", pjevao je. I nije se dao zajebavati. Bio je svoj, kaže Stefanović.

Svaki dan jedna

- Bio mi je drag, i kao čovjek i kao umjetnik. Ti su boemi posebni ljudi, jednostavni, neopterećeni nekim našim mislima. Stefo iz Dva ferala mu je i križ napravio. Ja sam se Demiru obavezo napraviti kameni nadgrobni spomenik, to još nisam ispunio. Morat ću i izložbu napraviti, kada već nije imao velikih izložbi za svog života, kaže Dragaš.

Jednu od izložbi pulski su umjetnici organizirali 2005. u MMC-u Luka pod nazivom "Il famoso". Na njoj su bile izložene i dvije, za Demira vrlo neobične Arene - ne žute s plavim nebom i morem, već cijeli motiv u bakrenom i zlatnom tonu, zagasit, zamagljen, tajnovit…

- Te dvije slike imaju svoju priču. Demir je dolazio u gostionicu Bijeli kod Pošte 1970-ih gdje bi ga počastili doktor Slišković i profesor Fađo. Tu sam zatekao prijatelja Romana Šuljića, tajnika boksačkog kluba, koji je trebao voditi delegaciju u Italiju, pa sam mu savjetovao da uzmu 15 Demirovih Arena za poklone. "Koliko bi to koštalo?", pitamo ga, a Demir veli: "30 milijona". Boksači nemaju toliko novca, Šuljić bi mogao dati 15 milijuna. Demir neće, ali pristane ipak nakon tri, četiri ture pića. I dogovore se da ima mjesec dana za to naslikati. Već nakon 15 dana Demir dolazi s 15 slika. Svaki dan jedna Arena! Romano ih gleda i kaže: "Čekaj, kakva je to Arena s jednim katom?", a Demir se kao čudi kritici. "Pola para - pola Arene", odgovorio mu je. Evo, te su dvije Arene s jednim katom iz te faze, kaže Dragaš.

Kada su Pula i njen amfiteatar ugostili televizijski spektakl "Igre bez granica", Boško Obradović organizirao je da Petar, tijekom višesatnog eurovizijskog prijenosa, zatvoren u Augustovom hramu crta - Arenu! I napravio ju je do kraja prijenosa. Bilo je to 10. lipnja 1981. godine. Slučajnost? Providnosti? Demir je umro na isti dan 11 godina poslije.

- Ali nije ni ta Arena bila bitna. Svaki je put ona drugačija, kao i brod u luci, koji je mogao biti barka ili jedrilica. Jedina konstanta na slikama je ona stara dizalica na rivi, a i rupu u zidu rive nacrtao bi uvijek na istom mjestu, samo ako je ne bi brod zaklonio, kaže Dragaš, stručnjak za detalje na Demirovim slikama po kojima ih lako može i datirati.

- Često smo ga ispitivali o tim druženjima s Tinom, ali Demir je u tim razgovorima bio dosta površan. On to kao da nije smatrao važnim. Ujevića je smatrao istim kao što je on, Tin je za njega bio drugi Demir. Oni su, zapravo, jedan drugome bili Demir, kaže Stefanović.

Neobična sahrana

Demir je bio čudo, ni sahrana mu nije bila obična. Pokopan je u Peroju pred puno svijeta. Nadasve, čudno neko okupljanje u tom selu u ono ratno doba. Govor mu je držao, kažu svjedoci, izvjesni mornar Žika Kapak.

- Vječito stradamo, mi umjetnici: postajemo slavni tek kad nas više nema, proročki je rekao Demir Načinoviću u ožujku 1992., da bi tri mjeseca kasnije, na samrtničkoj postelji u bolnici, izgovorio: "Umirem lagano".

"U Nazorovoj ulici ostale su boje, kistovi i platna. Ostala su sjećanja sačinjena od često krute zbilje i nikad dovršenih umjetnikovih snova, čežnje čovjeka koji je nosio život s nevjerojatnim optimizmom, ali uz primjetnu dozu sjete u koju je bila utkana Demirova tajna, velika kao Arena", riječi su kojima se od "Il famosa" oprostio Daniel Naćinović.

Iz Peroja krenulo, u Peroju završilo

I Perojci se sa simpatijom sjećaju umjetnika. Kako i ne bi, rođen je u njihovom selu 1910., od oca Stevana Demira iz Mokrog Polja i majke, mještanke, Ekaterine Vučerić. Roditelji su umrli 1914., godinu prije internacije mještana u udaljene krajeve Austro-Ugarske. Tako je o Demiru brinula baba Ana Vučerić (rođena Ljubotina), po perojski zvana Jana. Imao je i sestru Đurđiju i brata Miloša, rano su otišli iz Istre i, kako kažu Perojci, umrli mladi. Tako je i s Petrom prezime Demir nestalo iz ovih krajeva.

Riječ urednika Bojana Žižovića: PULA JE GRAD!

Pula je grad. Mnogi naši sugrađani, doduše, pokušavaju dokazati suprotno, ali srećom postoje i oni koji su ovom gradu dali neizbrisivu urbanu notu, pečat koji nikakav provincijalizam, malograđanština neće moći isprati. Barem se nadam. Jedan je od tih pečata udario Demir. Ali tu su i Manda, Đuro Vaga, Grofica… Plejada je to zanimljivih, osebujnih, ni po čemu običnih ljudi koje ćemo nepogrešivo vezivati uz ovaj grad. Pa makar on i jednog dana spao samo na, metaforički rečeno, seljaštvo. Stoga smo odlučili na stranicama pulske kronike podsjetiti na te posebne osobe koje više nisu s nama, a koje su ovaj grad činile autentičnim. Nisu oni bili ljudi bez mana. Naprotiv, imali su ih kao i svi mi. Ali baš u tome je njihovo bogatstvo. Jer su bili ljudi. Jer su te specifičnosti znali nositi bolje od bilo koga drugoga. Znali su ih pretočiti u bogatstvo duha, kreacije, života…

Priče o njima objavljivat ćemo sporadično, kako budemo prikupili dovoljno informacija i fotografija. Voljeli bismo kad bi nam se i čitatelji javili s prijedlozima tko je po njima na neki svoj način obilježio pulsku povijest, sa sugestijama gdje možemo pronaći fotografije tih zanimljivih likova i sugovornike koji poznaju njihov život i djelo.

Nije slučajno što Demir otvara ove priče o pulskim dobrim duhovima. Poklopilo se to, doduše, s obljetnicom njegove smrti. Umro je na jučerašnji dan 1992. No, Demir je bio jedan od najvećih boema. Čovjek kojeg je poznavao cijeli grad. Bio je Perojac, ali je živio, radio, obilježio Pulu, njezinu Arenu. Čuo sam o njemu priče da je na splitskoj rivi slikao pulski amfiteatar pa su turisti čas gledali u platno, čas zbunjeno gledali oko sebe. Nisu pogledom mogli pronaći tu građevinu koju je Demir znao do u najmanjeg detalja. Vjerojatno je riječ o mitu, iako ne zvuči nemoguće. Jer on je doista slikao Arenu i u nekim drugim gradovima, ne samo sjedeći ispred pulskog amfiteatra. Za Demira sam znao od malih nogu. Naprosto, bio je unikatan.

Povezane vijesti

• PULA ZA GUINNESSA: U Areni najveći ljudski svjetlosni znak
• Tamara Obrovac na Kaštelu promovirala novi album
• Jedinstvena vizualna atrakcija - 360° 3D mapping na Forumu