Nakon osvajanja naslova prvaka regije Venezia Giulia u teškoj kategoriji, Bruno Braida prelazi u profesionalce i već u veljači 1919. u prvoj profesionalnoj borbi nokautom u šestoj rundi pobjeđuje prvaka Španjolske Jose Teixidora. Nakon pobjeda nad Amerikancem Johnom Spallongom i Švicarcem Deyoiem u Genovi 1921., dobiva prigodu boriti se za naslov prvaka Italije u teškoj kategoriji

Ako bismo u jednoj rečenici trebali opisati naš grad, ne bismo pogriješili ako bismo za Pulu rekli da je to grad prekinutog kontinuiteta i zagubljene ili zaboravljene memorije, grad koji je još uvijek u potrazi za svojim skrivenim i zatajenim identitetima. Jer malo je gradova koji su kao Pula u nešto više od dva stoljeća toliko puta mijenjali vlasti, režime, države… Pritom se svaka nova vlast nije trudila istaknuti događanja ili pak osobe koje su obilježile razdoblje prije njihova dolaska.

Gostovanje cirkusa

Nema mnogo Puležana koji bi se mogli prisjetiti osoba koje su prije njihovih suvremenika obilježile područje javnog, kulturnog, sportskog života našega grada. Oni koji prate glazbena događanja spomenuli bi Antonija Smaregliu koji u svojoj rodnoj kući uz pulski Forum ima uređenu spomen-sobu, ali kojeg bi se svog prethodnika iz nekih prošlih vremena mogli prisjetiti javni, kulturni, zdravstveni, sportski djelatnici… A sva ta područja imaju u Puli svoju bogatu povijest. Stoga se u Puli uvijek sa zanimanjem prate događanja, predavanja, izložbe o prošlosti našega grada. Jedno od tih događanja bilo je u veljači prošle godine kada je u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre na Kaštelu, u impresivnom prostoru restaurirane austrougarske vodospreme otvorena izložba "Boks u Puli".

U muzejskim prostorima rijetke su izložbe sa sportskom tematikom pa se s velikim zanimanjem očekivala ta izložba jer se upravo kroz sportska događanja i sudionike tih događanja može nazrijeti tračak kontinuiteta i tradicije koji tako nedostaju Puli. Bilo je razloga da se izložba s nestrpljenjem očekivala jer su vrijedni djelatnici muzeja prije nekoliko godina organizirali odličnu izložbu o povijesti koturaljkanja, a posebice zato jer su je autorice najavile kao izložbu kojom se prvi put javnosti prezentira povijest pulskog boksa od antike pa do današnjih dana. Istaknule su da je izložba nastala iz želje da se naglase vrijednost i naslijeđe boksačke tradicije koja je u našem gradu uvijek bila i nešto više od sporta.

Za razumjeti je da najveći dio ove izložbe prikazuje povijest pulskog boksa nakon Drugog svjetskog rata i djelovanje BK Pula, ali je s obzirom na najavu bilo ipak za očekivati da će uspješnom razdoblju pulskog boksa između dva svjetska rata biti posvećeno više od svega nekoliko redaka. Jer i u tom je, kao i u poslijeratnom razdoblju, boks u Puli bio najpopularniji sport, a pulski boksači sportski ljubimci.

Kada počinje zanimanje Puljana za borilačke vještine? Možda je to povezano s gostovanjem cirkusa Zavatta krajem 19. stoljeća kada su Puljani, osim akrobatskih točaka, s nestrpljenjem očekivali da netko od njihovih sugrađana prihvati izazov boksača Chiappe iz Torina. Još dugo nakon odlaska cirkuskog šatora u Puli se prepričavala i slavila pobjeda njihovog hrabrog sugrađanina Zotelle koji je, prihvativši izazov, u boksačko-hrvačkoj borbi svladao do tada nepobjedivog Torineza.

Borba u kazalištu

Ipak, pravi početak boksačkih aktivnosti započinje nakon završetka Prvog svjetskog rata i barem u početku nije vezan uz sportske klubove. Pino Sissan, povratnik iz Amerike gdje se bavio boksom, na livadi u Šijanskoj šumi okuplja one nešto ratobornije pulske dječake i upoznaje ih s boksačkim vještinama. Među njima se posebice isticao Bruno Braida, koji se sa svoje četvero braće s boksom upoznao još u izbjeglištvu u austrijskim logorima Wagna i Leibnitz. Upravo će Braida, rođen u Puli 1896., postati jedan od najuspješnijih boksača u povijesti pulskog boksa. U memoriji ljubitelja boksa zapamćen je kao boksač lavljeg srca i dječje duše, po načinu života bio je to pulski Rocky Balboa.

Nakon osvajanja naslova prvaka regije Venezia Giulia u teškoj kategoriji, prelazi u profesionalce i već u veljači 1919. u prvoj profesionalnoj borbi nokautom u šestoj rundi pobjeđuje prvaka Španjolske Jose Teixidora. Nakon pobjeda nad Amerikancem Johnom Spallongom i Švicarcem Deyoiem u Genovi 1921., Braida dobiva prigodu boriti se za naslov prvaka Italije u teškoj kategoriji. Prvak Italije bio je tada Giuseppe Spalla, mlađi brat Erminia Spalle, prvog talijanskog boksača koji je nosio titulu europskog prvaka.

Bruno Braida inzistirao je da se borba održi u Puli pa je Spalla dugo izbjegavao borbu. Ipak, borba se održala u Puli, na ringu postavljenom u Politeama Ciscutti, današnjem Istarskom Narodnom kazalištu, u veljači 1922. Zanimanje Puljana za borbu u kojoj su očekivali da njihov ljubimac postane prvakom Italije bilo je ogromno, a u kazalište se moglo natiskati tek nešto više od tisuću gledatelja. Puno je Puljana ostalo ispred zgrade, pa je komentator s balkona kazališta megafonom izvještavao okupljeno mnoštvo o tijeku borbe. Iako je tijekom devet rundi pulski boksač imao prednost, u posljednjoj desetoj rundi Spalla je uspio iskoristiti iscrpljenost pulskog boksača i odlukom sudaca obraniti naslov prvaka Italije.

Razočarenje pulskih ljubitelja boksa ublaženo je godinu dana kasnije kada Bruno Braida u Veneciji uspijeva pobijediti tada već bivšeg europskog prvaka Erminia Spallu. Jedna od najupečatljivijih pobjeda Bruna Braide bila je u ringu postavljenom na venecijanskom Lidu kada je nokautom u prvoj rundi pobijedio tada najboljeg jugoslavenskog boksača Petra Draženovića.

Turneja po Egiptu

Puljani su se dugo prisjećali borbe njihovog ljubimca s Bavarcem Antonom Equadorom održane u Puli 1925. godine u kojoj je pulski boksač pobijedio nokautom u trećoj rundi. Bilo je to na boksačkom turniru u Politama Ciscutti na kojem su nastupili i mladi pulski boksači, učenici Bruna Braide u Accademia Pugilistica Polese, pulskoj boksačkoj akademiji. Te je večeri veliku pozornost izazvala pobjeda Giovannija Nincevicha, jednog od članova poznate pulske nogometne obitelji Nincevich, nad do tada nepobjedivim Riječaninom Dobrezom, a svoj prvi nastup i pobjedu ostvario je i mladi Carlo Culiat, koji će u iduća dva desetljeća proslaviti pulski boks.

Sve borbe koje je Braida imao u Puli održane su u pulskom kazalištu Ciscutti, a organizirao ih je Braidin prvi učitelj Pino Sissan. Svoju posljednju borbu Bruno Braida imao je na turneji po Egiptu, u Aleksandriji 1929. Nakon uspješne boksačke karijere, dok nije postao boksački sudac, bio je trener mladih pulskih boksača. Bio je vlasnik prve kemijske čistionice u Puli u današnjoj Ulici Sergijevaca.

U egzodusu 1946. s obitelji je napustio Pulu i u Rimu pokušao započeti novi život. Ni godinu nakon odlaska, krajem listopada 1947., Puljani su s tugom i nevjericom saznali tužnu vijest da si je njihov ljubimac Bruno Braida u velikom gradu, daleko od prijatelja, daleko od njegove Pule, oduzeo život. Supruga Ernesta i kćerka Bruna nakon njegove smrti napustile su Rim i nastanile se u dalekom Peruu.

Boksačka akademija

Uspjesi pulskog boksača Bruna Braide potakli su zanimanje pulskih mladića za učenje boksačkih vještina. Već nekoliko dana nakon što se vratio iz Genove gdje je već u trećoj rundi nokautirao Švicarca Deyoiea, u srpnju 1921. u dvorani današnje škole Centar na Danteovom trgu Braida je okupio tridesetak pulskih mladića. Bili su to većinom mladići iz pulskih radničkih predgrađa Barake i Kaštanjer od kojih će neki postići zavidne boksačke karijere. Tu su Giovanni Nincevich iz poznate pulske nogometne obitelji, Valerio Dinelli iz cijenjene obitelji pulskih apotekara, Arcangelo Rocco, Guido Martincich, Armando Barchi, Gusti Crulcich, Mario Palmomela, braća Berto i Paolo Struia…

Krajem dvadesetih godina, nakon što Bruno Braida završava boksačku karijeru i postaje boksački sudac, vodstvo pulske boksačke akademije preuzima Ernesto Durin. Najuspješniji članovi akademije u tom razdoblju su Gianni Poldrugovaz koji 1930. osvaja naslov juniorskog prvaka Italije, Tulio Rocco, Carlo Culiat i njegov nećak Antonio Brenci, Umberto Fonda,Quinto Vicini, Lino Lana, Benito Bon, Giordano Ricatto, Otto Govich…

Svjetski prvak angažirao pulske trenere

Primo Carnera, svjetski boksački prvak iz 1933., bio je jedan od najvećih sportskih junaka Italije između dva svjetska rata. Nakon što je 1937. g. završio karijeru, odlučio je po sedmogodišnjoj pauzi ponovo navući boksačke rukavice i ući u ring. Od srpnja 1945. pa do njegove posljednje borbe u svibnju 1946. u Gorizi treneri su mu bili bivši pulski boksači Arcangelo Rocco i Guerino Fabris. Arcangelo Rocco dočekao je duboku starost u Argentini, a Guerino Fabris, predsjednik talijanskih boksačkih sudaca, umro je u Monfalconeu u 72. godini.

Baraker Remigio Bollana bio je dvostruki prvak Italije

Početkom devedesetih godina na kupalište Stoja, jednu od rijetkih oaza one neke drugačije, urbanije Pule, došao je omanji lik odjeven u živopisne boje. "E venuto Bollana. Tu non sai chi è Bollana… era un grande pugile", komentirao je banjin Nini.

Bio je to Remigio Bollana, koji je prvi put nakon punih 48 godina posjetio svoj rodni grad. Jedan od najuspješnijih pulskih boksača rođen je u Puli 1926. u radničkom naselju Barake u obitelji Bolanac, koja je s Pazinštine doselila u Pulu krajem 19. stoljeća. Kao petnaestogodišnjak zaposlio se u brodogradilištu Scoglio Olivi, ali istovremeno je u pulskoj akademiji učio boksačke vještine. Nakon kapitulacije Italije priključio se pokretu otpora, a zatim i partizanima .Poslije rata, za vrijeme angloameričke uprave, nastavlja se baviti boksom. U egzodusu 1946. s obitelji napušta Pulu i nastanjuje se u izbjegličkom logoru u Firenzi. Zahvaljujući boksu ubrzo dobiva posao i već za dvije godine na natjecanju u Rimu 1949. osvaja prestižni trofej "Zlatnu rukavicu" koja se dodjeljivala najboljem boksaču. Dvije godine uzastopno, 1950. i 1951., osvaja naslov prvaka Italije u welter kategoriji. Bio je član talijanske boksačke ekipe na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. Početkom pedesetih emigrirao je u SAD gdje je kao profesionalac nastavio s boksačkim aktivnostima. Nakon boksačke karijere bio je uspješan i kao građevinski poduzetnik.

U svom gradu Utac, u državi New York, bio je nositelj Olimpijske vatre za Olimpijadu u Atlanti 1996. S Puležankom Antonijom Budicin imao je četvero djece, jednog sina i tri kćeri. Umro je u New Yorku 2015.

Boksački prvak na medenom mjesecu u Puli

Nakon pobjede nad Jackom Dempseyem 1926., Gene Tunney postao je svjetski prvak u teškoj kategoriji, a tu je titulu pobjedom nad istim protivnikom obranio nakon točno godinu dana. Između nove borbe za obranu titule Gene Tunney se u siječnju 1928. oženio s Polly Lauder i krenuo na bračno putovanje krstarenjem s tada najmodernijim svjetskim prekooceanskim brodom "Saturnia" tršćanskog brodara Cosulicha. Nakon pristanka broda u tršćansku luku, novopečeni supružnici ostali su na brodu kojim su pod zapovijedanjem lošinjskog kapetana Roberta Stuparicha doplovili do Brijuna. Krajem siječnja 1928. pulski novinari zabilježili su posjet mladih supružnika Puli i fotografirali ih prigodom posjete drogeriji pulskog trgovca Gelletticha, koja se nalazila na uglu današnje Ulice Sergijevaca i De Villeovog uspona. Tek četiri mjeseca nakon posjeta Puli, Gene Tunney je u borbi protiv Toma Heeneya na Yankee Stadiumu u New Yorku obranio titulu svjetskog prvaka. Bila je to i njegova posljednja borba jer je nakon toga predao titulu svjetskog prvaka.

Zasigurno mu je posjeta našim krajevima ostala u lijepom sjećanju jer je i iduće godine s mnogobrojnom rodbinom supruge Polly posjetio Brijune.

Povezane vijesti

• RENATO CALUSA - PULSKI ARHITEKT, SPORTAŠ I PLEJBOJ: Nesuđeni nasljednik Rudolpha Valentina nije postao filmska zvijezda zbog ljubavi prema Puli
• SAMOZATAJNI I OSEBUJNI INŽENJER PULSKOG BRODOGRADILIŠTA: Đanijeve inovacije preuzimaju i u Italiji, čak u dalekom Mississippiju