PULSKI DOM ZA ODGOJ DJECE I MLADEŽI PRUŽIO UTOČIŠTE MALOLJETNICIMA IZ AFGANISTANA, PAKISTANA I KOSOVA: Ovo je za njih drugi svijet. Željeli bi igrati kriket i posjetiti džamiju!

Oni brinu o njima - Doriana Kokot, ravnateljica Anica Idžaković i Elvis Valković (D. MEMEDOVIĆ)

Ne razumijemo se, ali komuniciramo. Snalazimo se i preko Google prevoditelja. Upišemo i prevedemo. Koliko sam uspio shvatiti po onome što govore, stigli su iz Bihaća. Spominju Bosnu, ali po lošem, cijelo vrijeme govore "tamo je džungla". Za Bosnu ne žele ni čut. Zadovoljni su ovdje, ovo im dođe kao hotel, priča nam psiholog Elvis Valković

"Stigli su iscrpljeni, gladni, prljavi, u poderanim tenisicama. Bez ičeg. Sa sobom nisu imali ni najlon vrećicu, niti jedan dokument. Nisam sigurna koliko imaju godina, ali maloljetni jesu. Vjerojatno im je 16 ili 17. Četiri Afganistanca, dva Pakistanca i jedan dečko s Kosova. Dovela ih je riječka policija...Kojim su se putem kretali nemamo informaciju, ali po onom što smo uspjeli doznati, stigli su iz Bihaća. Vjerojatno su pješačili. Locirani su na području Karlovca i nakon toga su dovedeni u Pulu", priča nam ravnateljica pulskog Doma za odgoj djece i mladeži Anica Idžaković.

Ta je ustanova već desetak dana jedino utočište mladićima koji su odvojeni od svojih obitelji krenuli u potragu za boljim životom. Prst sudbine doveo ih je na pulski brežuljak Monte Zaro. Nitko ne zna kakav su pakao prošli. Kog su sve ostavili za sobom, gdje su im roditelji, braća sestre, kuda žele poći?

Dijeleći sudbinu s milijunima drugih, bježeći od rata i siromaštva, ovi se mladići nadaju da će jednog dana živjeti na nekom sigurnijem i pravednijem mjestu. U Puli su se u kratkom vremenu brzo snašli. Pristojni i nenametljivi, bez posebnih zahtjeva, lako su se uklopili. Dobro su ih primili i štićenici Doma.

Posjetili smo ih jučer ujutro. Neki su još spavali u dvokrevetnim sobama u zasebnom djelu doma. S obzirom da su svi maloljetni, nismo ih smjeli fotografirati, ali ni razgovarati s njima. Blagi smiješak na dječačkim licima, bio je jedini znak pozdrava.

O njima svakodnevno brinu odgajatelji koji doslovno rukama i nogama pokušavaju premostiti jezične barijere i s mladićima uspostaviti kontakt. Psiholog Elvis Valković kaže da samo jedan od mladića "šuška" na lošem engleskom, pa je glasnogovornik ostalima. Jedan pak, koji je duže vrijeme lutao po Bosni, zna i po koju hrvatsku riječ.

- Ne razumijemo se, ali komuniciramo. Snalazimo se i preko Google prevoditelja. Upišemo i prevedemo. Koliko sam uspio shvatiti po onome što govore, stigli su iz Bihaća. Spominju Bosnu, ali po lošem, cijelo vrijeme govore "tamo je džungla". Za Bosnu ne žele ni čut. Zadovoljni su ovdje, ovo im dođe kao hotel, kaže Valković.

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU