"Sedamnaesti deveti devedesprve, sedamnaesti deveti devedesprve…. deset hiljada devetsto sedamdeset šest dana!" Kao iz topa ispali Miro na zahtjev koji od njega tražim svaki put kad se sretnemo - da mi po datumu rođenja izračuna koliko sam dana živ.

Miroslav Nikolić, kojeg Puljani poznaju pod nadimkom Miro Digitron, nezaobilazna je gradska ikona koju ćete vjerojatno sresti na Stoji ili Verudi, najčešće dok trči ili igra košarku, stolni tenis ili njemu pak najdraži - šah. Ovog sam ga puta sreo u Sandwich klubu, jeo je palačinke i odmah pristao napraviti intervju za Glas Istre.

- Reci, reci, pitaj me - izgovara i kompetitivno trlja ruke kao da se radi o još jednoj u nizu bezbrojnih partija šaha. Vjerno bilježi vlastite rezultate bez potrebe da ih negdje napiše - sve je u glavi. Brojke koje iznosi me, zbog njegove nesvakidašnje moći memoriranja i računanja, uopće ne iznenađuju. Ove je godine Miro odigrao najmanje jednu partiju šaha s 28 ljudi, a uspio ga je pobijediti tek jedan.

Gambit

- Najviše igram na Stoji, sa čovjekom koji se zove Žuti. Ove godine smo odigrali 355 partija, 43 sam u plusu. Najviše sam partija u životu odigrao s pokojnim ocem, on je u prosjeku dobivao 40-45 posto partija. Puno smo igrali i stolni tenis, tu sam bio nešto bolji. Na 100 setova bi on dobio tek 2 ili 3, ali bi od toga tridesetak puta partija bila izjednačena do samog kraja. Uspio bi doći na 10:10, a onda bi se uplašio. Previše me uvažavao, kaže nam Miro i dodaje kako svako jutro uz doručak odigra i partiju šaha s majkom, koju uspije pobijediti, ali nerijetko u više od 20 poteza.

Dok insistiram da mi nastavi pričati o šahu, vjerojatno vođen i popularizacijom ovog sporta koju je izazvala serija Queen's gambit, Miro ekspresno vadi kutiju s drvenim figuricama. Bit će da je to cijena - on meni razgovor, a ja njemu nekoliko lakih pobjeda koje će upisati u osobni registar.

Dok mučno razmišljam kako odigrati sljedeći potez, čini mi se da Miro unaprijed zna sve poteze koje će odigrati. Lako me pročitao, prezreo, u prvoj sam partiji matiran u manje od deset poteza. Fascinantno je promatrati brzinu kojom miče figure po ploči. Nerijetko odigrava i tri poteza za redom - u slučaju da vam proglasi šah, a vama preostaje samo jedno polje gdje možete pomaknuti kralja, Miro će to učiniti umjesto vas, a odmah zatim odigrati i svoj potez. Partija se sama od sebe odvija pred vama, figurice sa šahovske ploče postepeno nestaju i preostaje vam tek Mirov zaključni "mat", serviran uz pružanje ruke.

- Šah me naučio moj pokojni otac, ali i stolni tenis. On je i prvi primijetio moju sklonost računanju. Još dok sam bio mali shvatio je da sam dobar u tome. Ipak, nikad nisam otišao na natjecanje iz matematike. Računanje je, na kraju krajeva, samo jedna grana matematike. Dok sam bio mlađi, mogao sam množiti 12-znamenkaste brojeve, sada više ne, ali mislim da bih uspio pomnožiti dva troznamenkasta. Ajde, pitaj me, kaže mi Miro.

Bubnem "146 puta 329", a Miro razmišlja tek nekoliko sekundi. "48 hiljada nula 34", izgovara, isti onaj rezultat koji se meni, koristeći kalkulator, pojavio na zaslonu mobitela. Pitam ga da mi obrazloži kako je došao do tog broja, da mi objasni proces koji se odvio u njegovoj glavi.

- Napravim 146 puta 300, 146 puta 30, i onda 146 puta 1, kaže mi. Kad računa datume, odnosno dane koliko je netko živ, kaže da množi "broj dana puta 365, broj godina puta 365, broj prijestupnih dana, broj mjeseci puta 30", a zatim doda "one koje imaju 31 dan plus razlike u danima", govori mi, a ja shvaćam da sam se izgubio još pri 146 puta 300.

Čendola

Po pitanju vlastitih vještina Miro zadržava skromnost, tek mi ovlaš spominje da je dvaput osvajao brončanu medalju na županijskom prvenstvu u stolnom tenisu. Slično je i sa šahom - na prvenstvu Istre, kaže, završi među prvih deset kada odigra turnir na najvišoj razini, no prešućuje mi činjenicu da na takvom turniru ima i šahovskih velemajstora, odnosno grandmastera.

Pitam ga je li upoznat s činjenicom da ga ljudi zovu Miro Digitron. Prepričavam mu epizodu pulskog animiranog filma "Čendola", autora Saše Đuračića iliti Sale Undertoona, i epizode u kojoj se pojavljuje i on - tijelo mu je veliki kalkulator iz kojeg nenadano ispadaju baterije. Miro se smije, drago mu je da ga ljudi znaju, ne smeta mu nadimak. Pitam ga kako misli da ga doživljavaju ljudi u Puli.

- Mislim da me pretežno ljudi vole ovdje. Naravno, ne svi, uvijek postoji netko kome nećeš biti drag. Neki me put u kafićima znaju počastiti kavom, sokom ili mineralnom, pa mi bude drago, zaključuje.

Prije nego se rastanemo, tjera me da mu obećam kako ću mu donijeti primjerak Glasa Istre u kojem će izaći priča o njemu. "Obećajem, Miro!"

Povezane vijesti

• MILAN RAŠULA: Zoričić je nespretno izjavio da na "Marsovom polju neće biti kamp, i finito"
• "Pula je odličan grad za život, ali je zaspala"
• Aleksandar Mrkonja aka Fetti: Kad mi dođe klinac sa 16 godina i kaže da bi na vratu nešto, odmah mu kažem "Sorry, ne ide"