Ni najhladniji zimski dani nisu potjerali šetače s pulskog Lungomarea. "Prorijedio" ih je drugi događaj

Lungomare nakon otvaranja kafića

Od kraja studenog pa sve do ovoga ponedjeljka, blagdanom i svagdanom, za petke i svetke, Lungomare je bio žila kucavica grada - ako si nekoga negdje vidio, bilo je to na Lungomareu. Kafići, barovi, birtije, restorani, noćni lokali zatvoreni, za sportske je aktivnosti bilo malo prostora, događanja jako malo, u knjižnicama i drugim ustanovama minimalno zadržavanje, sve po epidemiološkim mjerama, a ispred pošte i banke čekalo se vani, pod maskama - što zbog mjera što zbog zime, i u biti nigdje nije bilo mjesta za susrete osim na Lungomareu. I na Verudeli i na Stoji, ali najviše na Lungomareu.

Ni oni najhladniji zimski dani nisu potjerali šetače. Kava za van bila je imperativ - najjači, uz onaj enciklopedista J. J. Rousseaua "natrag prirodi" - i društveni život se preselio uz obalnu šetnicu. Mame s bebama, cijele obitelji, penzioneri, penzionerke, invalidi, mladi, zdravi sportaši, nije bilo kategorije koja tu nije bila zastupljena, a čak i neki rođeni Puljani su komentirali da nisu ovamo godinama dolazili jer je tako i tako tu blizu, neće pobjeći. I onda, prije godinu dana postalo je to pravo središte, jače od Flanatičke, Foruma, Giardina, Portarate…

Prepričavali su se tu golovi Premier lige i Primere pa sve do HNL-a. Lokalnih je tračeva tako i tako bilo malo jer nitko nije nigdje viđen - pa neće valjda netko zbog ljubavnice riskirati karantenu, a mjere i najnovija saznanja o toj bolešturi bile su učestalije teme u konverzacijama od onih o političarima, jer, kako su rekli neki penzići - "nećemo tu politiku".

I onda, kada su se napokon otvorile terase kafića, Lungomare je postao kao prije godinu dana u ovo doba. Lanjsku godinu nećemo uzeti za komparaciju ni po čemu. Bilo je, dakle, svega nekoliko penzića i nekoliko trkača po šumi.

- Sempre allegri, senza passion, viva l'A, e po' bon, pozdravlja jedan stariji Puležan drugog (Uvijek veseli, bez srdžbe, živjela A, i sve dobro). "Znaš da se otvorila terasa Circola, ma idemo tamo na kafe i bićerin", veli prvi drugome, a nije niti do kraja izgovorio i već su nestali iz vidokruga. Brzi su ti penzići nekada.

Gospoda Meho i Stanko "otkrili" su Lungomare za ovog posljednjeg zatvaranja i vidjeli da im je tu ljepše nego na gradskoj kavi. Ovoga jutra nije bilo Ilije, legendarnog umirovljenog fotografa i snimatelja. Na putu je, vele drugi penzići. I zbilja, čudno je tu proći bez njega.

Ima ljudi u kafićima, ali ne više i na plaži, koja je bila, posebice ona u Gortanovoj, najveća prirodna kavana "za vani". Sada je opet tiho, mirno. Popodne će biti živahnije, svi ti silni sportski klubovi i njihove aktivnosti po šumi, pa škole trčanja i ostali trkači, a neki odmah nakon ureda ili kućnog online ureda skoče đir, udahnuti malo zraka.

Uvijek netko i zapliva, tradicionalni cjelogodišnji kupači već su preplivavali od Mornara do Splendida i nazad, a netko je i na Valkanama bio već daleko, daleko u moru, dok su s obale drugi komentirali "pa što će taj do Italije plivati".

A na Valkanama niknula nova "Mala slobodna knjižnica", zahvaljujući prije svega trudu i entuzijazmu Ornele Benčić Žerić iz pulske Sveučilišne knjižnice, a saznajemo da u realizaciji te knjižne kućice važnu ulogu ima i njezin suprug. Tu svatko tko želi donese knjige, uzme, vrati, donese druge, (pro)čita dok se djeca igraju u pijesku ili pored mora, ili jednostavno prolistaju knjige. Svatko ima svoje gušte.