PRIČA OBIČNOG MALOG ČOVJEKA

NESRETNI UMIROVLJENIK IZ PULE: Uredno otplaćujem dug, ali agencija za naplatu me svejedno maltretira

| Autor: Borka PETROVIĆ

"Svaki drugi, treći dan zovu. Ili šalju poruke. Uvijek s drugog broja mobitela. Traže da vratim dug iako ga uredno vraćam, ali oni i dalje prijete ovrhama. Strah me da nam sjednu na račun, to bi za suprugu i mene bila smrtna presuda".

Tim nas je riječima dočekao naš sugovornik, pulski umirovljenik u 70-tima čiji su podaci poznati redakciji. Svoju priču poželio je podijeliti s drugima, kao upozorenje, ali i radi ogorčenosti na cijeli društveni sustav. Anonimno radi straha od moguće osvete.

Njegova mučna priča počela je prije par godina kada je radi bolesti supruge, oboljele od karcinoma, u jednoj banci morao dignuti veći kredit. Novci su mu trebali radi troškova liječenja i stalnih odlazaka na preglede i kemoterapiju u Zagreb.

- Zahvalan sam što mi je uopće odobren kredit jer sam u penziji, ali pojasnio sam im zašto nam treba i izašli su mi ususret. Tada mi je banka ponudila i bankovnu karticu i pomislio sam - zašto ne, pa ništa me ne košta, priča nam naš sugovornik. No, to ga je, kako će se kasnije ispostaviti, itekako koštalo.

Naš je sugovornik, naime, karticu izgubio, a da toga nije bio ni svjestan. Tek kada mu je došao izvadak da ju je netko "ispeglao" gotovo do dozvoljenog minusa od pet tisuća kuna, i to u Rovinju, postalo mu je jasno da je karticu u nekom trenutku izgubio ili mu je pak ukradena.

- Pomirio sam se sa sudbinom. Javio se banci, svjestan da je, iako trošak nisam napravio ja, moja odgovornost da dug podmirim. Oni su me pitali hoću li karticu produžiti i nakon mog odbijanja sva je komunikacija oko toga stala, veli nam, dodajući da je očekivao od banke da ga nazovu i dogovore otplatu.

- Uredan sam platiša cijelog života i čim dobijem mirovinu prva stvar koju napravim je da uplatim tisuću kuna ratu kredita i režije. To nam je prvo, pa makar nemali za jesti, priča nam ovaj 70-godišnjak pojašnjavajući da on, nakon teškog posla koji je cijeli život radio, ima mirovinu od 2.700 kuna, a njegova supruga niti dvije tisuće. Da nemaju djece, koja im i financijski pomažu, bili bi socijalni slučaj.

Upravo radi svoje redovitosti u podmirivanju svih obveza neugodno se iznenadio kada su ga, pred Novu godinu, nazvali ne iz banke, već iz jedne zagrebačke agencije i rekli mu da su otkupili njegov dug po kartici.

- Banka me o tome uopće nije obavijestila, a na pitanje zašto je dug prodan, rekli su mi da to nije njihova stvar, već kartične kuće. Nije mi jasno zašto su to učinili kada im uredno podmirujem kredit pa bih tako podmirio i ovo, veli nam, dodajući da je u prvo vrijeme mislio da je poziv neka "patka" i netko ga želi nasamariti.>

Stoga je za koji dan sam nazvao dotičnu agenciju te shvatio da doista sada duguje novoj pravnoj osobi. Pokušao je, veli nam, s njima dogovoriti otplatu na rate i to su mu dozvolili. Ponudili su mu da isplati dug na deset mjeseci. Prva dva mjeseca uplaćivao je po 500 kuna, no onda je zvao agenciju pitajući može li smanjiti ratu. Od tada su ga, u zadnjih mjesec dana, počeli zvati svaki drugi, treći dan i slati poruke da će mu ovrhom "leći" na račun.

- Problem je što se sva naša komunikacija odvija telefonom, kada me nazovu, ili porukama kojima mi prijete da uplatim još. Nemam nikakav otplatni plan, ne znam koliko su njihove kamate i koliko sam još stvarno dužan? Ne bježim od obveza da sve to platim i to redovito činim, ali ne želim da me ovako maltretiraju, priča naš sugovornik.

Pokazuje nam izvatke računa prema kojima je vidljivo da odmah nakon primitka mirovine redovito uplaćuje po 300, 400 kuna, koliko taj mjesec može izdvojiti. No, to njima, očito, nije dovoljno pa mu, unatoč uplatama, stalno zvoni telefon i prijete mu ovrhama.

- Ne optužujem ja nikoga, jer oni samo rade što im je dozvoljeno, ali me ljuti ovakav način postupanja radi duga od niti pet tisuća kuna koji se, uz to, uredno plaća. Ljut sam na cijelo društvo što dozvoljava ovakav teror i kamatarenje nad nama starcima, malim ljudima, dok lopovi koji su ukrali milijarde za to odleže koji mjesec u pritvoru i onda se vrate svom plijenu. Kada bi meni netko ponudio da odem u zatvor i ne trebam više misliti na dug, rado bih to i sam učinio, priča nam ovaj, pomalo već očajan Puljanin, u strahu koliko će još i pod kojim uvjetima vraćati svoj dug.

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter