Teško mi je. U Uljaniku sam radio kao mladić, početkom '70-ih. Ovo je brodogradilište nekada bilo motor ne samo Pule već cijele Istre. Bilo nas je devet tisuća radnika i od tri do četiri tisuće kooperanata, samo mladih je bilo tri i pol tisuće, u dahu govori umirovljenik Pavao Kutlača

Ponedjeljak 13. svibnja. Cijelo jutro pada kiša, a grad je pritisnula golema tuga. Rijetki koji prolaze gradom hodaju pognute glave. Dan je to kada je umro Uljanik, nakon 163. godine. Dok sam uzimala izjave građane, preko puta glavne porte brodogradilišta, u bilježnici su kišne kapi razlijevale slova.

Većina građana slično razmišlja - dijele tugu, žalost, ali ne i nevjericu razvojem događaja. Ovakav se scenarij, slažu se mnogi, mogao očekivati i agonija se mjesecima samo bespotrebno produžavala. Kao krivce Puljani prozivaju sve redom - od Vlade, preko lokalne politike, do samih radnika koji su šutjeli dok je plaća stizala, očekujući da će Uljanik trajati barem dok oni ne odu u mirovinu. No, pokazalo se suprotno - Uljanik nažalost nije vječan.

Zalud borba

U brodogradilište se jučer nije moglo ući, vrata su bila zatvorena. Iznutra muk - ništa nije odavalo da je trgovački sud u Pazinu netom prije donio konačnu odluku, da Uljanik definitivno odlazi u stečaj, a svi će radnici dobiti otkaz. Radnika u Uljaniku odavno više niti nema. Čak su i galebovi iz brodogradilišta otišli jer nema više radničkih marendi, nemaju što jesti. Prigodno, čeprkaju vrećice sa smećem ostavljene preko puta uljanikove porte, na putu prema Zavodu za zapošljavanje, krajnjem odredištu posljednjih uljanikovih šljakera.

Oko podneva netko je na uljanikovoj ogradi zapalio prvi lumin te ostavio nekoliko svojih instalacija napravljenih od lima. Na jednoj, izrezanoj u obliku duha s puškom, natpis: "Borio sam se uzalud za ovu državu koja sve uništi". Malo dalje limeni brod koji tone, a do njega mrtvački sanduk i poruka: "Uljanik - počivaj u miru božjem, 1856.-2019."

- Trideset i pet godina radio sam na otoku kao poslovođa. Prije pet godina otišao sam u prijevremenu mirovinu i, kako sada izgleda, spasio se na vrijeme. Što da danas kažem do tuga, žalost… Jednom kada se izgubi znanje koje smo ovdje imali, više ga nećemo vratiti. Nikada više u Puli brodogradnje, kaže građanin Darko Bačić.

Na pitanje je li čuo da je gradonačelnik u Puli proglasio Dan žalosti, veli kako smatra da se radi o populističkom potezu kojim samo pere ruke.

Fiktivno najbolji

- Pa pogledajte Pulu. Da nema turista, grad bi bio prazan. Nema radnika, nema žena koje kupuju špežu, nema djece, sve je zamrlo. Mi smo najbolja regija samo fiktivno, grad je zapušten, posebno stari grad, ne radi se ništa konkretno. Nekad je Pula na svakom kantunu imala neku firmu, a sada se vlast hvali kada posadi dva stabla. Evo, nakon što je Uljanik pao, možemo slobodno staviti ključ u vrata za cijeli grad. Da nemamo nešto turizma, bili bismo gladni, kaže Bačić.

Povezane vijesti

• Svjetleći divovi ne svijetle
• Hrvatska brodogradnja želi uvoziti radnu snagu
• Uljanikova knjiga narudžbi vrijedi milijardu eura