Gotovac nam je ostavio najveći govor u povijesti pred komandom Pete zagrebačke vojne oblasti, koji je i danas primjer oratorstva i na školama govorništva. Govor koji i danas, kad ga čujemo, dominira i izaziva ushit. Gotovac se usprotivio Tuđmanovoj politici prema BiH. Naposljetku, njegovi politički govori danas su najcitiraniji i on je, po meni, posljednji pravi hrvatski liberal. Vlado Gotovac bio je hrabar političar i to je već ne samo ostavština, već i nešto čega danas ima jako malo u javnom prostoru, veli profesor Zoričić

Poznati pulski profesor Filip Zoričić, ravnatelj Opće gimnazije i predsjednik Instituta Mediteran, u studenom brani doktorsku disertaciju „Vladu Gotovac – ideje i život“ na Filozofskom fakultetu u Splitu. Disertacija na temu djela Vlade Gotovca – kod dr. Vjerana Pavlakovića i dr. Inoslava Beškera – poklopila se s okruglim obljetnicama rođenja pjesnika i političara Vlade Gotovca (rođen je 18. rujna 1930. u Imotskom, a preminuo je 7. prosinca 2000. godine u Rimu) i svakako predstavlja izniman uvid u njegovo značajno djelo.

- Kako procjenjujete političku ostavštinu Vlade Gotovca u modernoj, današnjoj Hrvatskoj?

- Iako jedan dio javnosti Gotovca ne drži za kvalitetnog političara čemu u prilog idu loši rezultati na predsjedničkim izborima 1997. godine te, po istima, minorna uloga u radu Sabora devedesetih godina, ja ipak smatram da nam je njegova ostavština velika. Ne po broju mandata u Saboru ili pozicijama, koje nije imao, već po moralnoj političkoj ostavštini. On je zaslužan, uz ostale, kao što su Božo Kovačević i pokojni Slavko Goldstein, što je HSLS postala prva hrvatska parlamentarna stranka nastala još u, tada već umirućoj, ali pravno postojećoj, SFRJ. Gotovac nam je ostavio najveći govor u povijesti pred komandom Pete zagrebačke vojne oblasti, koji je i danas primjer oratorstva i na školama govorništva. Govor koji i danas, kad ga čujemo, dominira i izaziva ushit. Gotovac se usprotivio Tuđmanovoj politici prema BiH. Naposljetku, njegovi politički govori danas su najcitiraniji i on je, po meni, posljednji pravi hrvatski liberal. Vlado Gotovac bio je hrabar političar i to je već ne samo ostavština, već i nešto čega danas ima jako malo u javnom prostoru.

- Koji su Vaši razlozi za izradu disertacije i pisanje knjige o Vladi Gotovcu?

- Vlado Gotovac moja je životna inspiracija. Njegova moralnost, učenost, hrabrost, retorika i javni nastup primjer su mi kao mladom čovjeku. Prijatelj Željko Antunović iz Pule nagovarao me da se aktiviramo i potaknemo otvaranje Parka Vlade Gotovca u Puli, a saznanje da ne postoji biografija o njemu bila je dovoljna motivacija. Htio sam ga iščitati i na neki način upoznati kao filozofa, pjesnika, novinara te posebno kao političku javnu ličnost i disidenta. Gotovčeva izravnost u komunikaciji moje je poistovjećivanje s njime. Uz to, posebno me intrigira kao kršćanin liberal, kao reaktivni nacionalist.

Pjesnik, književnik i zatvorenik

- Pripremate i knjigu?

- Nakon obrane rada u studenome, vjerujem da će nedugo nakon toga i knjiga o Idiotu vječnosti i vječnom autsajderu, kako je sebe nazivao, izaći u javnost i tako na jednom mjestu objediniti cijeloga Gotovca, od Imotskoga do Rima.

- Gotovac je u politiku i javni život ušao krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća. Djelovao je kao pjesnik i novinar, da bi se 1970/71. priključio pokretu znanom kao Hrvatsko proljeće? Da li ga je to sudbinski odredilo?

- Jest, to ga je sudbinski odredilo, jer je tada krenuo izravnije u javni život, posebno svojim uvodnicima u Hrvatskom tjedniku. Postao je dio struje hrvatskih matičara, uz studente i hrvatske političare. Svojim tekstovima pokrenuo je lavinu, najprije tiraže Hrvatskog tjednika preko sto tisuća primjeraka, a potom i svojim nastupima i govorima na osnivanjima podružnica Matice hrvatske.

- Gotovac nije bio žestoki nacionalist poput nekih drugih „maspokovaca“, ali je doživio dva sudska procesa i služio kaznu zatvora o čemu je napisao knjigu „Moj slučaj“. Kakav je bio, ukratko, njegov slučaj?

- On je stvorio novi pristup pojmovima i otvorio rasprave o nacionalizmu, konzervativizmu i slobodi, a pristupio im je polazeći od tri temeljna uvjerenja u Autsajderskim fragmentima: ljubav prema domovini, ljubav prema slobodi i poštivanje razlika. Slobodu neprestano promiče u svim tekstovima, naravno, različitim pogledima različitih filozofija. U studentskim danima postavljajući si pitanja Boga i božanskog, na rubu svoje skeptičnosti, ali nikada ne isključujući pojedinca koji zaziva slobodu. Za nacionalizam je rekao da je to ljubav prema svome narodu pretvorena u strast bez veličine i dostojanstva, a osuda konzervativizma bila je jedan od ključnih razloga zatvaranja i osuđivanja. U prvom procesu zatvoren je i kažnjen zbog uvodnika u Hrvatskom tjedniku, a drugi put zbog intervjua stranim novinarima. Spomenut će Gotovac da mu je teže bilo kad mu je zabranjeno pisati, nego kad je sjedio u samici. Njegov slučaj bio je pravi primjer kako je tada djelovala država u kojoj si unaprijed osuđen samo zato jer govoriš što misliš, a ne kako je naređeno. Poznata je činjenica da je bio jedan od rijetkih intelektualaca koji su odbili Titovo pomilovanje, jer to bi za Gotovca značilo priznanje svega što mu vlast spočitava. To je bio prvi dokaz njegove hrabrosti u trenucima kada bi rijetko tko tako reagirao.  

- Uređivao je Hrvatski tjednik. Kako danas, kada je 1971. zaboravljena epizoda u stvaranju demokracije, vidite njegov tadašnji posao?

- Danas više rijetko tko piše, a kamoli motivira. Gotovčev rad me je fascinirao, jer sam u njegovim uvodnicima, čitajući ih, osjetio ogromnu snagu srca i znanja. Njegovo „oružje“ bila je riječ koja je okupljala tisuće ljudi. Njegove teške tekstove čitali su i manje učeni ljudi, jer se energija slijevala preko riječi. Danas to mogu rijetki. Uz pisanje, posebno je utjecao na ljude svojim govorima. Svjedoci govore da su znali slušati satima, a da ne bude dosadno. To je bio opasan posao, ne zaboravimo. Uostalom, Hrvatski tjednik je prije zatvaranja aktera Hrvatskoga proljeća bio zabranjen.

- I Franjo Tuđman je, pomalo diskretno, bio maspokovac. Kako vidite odnos Gotovac – Tuđman od 1971. do 1999. kada Tuđman umire?

- Gotovac i Tuđman su se u zatvoru sreli možda nekoliko puta. Postoji anegdota da je Tuđmana, pri jednom susretu na hodnicima zatvora, Gotovac upitao: „O, Franjo, pa i ti si tu?!“. Oni su se još sretali pa i obiteljski družili nekoliko puta krajem osamdesetih i to je sve. Poznato je pak da su devedesetih bili „politički neprijatelji“ i Gotovac je do svoje smrti smatrao da Tuđman ne radi dobar posao, posebno govoreći o privatizaciji i ratu u BiH. Postojale su neke sumnje da je Gotovac sklapao s Tuđmanom koaliciju krajem devedesetih, ali to nije točno. Naravno, tu treba uzeti u obzir da su krajem devedesetih Marko Veselica, Franjo Tuđman i Vlado Gotovac bili okarakterizirani kao oni koji će zasigurno biti na čelu Hrvatske, kada je Partija već osjetila da se Jugoslaviji bliži kraj, ali Tuđman je prvi dobio putovnicu i tu je priči kraj. Osobno mislim da su i Tuđman i Gotovac bili potrebni Hrvatskoj, Tuđman do 1995. godine, a nakon Oluje Gotovac. Siguran sam da bi Hrvatska odavno bila u EU integracijama i postala građanska država.

Hrabar čovjek koji nije šutio

- Veliku pozornost u svom radu poklanjate razdoblju između 1967. i 1972. godine. Kakva je uloga Praxisa u demokratizaciji tadašnje Hrvatske i Jugoslavije, tamo se okupljala radikalna ljevica?

- O Praxisu u zatvorskom dnevniku piše Vlado Gotovac na mnogo mjesta zaprepašten njihovim nerazumijevanjem njegove pozicije, njegova individualizma. Po svemu sudeći, a tekstovi to svakako mogu pokazati, njih je kod Gotovca smetalo ono što oni nazivaju građanskom ideologijom. Ipak, valja istaknuti da je veliki, nažalost pokojni, Predrag Matvejević, istaknuti praxisovac, stao u obranu Vlade Gotovca pismom Predsjedništvu Okružnog suda u Zagrebu, 11. rujna 1981. godine, s molbom da „ga se ne kažnjava zatvorom“, potom molbom u ime P. E. N. – Hrvatskog centra 16.1.1982., kao i opetovanom molbom od 12. travnja 1983. godine, jer je Gotovac u strašno teškom zdravstvenom stanju. Gotovac je bio kritičan prema Praxisu smatrajući da, zbog svojih marksističkih pogleda, vide samo dio problema. Pojam individualne odgovornosti u društvu i njegovo objašnjenje dovode do razilaženja Vlade Gotovca i filozofa Praxisa. Praxisovci smatraju da je individualac ujedno odgovoran i za većinu dok govori o pravu pojedinca na grešku, odnosno na individualnost. Razilaženje Gotovca i Praxisa ostavilo je traga i posljedično na njegov angažman u razdoblju početka sedamdesetih, posebice u djelovanju i uvodnicima Hrvatskog tjednika gdje je nastavio govoriti o odgovornosti.

- Ima li na današnjoj lijevoj sceni ostataka časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole?

- Praxisovci su ipak ostavili dubok trag u promišljanju, razilazeći se od Gotovčevih misli i ideja. Ali gledajući današnju ljevicu, koja se javlja samo u fragmentima pokret Možemo! je dostojan reprezent, dok Radnička fronta i Nova ljevica to zasigurno nisu. Praxisovci su bili ljevica kakvu svako društvo, a pogotovo naše treba.

- Je li točna tvrdnja da je Deklaracija o položaju hrvatskog jezika potakla radikalnije nacionalno osviještene političke poteze unutar SKH te u medijima i među studentima?

- Ne bih se složio da su bili radikalni. Valja napomenuti da je Deklaracija, po mnogočemu, početak Proljeća. Ona je zasigurno motivirala sve hrvatske struje da budu blizu jedna druge, da motivira, potiče i slično, ali o radikalizmu ne bih govorio, osim primjera Šime Đodana i sličnih, no u samom političkom vrhu ne. S druge strane, jedino „udarajući“ s tri fronta na vlast postojala je nada da se nešto može promijeniti, ali znamo da na kraju tako, nažalost, nije bilo. Jasno, u svakom buđenju naroda javljaju se i radikali, ali mislim da istaknuti pojedinci, kao Tripalo i Savka unutar SKH, te Gotovac ili pak Budiša nisu bili radikalni. Mislim da je to s ove vremenske distance jasno vidljivo.

- Hrvatska šutnja. Je li Gotovac doista šutio, osim što je objavljivao pjesme, pa i na ćirilici u izdanjima Bagdale iz Kruševca? Je li pripadao krugu Savka – Tripalo koji se redovito okupljao, ali javno šutio?

- Gotovac je, rekao sam već, bio hrabar čovjek baš zato jer nije šutio. Koštalo ga je to i prvog i drugog sudskog procesa i zatvora i zabrane pisanja. No, od svojih Autsajderskih fragmenata, preko uvodnika, do Pisma poniženja u zatvoru te dvaju intervjua, pokazao je kako ne šutjeti i kako govoriti istinu. To je bilo istinsko domoljublje.

- Na početku rata, 1991. godine, Gotovac je održao svoj najpoznatiji javni govor, pred komandom Pete zagrebačke vojne oblasti. Je li to najsvjetlija točka njegove biografije?

- To je bio fascinantan govor majkama. Govor koji je probudio nadu, a to je zadatak svakog političara, govornika, intelektualca kakav je bio Gotovac. Općenito gledajući i vrijeme kada je to bilo onda je to zasigurno najsvjetlija točka njegove biografije i vrhunac hrabrosti.

Sukob s Budišom i raskol HSLS-a

- Kako gledate odnos HDZ-ovih prvaka, osim Tuđmana, s kojima se Gotovac susretao nakon 1990.? Stipe Mesić i Josip Manolić u Saboru su, primjerice, govorili protiv Deklaracije?

- Oni moralno, pogotovo Mesić, nisu ni blizu Vlade Gotovca. Danas je politički jasno zašto je Tuđmanu trebao Manolić i kako je Mesić postao član HDZ-a, ali bi nama kao državi u nastajanju bili puno bolji Gotovac i slični na njihovu mjestu, ali tu je veliki „Ali“. Deklaracija je bila ključno polazište i motiv za pokret i proljeće. Govoriti protiv Deklaracije znači biti protiv Domovine, pogotovo domovine koju je Gotovac sanjao. One za koju je zavapio da je čuvamo od niskosti i mržnje.

- Zašto je, po Vašem mišljenju, Gotovac brutalno napadnut u Puli tijekom kampanje za predsjedničke izbore 1997. godine?

- Pisao sam pismo napadaču Tomislavu Brzoviću, ali nisam dobio odgovor. Postoje neke indicije da je politički vrh naredio napad, ali to nije dokazivo. Svako moje istraživanje o tom događaju nailazilo je na zid. Danas ostaje samo zaključak da je Gotovca napao pijani vojnik. Gotovac je tada, kao i sedamdesetih, bio državni neprijatelj. Ne baš omiljen vlasti. Unatoč napadu, još više fascinira kako se Gotovac ustao i nastavio govor. To čine samo hrabri ljudi.

- Gotovca su smatrali nacionalistom – a bio je liberal. Njegov sukob s Draženom Budišom i raskol HSLS-a jedan je od važnijih događaja iz druge polovice devedesetih godina. Dakle, da ponovim prvo pitanje – što je ostavština Vlade Gotovca – liberalna misao ili nacionalni samoprijegor?

- Gotovčevo djelovanje, temeljeno na odgovornosti za riječ i djelovanje, razvilo je, sve do abnegacije vlastite slobode, osjećaj za demokraciju koja ističe slobodu pojedinca kao uvjet slobode društva. S obzirom na ulogu nacije i nacionalizma u društvenim porecima 20. stoljeća, Gotovac je, slijedeći tradiciju liberalnog nacionalizma i ne osporavajući katolički nauk o odgovornosti osobe, uočio dijalektičku vezu između slobode nacije i slobode pojedinca, pa je za zaključiti da je iskazivao reaktivni nacionalizam, ali je i pripadnik kulturnog nacionalizma, kako je to definirao John Hutchinson, suvremeni istraživač teorija nacionalizma. Ostavio nam je dakle liberalnu misao, prihvatljivu našem prostoru, razbio predrasude, koje dan danas žive, da vjernici ne mogu biti liberali, i ideju nacionalizma kao ljubav prema svom narodu pretvorenu u strast bez veličine i dostojanstva. Gotovac se nikada nije sramio svoje domovine, ali se prije smrti bojao kako će ona živjeti.

- Hrvatska danas, posve očito, živi bez moralnih vertikala kakve su bili Gotovac ili Ivan Supek?

- Da je danas više ljudi kao što je bio Gotovac, na političkoj i javnoj sceni više bi se čestitijih ljudi bavili politikom. Više bi bilo povjerenja u politiku, siguran sam. Ljudi koji mogu i žele nešto promijeniti nemaju hrabrosti, jer nemaju sigurnosti i uzora koji bi ih motivirali, dok su pak političke elite organizirane na način da ne vole slobodno misleće ljude na bilo kojoj poziciji, a kamoli u politici. Tamo gdje se dogodi da se pojave ljudi koji slobodno i neovisno razmišljaju, na bilo kojoj funkciji ili ulozi, tada se političke elite, bez obzira na tobožnju različitost, ujedine u zajedničkoj borbi protiv takvih, istim onim metodama kako se radilo gotovo pedeset godina u komunizmu. Ja se ipak nadam da će se i to promijeniti i da ćemo sačuvati Hrvatsku od niskosti i mržnje, od sitnih interesa, od malograđanštine i podobnosti. Gotovčeva Hrvatska je slobodna, građanska, ona koja čuva tradicionalno i očekuje moderno.

Povezane vijesti

• Gradonačelnik Pule Filip Zoričić osudio napad na mladića na Giardinima
• Filip Zoričić je u strahu od svojih koalicijskih partnera, PA JE NAPAO GLAS ISTRE
• "Uvjeren sam da velika većina naših sugrađanki i sugrađana također osuđuje ovakav čin"