LIJEPA PRIČA
MLADA NOVINARKA I STUDENTICA IZ NOVOG SADA tek se upoznavala s Pulom kad je epidemija počela mijenjati život (i) našeg grada / Marija Stojadinović: Osjećam se dobrodošlo, jako DOBRO SAM "KLIKNULA" S GRADOM I LJUDIMA
Marija u Puli ostaje do studenog, a ubrzo joj na lokalnoj frekvenciji kreće i prva autorska emisija
Za novinara je najgore kada radi u ovim uvjetima, priče ne nastaju unutar tvoja četiri zida, moraš se kretati, upoznavati ljude, posjećivati događaje, a sve je to sada na pauzi. Ipak, nikad mi nije dosadno, počela sam učiti mađarski, naručila sam ukulele, kaže Marija, volonterka na Radio Rojcu
Mlada novinarka iz Novog Sada Marija Stojadinović stigla je u Pulu u veljači, netom prije izbijanja epidemije koronavirusa. Nije pošteno ni upoznala grad, u koji je došla prvi put da bi volontirala na Radio Rojcu, kada su uvedene stroge mjere za sprječavanje širenja virusne zaraze. Grad se u trenu stubokom promijenio - ulice su opustjele, ljudi se drže svojih domova. Tako i Marija provodi dane obavljajući zadatke za Radiju unutar četiri zida. Koga u toj situaciji ne bi preplavio osjećaj da je zaglavio u stranom svijetu?
Radio zajednice
- Ne, nemam uopće taj osjećaj. Oduvijek sam voljela Hrvatsku i osjećala sam se neobjašnjivo prijatno kad god bih je posjetila. Posebno sada, jer su me ljudi u Rojcu odmah prihvatili. Osjećam se dobrodošlo, imam se kome obratiti za sve. Isto tako, obično se ne snalazim dobro u prostoru, ali Pulu sam vrlo brzo upoznala i jako sam dobro "kliknula" s gradom i ljudima, kaže Marija.
Diplomirana je novinarka, trenutno je na master studijima na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, na muzičkom departmanu, s obzirom da specijalizira glazbeno novinarstvo i radio-produkciju. Master rad joj je na temu radija zajednice, na primjeru upravo Radio Rojca. Marija u Puli, prema ugovoru o volontiranju, ostaje do studenog, a ubrzo joj na lokalnoj frekvenciji kreće i prva autorska emisija. Zanimljivo je da su brzo nakon nje, u Pulu na volonterski staž stigla i dva mlada Talijana. Kako smo iz Rojca čuli, Talijani, koje su smjestili s Marijom, morali su u izolaciju. Tako je sve troje provelo propisano vrijeme u karanteni i, srećom, sve je prošlo u najboljem redu.
- Došla sam u februaru, tako da tada nije bilo potrebe za izolacijom. Međutim, kasnije, kada su mi došli cimeri iz Italije, proveli smo neko vrijeme zajedno u samoizolaciji. Situacija je takva kakva je, najteže mi je palo to što me je rad u Rojcu stvarno inspirirao i baš mi je prijao, tako da mi je žao što se sve ovo desilo odmah po mom dolasku, kaže Marija.
Nedavno smo pisali da svi koji su angažirani na ovom nezavisnom pulskom radiju uspješno odrađuju zadatke na daljinu zahvaljujući prednostima novih tehnologija. Na rad od kuće osuđeni su i naši gosti.
- Budući da svi radimo od kuće, trudim se održati rutinu i raditi od 9 do 15 sati. U suprotnom, ako pravim veće pauze, djeluje kao da radim cijeli dan i to bude jako iscrpljujuće. Ali, kada si novinar, nikad zapravo nemaš radno vrijeme, nego stalno razmišljaš o novim idejama, sugovornicima… Za novinara je najgore kada radi u ovim uvjetima, priče ne nastaju unutar tvoja četiri zida, moraš se kretati, upoznavati ljude, posjećivati događaje, a sve je to sada na pauzi. Ipak, nikad mi nije dosadno, počela sam učiti mađarski, naručila sam ukulele… Ovo su potpuno nove okolnosti pa im pokušavam odgovoriti na nove načine. Tome treba dodati i aktivnosti za Akademiju, razgovore s prijateljima, i dan prođe dok trepneš, kaže Marija.
Skrivena kamera
Kako je uopće došlo do ovakve suradnje s malim nezavisnim radijem i koja su joj zaduženja?
- S Radio Rojcem bila sam upoznata još i prije nego što sam došla. Spletom okolnosti gledala sam dokumentarac, a kada sam dobila ponudu da budem dio te priče, mislila sam da je u pitanju "skrivena kamera" jer je nemoguće da se sve tako slučajno poklopilo. Teško je konkretno reći što radim na radiju jer uskačem kad god mogu s tekstovima, javljanjem, podrškom, a od sljedeće nedjelje kreće i moja autorska emisija. Divim se svima koji su uključeni u taj projekt, jer to rade volonterski, a potpuno profesionalno i posvećeno. Baš zato i mislim da je radio zajednice način da ovaj medij povrati svoju popularnost, kao neko "ponovno rađanje", kaže Marija.
Daleko je od kuće i od svojih, u stranoj zemlji i u gradu koji do sada nije poznavala. U takvim nenormalnim okolnostima, kada je i cijela lokalna zajednica na distanci od same sebe, mnoge bi osobe psihički potonule. Ipak, odgovori ove mlade novinarke otkrivaju nam osobu čvrstog karaktera, spremnu na nepredvidljive izazove.
- Posljednjih pet godina nisam živjela s porodicom u rodnom gradu zbog studija, tako da se u tom smislu ne osjećam mnogo drugačije. Ali ova situacija je definitivno pojačala osjećaj nedostajanja, jer svakodnevno čitam vijesti iz Srbije, a ne proživljavam isto što i moja porodica i prijatelji. Na mnoge stvari kod kuće ne mogu utjecati. Recimo, moje stvari su prinudno iselili iz studentskog doma u kojem živim u Novom Sadu, jer "čiste" domove i pripremaju ih za ne zna se još koga točno. Moji također brinu za mene jer nismo zajedno sve to skupa djeluje stresno, ali upravo zbog toga bolje upoznaš sebe i, kad naučiš prevladati taj stres, postaneš i bolji prijatelj sam sa sobom, kaže Marija.
Srećom, danas se vijesti brzo doznaju, daljina nije prepreka komunikaciji pa, mada je ovdje duže od mjesec dana, ima uvid u ono što se trenutno oko koronavirusa zbiva u Srbiji.
- U velikim gradovima su ljudi to ozbiljnije shvatili, u manjim gradovima, gdje živi i moja porodica, vlada ta familijarna atmosfera, pa većina ljudi misli da se njima to ne može desiti. Srbija je specifična, trenutno samo troje ljudi odlučuje o svemu u državi, a zapravo je sve to jedan čovjek, koji toliko dugo želi da mu je sva moć koncentrirana u rukama, i sada to napokon ima, a koronu koristi kao opravdanje za to. I s te strane mi je drago što se trenutno ne nalazim u Srbiji i što nisam dio njegove parade, navodi Stojadinović.
Pulske legende i more
U Pulu i u Istru, kaže, zaljubila se na prvi pogled. Svaki joj je detalj u gradu lijep, svaki kutak zaokuplja joj pažnju. Inspiriraju je priče o ovdašnjim znamenitostima, mitovi i legende. I more, naravno!
- Imam osjećaj da, koliko god neki dan bio težak, sve to prođe ako sjedneš pored mora na nekoliko minuta. Ali primijetila sam da su se ljudi ovdje navikli na to i da često ne vide tu ljepotu koju vide, recimo, turisti. Svi su vrlo prijateljski nastrojeni i često bi prolaznici na ulici tek tako počeli ćaskati sa mnom ili dok čekamo red pred apotekom. Mislim da me ta atmosfera u kratko vrijeme promijenila nabolje, kaže Marija.
Svi s nestrpljenjem čekamo okončanje ove izvanredne i ružne situacije. A kad sve to okonča, grad će, slikovito rečeno, imati priliku Mariji izraziti zakašnjelu dobrodošlicu.
- U Puli bih po ugovoru trebala ostati do sredine novembra. Imam mnogo planova i ideja koje bih voljela realizirati za to vrijeme, jedva čekam da se ova situacija s koronom završi da bih mogla u potpunosti da se saživim sa životom ovdje, aktivnostima i ljudima. Nikad nisam željela otići negdje tek tako, uvijek mi je bilo bitno da znam zašto baš tamo idem, a Pula i Rojc objedinjuju sve ono što volim, tako da znam da sam na pravom mjestu. Ako dobijem priliku ostati duže, sigurno ću i ostati, kaže mlada novinarka i studentica Marija Stojadinović.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
